Znate onaj trenutak kad shvatite da ste možda cijeli život išli u pogrešnom smjeru?
E pa ja sam ga upravo doživjela.
Pogledam video u kojem čovjek mrtav ozbiljan objašnjava da ljudi s nižim IQ-om često zarađuju više od onih inteligentnijih.
I ostanem sjediti.
Ne zato što sam šokirana.
Nego zato što u glavi upravo zbrajam koliko sam godina provela po školama, fakultetima, edukacijama i seminarima.
I dođem do zaključka da sam za te novce mogla kupiti dva apartmana, tri garaže i pola Dalmacije. Doduše, ne uz more. Tamo je i kamen skuplji od mog obrazovanja. 😂
A ja?
Ja imam diplome.
Uokvirene.
Da se vidi gdje su novci otišli.
🎓
Kaže gospodin da inteligentni ljudi previše analiziraju.
I stvarno!
Kad meni netko predloži poslovnu ideju, ja odmah razmišljam o zakonima, porezima, dozvolama, osiguranju, odgovornosti, rizicima i mogućim posljedicama.
Dok ja završim analizu, čovjek s druge strane ulice već je otvorio firmu, zaposlio rođaka, kupio BMW i prijavio se za državne poticaje.
A ja još uvijek istražujem smijem li na ulazna vrata staviti natpis.
Jer možda trebam dozvolu općine.
I suglasnost susjeda.
I procjenu rizika ako natpis padne na prolaznika.
A prolaznik možda ima alergiju na boju.
Pa bolje da još malo proučim zakon. 🤦♀️
I sad razmišljam…
Možda smo mi Balkanci posebno talentirani za proizvodnju obrazovanih ljudi koji se boje vlastite sjene.
Odmalena slušamo:
„Uči, sine, da ne moraš raditi!”
E, tu je nastao prvi nesporazum.
Jer oni koji su učili danas rade po dvanaest sati, a oni koji nisu učili imaju pet zaposlenih koji rade umjesto njih.
Naravno, nije uvijek tako.
Ali baš je nezgodno kad jest.
Sjećam se kako su nam govorili:
„Završi fakultet, imat ćeš siguran posao!”
Siguran?
Danas je jedino sigurno da će ti država uzeti porez prije nego što stigneš pomisliti da si nešto zaradio.
A ako imaš vlastiti posao, onda uz porez dobiješ i besplatno stručno usavršavanje iz računovodstva, prava, administracije i tehnika preživljavanja.
Nakon pet godina privatnog poduzetništva možeš doktorirati iz područja „Gdje mi je nestala zarada?”
Bez mentora.
Praktična nastava svaki dan.
A najljepše je kad ti netko kaže:
„Lako je tebi, ti si školovana!”
Da, meni je lako.
Ja kad imam problem, mogu ga objasniti na tri jezika, povezati sa znanstvenom literaturom i citirati sedam autora.
Problem i dalje stoji.
Ali je akademski obrađen. 😂
I onda pogledam ljude koji su uspjeli bez silnih diploma.
Čovjek kupio zemljište, napravio kuću, otvorio apartmane, sad sjedi na terasi i pije kavu.
Ja sjedim za laptopom, pišem plan, strategiju, ciljeve, evaluaciju i očekivane ishode.
Njegov očekivani ishod je da mu turisti plate.
Moj je da završim dokumentaciju prije ponoći.
I sad, nemojte misliti da podcjenjujem obrazovanje.
Bože sačuvaj!
Ja ga toliko volim da mu se stalno vraćam.
Neki ljudi skupljaju magnete s putovanja.
Ja skupljam certifikate.
Netko ima album fotografija s plaže.
Ja imam mapu pod nazivom „Professional Development”.
I još sam ponosna na nju.
Jer kad već nemam jahtu, barem imam kompetencije za razumjeti zašto je nemam.
🚤
Ali moram priznati da me cijela ta teorija ozbiljno zabrinula.
Ako je stvarno istina da ljudi koji manje analiziraju više zarađuju, što onda s nama koji smo se školovali pola života?
Može li se inteligencija vratiti proizvođaču?
Postoji li rok za reklamaciju?
Mogu li poslati fakultetu e-mail:
„Poštovani, nakon dugogodišnjeg korištenja vašeg proizvoda primijetila sam ozbiljnu nuspojavu – pretjerano razmišljanje, kroničnu odgovornost i smanjenu sposobnost spontanog bogaćenja. Molim povrat novca.”
Ili barem vaučer.
Za godišnji.
Jer, budimo realni, čovjek s diplomom kad ide na godišnji, prvo provjeri vremensku prognozu za četrnaest dana, zdravstveno osiguranje, uvjete otkazivanja, prometne propise i ima li apartman protupožarni aparat.
A netko drugi sjedne u auto, ode na more i vrati se s idejom za tri nova biznisa.
Ja se vratim s računima i novom kremom za sunčanje.
Faktor 50.
Jer sam odgovorna.
🤣
Ipak, nešto mi govori da nije problem u inteligenciji.
Problem je što smo od razmišljanja napravili olimpijski sport.
Mi ne donosimo odluku dok ne razmotrimo sve moguće posljedice, uključujući one koje se još nisu dogodile i vjerojatno nikada neće.
Netko kaže: „Otvorit ću kafić!”
Mi kažemo: „A što ako ne uspije?”
On kaže: „Onda ću ga zatvoriti.”
Mi ostanemo zapanjeni.
ZATVORITI?!
Pa kako može tako jednostavno razmišljati?!
Gdje mu je petogodišnja strategija?
Gdje su SWOT analiza, projekcija troškova i psihološka priprema za eventualni poslovni neuspjeh?
Nema ih.
Ali ima kafić.
A mi imamo PowerPoint prezentaciju za kafić koji nikada nismo otvorili.
I to jako lijepu.
S animacijama.
Zato sam odlučila napraviti radikalan zaokret u životu.
Od sutra manje analiziram.
Manje planiram.
Manje razmišljam o svakoj mogućoj katastrofi.
Počet ću donositi odluke spontano, hrabro i poduzetnički.
Samo prije toga moram napraviti mali plan.
Možda tablicu.
I procjenu rizika.
I usporedbu prednosti i nedostataka.
Čisto da budem sigurna.
Ne bih ja ništa rekla… ali ako je glupost stvarno put do bogatstva, onda neki ljudi oko nas nisu bogati slučajno, nego su očito završili fakultet s odličnim uspjehom. 🤣
A ja?
Ja odoh uokviriti još jednu diplomu.
Da barem zid izgleda bogato.
✍️ Ne bih ja ništa rekla… ali školovala sam se dovoljno dugo da znam kako se šuti. Samo mi još nitko nije izdao certifikat za to. 😂
Komentiraj