Tko je sad ova?
Ja sam autorica kolumni koja živi između Hrvatske i svijeta: Hrvatska mi je stalni stan, a sve ostalo samo privremeni podstanarski odnos, negdje između aerodroma, kvartovskog šanka i Zoom sastanaka u krivoj vremenskoj zoni. Godišnji najradije provodim u tuđim državama, kao da skupljam avionske karte, običaje i savršeno uvježbane izgovore zašto je baš njihov način života bolji – sve dok me ne uhvati nostalgija za našim gužvama, redovima i vijestima iz Sabora. Nisam digitalni nomad, nisam ni klasična dijaspora, više sam onaj vječni međuprostor koji provodi pola života na wi-fi-ju aerodroma i u redu za šaltere. Pišem jer mi je glava puna rečenica koje odbijaju ostati pristojno posložene u tišini.
Pišem o našem prekrasno kompliciranom hrvatskom mentalitetu, svakodnevnim apsurdima i društvu koje se kune da je moderno, dok još uvijek sve mjeri po tome tko je “otišao”, a tko je ostao dovoljno blizu da uskoči do punice po sarmu. Zanimaju me ona mjesta na kojima se sudaraju “europske vrijednosti” i “ma pusti, to ti je tako kod nas”, gdje se za istim stolom istovremeno priča o odlasku, povratku, kreditima, klincima, avionskim kartama i maminom zamrzivaču punom hrane.
Moje teme su odnosi koji pucaju u 237 poruka, roditeljstvo uz pasivno-agresivne savjete rodbine i sitne kontradikcije koje nas čine istovremeno posebnima, napornima i neodoljivima – Hrvatsku nekad gledam iznutra, nekad izvana, ali je uvijek nosim sa sobom i vraćam joj se s istom dozom ironije, nježnosti i tvrdoglave ljubavi. Pišem o tome kako je to kad ti je srce na Balkanu, a laptop stalno negdje “vani”; o pokušajima da budeš moderan roditelj u društvu u kojem još uvijek kruži rečenica “mi smo svi ispali normalni bez psihologa”; o poslu koji se sve više odvija online, a i dalje se dogovara “uz kavu”.
Ovaj blog je mjesto gdje sve te misli napokon izlaze iz glave i prestaju se praviti da će nestati ako ih dovoljno dugo ignoriram.
Kristina Rautek Potočnik
Onoj koja nikad ne zna stati
Hrvatski sam izvoz s kovčegom dijalekata, hrpom papira i još većom hrpom mišljenja koja, kao, zadržavam za sebe. Živim između Hrvatske i ostatka svijeta, putujem na godišnje po tuđim aerodromima i usput rastavljam na sitno našu beskrajno simpatičnu nacionalnu šizofreniju – obitelj, posao, roditeljstvo, odnose i obaveznu balkansku dramu.
Ne nudim rješenja, nudim ogledalo uz blagu anesteziju humora. Ako se usuđuješ, zaviri u najnovije kolumne pa vidi jesmo li mi normalni ili samo dobro uvježbani.
Ne bih ja ništa rekla. I tu je nastao problem.
Postoje ljudi koji imaju potrebu reći što misle. A postoje i oni drugi, puno sofisticiraniji, koji godinama govore: „Ma neću ja ništa reći.“ Ja sam, naravno, pripadala ovoj drugoj skupini. Nisam ja osoba koja se miješa. Samo primijetim.lem.
Primijetim kad netko kaže da ga uopće ne zanima što drugi misle, a onda četrdeset minuta analizira zašto mu Marijana nije lajkala sliku. Primijetim kad netko kaže: „Ja ti ne volim tračati“, a onda sljedećih 25 minuta dobiješ kompletnu biografiju osobe koju nikad nisi upoznao, uključujući bračno stanje njezine sestre, kredit njezina muža i vrlo ozbiljnu sumnju da joj ona kuhinja sigurno nije plaćena gotovinom. Ali to nije tračanje. To ti ona govori da znaš s kim imaš posla.
I ja ništa ne kažem. Samo slušam. Godinama. A to je, pokazalo se, bila strateška pogreška. U nekom trenutku shvatiš da ti je mozak pretvoren u skladište tuđih rečenica, uvjerenja i malih apsurda koje si pristojno prešutio – i da bi ti bilo pametnije da si ranije počeo voditi bilješke.
