Ne bih ja ništa rekla… ali stvarnost se ne da staviti na „ne uznemiravaj”.

Kad mi se dogodi nešto što ne mogu promijeniti, prvo pokušam pronaći način da ne gledam baš u to. Kažem sebi da možda nije tako strašno, da će proći, da će se nekako samo riješiti. Kao da će problem, kad vidi da ga ignoriram, pomisliti: „Oprostite, kriva vrata” — i otići. 🙈

Ne ode, naravno. Problemi nemaju taj bonton.

Ponekad se uhvatim kako čekam da se promijeni nešto što možda nije u mojim rukama. Da netko shvati. Da se prošlost popravi. Da nepravda sama sebi napiše ispriku i uruči je na kućnu adresu. 📬 A dok čekam, uvjeravam se da je sve u redu — jer priznati da nije zna biti teže nego još jednom skuhati kavu i praviti se da imam plan. ☕

Suočiti se sa stvarnošću ne znači da je mogu odmah promijeniti. Voljela bih da uz svaku tešku istinu dolazi i jednostavan obrazac: označi problem, pritisni „riješi”, pričekaj tri do pet radnih dana. Nažalost, život nema korisničku službu, a tipka „poništi” uglavnom ne radi kad je najpotrebnija.

Ali kad nešto nazovem pravim imenom, barem prestanem trošiti snagu na uvjeravanje sebe da ne postoji. Mogu priznati da me boli. Mogu reći da nešto nije pošteno. Mogu postaviti granicu, potražiti pomoć ili napraviti mali korak prema promjeni. Ne moram imati čarobno rješenje da bih prestala šutjeti pred onim što me muči.

I ne, to ne znači da sam slaba, preosjetljiva ili da „previše razmišljam”. To samo znači da sam napokon prestala izdavati sama sebi potvrde da je sve divno — s pečatom, potpisom i osmijehom za javnost. 🙂

Ne mogu promijeniti sve što mi se dogodilo. Ne mogu natjerati svakoga da razumije, niti popraviti svaku stvar koja je krenula krivo. Ali mogu odlučiti da više neću uljepšavati ono što me ranjava. Mogu priznati sebi: „Ovo nije dobro.” Ponekad je baš tu, usred te neugodne rečenice, početak nečeg boljeg. 🌱

Možda se stvarnost neće pomaknuti čim je pogledam u oči. Ali barem se više neću spoticati o nju u mraku.

Ne bih ja ništa rekla… samo bih ovaj put otvorila vrata. 💡