U petak navečer otvorim aplikaciju za upoznavanje s ozbiljnošću dispečerke hitne službe.

Dobar dan, osjećam blagu nelagodu jer sam sama sa sobom. Imate li nekoga slobodnog za emocionalnu regulaciju?
„Imamo jednog koji voli planinarenje, jednog koji ne zna što traži i jednog koji je napisao ‘bez drame’.”
Odlično. Pošaljite sva tri. Za svaki slučaj.

Ne zato što je loše željeti društvo. Lijepo je imati nekoga za razgovor, smijeh i dijeljenje pizze — iako se kod zadnjeg komada vrlo brzo otkrije karakter. Ali ponekad ne tražimo osobu. Tražimo hitnu intervenciju protiv tišine. A tišina, bezobraznica, ne ode ni kad joj pošalješ poruku: „Hej, što radiš večeras?” 🙃

Kad prestaneš puniti raspored izlascima, dopisivanjima i ljudima koje si upoznala prije tri minute, dogodi se nešto strašno: ostaneš sama sa sobom. Nema publike, nema svjedoka, nema nikoga da ti kaže da si super nakon što prepričaš razgovor koji se dogodio 2018.

Samo ti i tvoj unutarnji glas — onaj koji zna pronaći problem i u mirnoj večeri. „Zašto si sama?” pita. „Zato što sam htjela mir”, odgovoriš. „Aha. Znači nitko nije zvao.” Taj glas ne traži istinu; traži materijal za novu sezonu drame.

U psihologiji se to može nazvati tolerancijom na neugodne osjećaje. U svakodnevnom životu češće se zove: ne poslati poruku bivšem samo zato što je nedjelja i vani pada kiša. ☔

Lako je osjećaj gurnuti negdje sa strane: u još jedan izlazak, još jednu potvrdu da smo poželjni ili u razgovor s osobom čije prezime ne znamo, ali znamo da „nije spremna za ništa ozbiljno”. Divno. Ni ja nisam spremna za ozbiljno — upravo sam naručila pomfrit da ne bih morala ozbiljno razgovarati sa svojim mislima.

Samo što osjećaji nisu paket koji možeš ostaviti pred tuđim vratima. Ako ih stalno šalješ drugima na čuvanje, ne nestanu. Samo se vrate — obično kad si već u pidžami, bez šminke i s dostavom koja kasni.

Zato ponekad treba ostati. Ne zauvijek, ne kao zavjet samostanu, nego dovoljno dugo da shvatiš: samoća nije uvijek dokaz da te nitko nije izabrao. Možda si ti napokon izabrala večer bez audicije za ulogu osobe koja će popraviti tvoje raspoloženje.

Jer taj unutarnji posao ne možeš stalno delegirati. One-woman job — bez godišnjeg, bez dodatka za rad vikendom i, nažalost, bez mogućnosti da angažiraš nekoga samo za ponedjeljak ujutro. 😅

Ne bih ja ništa rekla… samo bih večeras ostala doma. Ako mi bude dosadno, barem neću morati pitati nekog neznanca što traži u životu. Već znam: daljinski, nešto za pojesti i malo mira. 🍿