Jer čovjek može šutjeti neko vrijeme. Može klimati glavom. Može biti pristojan. Može čak razviti onu posebnu društvenu vještinu u kojoj lice govori: „Kako zanimljivo“, dok mozak govori: „Majko mila.“ Ali negdje se sve to mora skladištiti. A prostora ponestane. I onda više nemaš gdje s tim nego na internet – što je ionako moderno groblje neizrečenih misli koje su se predomislile.
Posebno kad dovoljno dugo promatraš ljude. Mi smo fascinantna vrsta. Kupimo sat koji nam govori da ustanemo jer smo sami zaboravili da imamo noge. Platimo aplikaciju da nas podsjeti da pijemo vodu. Kupimo bocu od 40 eura da bismo tu vodu pili motiviranije. Onda objavimo na Instagramu da pokušavamo živjeti jednostavnije. Usput scrollamo do tri ujutro i čudimo se zašto smo umorni.
Minimalizam.
Imamo samo šest dekorativnih košara u kojima držimo stvari koje smo kupili da bismo organizirali stvari koje nam zapravo ne trebaju. I još dvije ladice “za svaki slučaj”, u kojima čuvamo kablove za uređaje koje više ni ne posjedujemo, ali tko zna – možda će nekome zatrebati 2043.
Radimo osam sati dnevno da bismo si mogli priuštiti stvari kojima ćemo se nagraditi zato što smo radili osam sati dnevno. Kad smo pod stresom zbog novca, prakticiramo self-care tako da nešto kupimo. Po mogućnosti svijeću. Od 38 eura.
Miris: financijska neodgovornost s notama vanilije. U podlozi lagani trag egzistencijalne krize i svježe opranog plašta “zaslužio/la sam”.
I nitko ne vidi ništa neobično. To je wellness. Ako na to dodaš i frazu “radim na sebi” dok po četvrti put iste večeri otvaraš aplikaciju za dostavu hrane – to je već lifestyle.
Još su mi draži međuljudski odnosi. “Moramo se jednom naći na kavi!” Moramo. Apsolutno. Ta kava već sedam godina postoji isključivo kao koncept. Nitko nema namjeru otići na nju, ali odnos se uredno održava. Na razini lajkova, smajlića i povremenog “Sretan rođendan, draga!” u zajedničkom chatu u kojem se više nitko ne usudi nešto stvarno reći.
“Čujemo se.”
Nećemo. Ali lijepo je što smo to rekli. To je kao društveni flaster – ne liječi ništa, ali prekriva činjenicu da nam se zapravo ne da.
“Javi ako što treba.”
Nemoj. Molim te. To je samo izraz podrške. Nije poziv na konkretnu aktivnost. Svi smo umorni, svi smo prebukirani, ali nitko ne želi izgledati kao netko tko ne mari – pa umjesto stvarne pomoći nudimo prazan inbox otvoren za poruke koje potajno priželjkujemo da nikad ne dođu.
I možda je upravo tu nastala ideja za ovaj blog. Jer svakodnevno živimo okruženi stvarima koje su potpuno normalne sve dok ih ne izgovoriš naglas. Onda odjednom više nisu toliko normalne. Kad jednom sjedneš i napišeš tu rečenicu koju smo svi barem jednom pomislili, ali nismo htjeli izgovoriti, dogodi se nešto čudno – ispostavi se da nismo sami u toj misli.
Na primjer, razgovor za posao. Firma traži mladog kandidata s deset godina iskustva. Početna pozicija. Plaća konkurentna. Ne piše s čim se natječe. Radno okruženje dinamično. Što najčešće znači da nitko ne zna što radi, ali svi brzo hodaju hodnikom. Ugodna radna atmosfera, to jest, open space u kojem svi nose slušalice i prave se da ne čuju kako se netko na Teamsu već treći put dere “čuje li me netko?”
“Mi smo obitelj.”
To me već zabrinjava. Imam obitelj. Ne treba mi još jedna koja će me pitati mogu li ostati duže u petak. Posebno ne ona u kojoj ti “obitelj” šalje mail s BCC-a i poziva te na team building na kojem se očekuje da skačeš u vreći s ljudima koje si taj tjedan vidio više nego vlastitu djecu.
A ako nakon svega dobiješ otkaz, nemoj slučajno napisati da si dobio otkaz. Na LinkedInu se to zove: “Nakon nevjerojatnog putovanja, došlo je vrijeme za moje sljedeće uzbudljivo poglavlje.” Obavezno dodaš zahvalnost na “nevjerojatnoj prilici za rast” iako si uglavnom rastao u broju otvorenih Excel tablica.
Nije ti produžen ugovor, Ivane.
Ali sviđa mi se energija. I fascinira me naša sposobnost da svaku životnu nezgodu zapakiramo u motivacijski citat – kao da će filter promijeniti činjenicu, a ne samo boju fotke.
I zato sam zaključila da možda ipak imam nešto za reći. Ne velike životne mudrosti. Njih ionako danas imamo dovoljno. Internet je pun ljudi koji se bude u pet ujutro, piju vodu s limunom, meditiraju, trče deset kilometara, vode tri firme i do 7:15 već su postali najbolja verzija sebe. Oni će vam rado objasniti kako trebate živjeti – ja samo mogu priznati da jedva stižem pratiti vlastite misli, a kamoli tuđe savjete.
Ja u 7:15 pokušavam pronaći naočale.
Dok ih nosim. I pritom se pitam koliko još takvih malih, svakodnevnih apsurda prolazi ispod radara samo zato što smo se navikli na njih kao na loš wallpaper.
Tako da vam ovdje neću objašnjavati kako živjeti. Nemam pojma. Ali mogu primijetiti apsurd. Mogu se nasmijati nama, njima, sebi, Hrvatskoj, Irskoj, dijaspori, roditeljima, djeci, poslu, društvenim mrežama, modernom životu i onoj osobi koja napiše: “Ne zanima me” ispod objave koju je upravo pročitala, komentirala i na koju će se vratiti još četiri puta da vidi je li joj netko odgovorio. Mogu priznati da sam i sama dio svega toga, da i meni nekad zatreba digitalni detoks koji odgodim jer gledam video o benefitima digitalnog detoksa.
Bit će ovdje svega. Možda ćete se prepoznati. Možda ćete prepoznati susjedu, kolegicu, muža, ženu, mamu ili prijateljicu. Ako u baš svakoj kolumni prepoznate istu osobu, postoji i jedna neugodnija mogućnost.
Možda ste to vi.
Ali ne brinite.
Vjerojatno sam i ja. Jer da nisam, vjerojatno bih imala savršeno organiziran život, jutarnju rutinu od 46 koraka i blog o tome kako postati još učinkovitiji čovjek, a ne blog o tome kako smo svi kolektivno pomalo izgubljeni, ali simpatični.
Jer ovo nije blog o tome kako su svi drugi čudni, a ja sam jedina normalna. To bi već bila znanstvena fantastika. Ovo je blog o svima nama i svim onim malim apsurdima koje svakodnevno radimo, govorimo i prihvaćamo kao potpuno normalne. O tome kako živimo između “otišao” i “ostao”, između “trebao bih” i “ma sutra”, između želje da budemo bolji ljudi i činjenice da nas svaka rasprava na internetu vrati tri koraka unazad.
A nisu.
Samo smo se navikli.
Ja sam dugo mislila da ih je pristojnije ne komentirati. I stvarno sam se trudila. Odrasla sam u onom mentalitetu “nemoj sad, što će ljudi reći”, dok sam istovremeno u glavi vodila paralelne monologe na temu “ali ovo nema nikakvog smisla”. U jednom trenutku shvatiš da ti je lakše napisati tekst nego još jednom pojesti kolač za stolom i klimati glavom.
Ne bih ja ništa rekla.
Ali evo nas. Ispalo je da je ipak vrijeme da se ponešto kaže – ne zato da bismo ikoga razotkrili, nego da bismo se možda zajedno malo nasmijali, prepoznali i, tko zna, sljedeći put barem na trenutak zastali prije nego što opet kažemo: “Ma to ti je normalno.”
