Gledam jedan video o bambusu.
Kaže žena da se bambus godinama zalijeva, a iz zemlje ništa.
Nema lista.
Nema stabljike.
Nema rezultata.
I onda, odjednom, naraste nekoliko metara.
A ljudi se čude:
„Vau, kako brzo!”
😂
I pomislim, pa ovo je savršena metafora današnjeg društva!
Samo što imamo jedan ozbiljan problem.
Današnji čovjek ne bi izdržao ni tri dana zalijevanja, a kamoli tri godine.
Prvi dan posadio bi bambus.
Drugi dan fotografirao teglu.
Treći dan objavio:
„My bamboo journey. 🌱”
Četvrti dan pitao bi umjetnu inteligenciju zašto još nije milijunaš.
Peti dan počeo bi sumnjati u vlastitu vrijednost.
Šesti dan kupio bi novi bambus.
A sedmi dan objavio motivacijsku poruku:
„Naučio sam da ponekad moramo pustiti ono što ne raste.”
Uz fotografiju zalaska sunca, naravno.
Jer danas ništa ne smije trajati.
Ni obrazovanje.
Ni karijera.
Ni odnosi.
Ni osobni razvoj.
Sve mora biti brzo, vidljivo, mjerljivo i, po mogućnosti, popraćeno aplauzom.
Ako učimo nešto novo, za dva tjedna očekujemo stručnost.
Ako pokrenemo posao, za mjesec dana očekujemo uspjeh.
Ako počnemo vježbati, nakon tri odlaska u teretanu proučavamo zašto još nemamo tijelo olimpijca.
A ako objavimo nešto pametno i ne dobijemo dovoljno lajkova?
Očito smo promašili životni poziv. 😂
Najveća tragedija modernog čovjeka nije neuspjeh. Nego uspjeh koji još nitko nije primijetio.
Zamislite da netko godinama uči, radi, pokušava, griješi, ponovno pokušava i polako razvija svoje sposobnosti.
Bez fotografija.
Bez motivacijskih citata.
Bez publike.
Bez objave „Ponosna sam na svoje putovanje”.
Pa postoji li taj napredak uopće?
Jer ako nisi objavio proces, kako će društvo znati da si se razvijao?
A ako društvo ne zna, zašto si se uopće trudio?
Tu dolazimo do zanimljive pojave.
Danas svi žele rezultat, ali malo tko želi razdoblje u kojem se rezultat još ne vidi.
Svi žele diplomu.
Ali ne i godine učenja.
Svi žele uspješnu karijeru.
Ali ne i početničke pogreške.
Svi žele emocionalnu stabilnost.
Ali, ako može, bez neugodnih razgovora, samopropitivanja i promjene ponašanja.
Želimo osobni razvoj, ali s mogućnošću preskakanja neugodnih poglavlja.
Kao Netflix.
Preskoči uvod.
Preskoči probleme.
Preskoči suočavanje sa sobom.
I odmah na sretnu završnicu.
Po mogućnosti s diplomom, šesteroznamenkastom plaćom i unutarnjim mirom.
Do petka. 😂
I onda promatram kako društvo reagira na tuđi uspjeh.
Netko godinama radi, obrazuje se, odriče se slobodnog vremena i pokušava nešto izgraditi.
Kada napokon uspije, stiže komentar:
„Lako je njemu!”
Naravno da je lako.
Petnaest godina rada bila je samo dekoracija.
Sve se dogodilo preko noći.
Baš kao i bambus.
Samo što nitko nije gledao korijen.
I tu je možda najveća ironija.
Dok jedni rade u tišini, drugi su zaposleni dokazivanjem da rade.
Dok jedni stječu znanje, drugi izrađuju prezentacije o svojoj stručnosti.
Dok jedni razvijaju kompetencije, drugi razvijaju osobni brend.
I naravno, osobni brend može biti koristan.
Samo bi bilo zgodno da iza njega povremeno postoji i osoba s nekim stvarnim znanjem.
Ali dobro.
Nećemo sada pretjerivati sa zahtjevima. 😂
Ono što mi se posebno svidjelo u videu jest misao da nam ponekad treba aplauz kako bismo nastavili.
E, tu smo dotaknuli srž problema.
Jer čovjek danas ne želi samo napredovati.
Želi da mu se napredak potvrđuje.
Neprestano.
„Bravo što si počeo!”
„Bravo što nisi odustao!”
„Bravo što si danas ustao!”
„Bravo što si odlučio ponovno pokušati!”
I dok čekamo da nas netko pohvali za svaki mali korak, možda zaboravljamo nešto vrlo jednostavno:
Neke od najvažnijih stvari koje ćemo u životu napraviti neće imati publiku.
Nitko neće pljeskati kada prvi put priznamo da nešto ne znamo.
Nitko neće dodijeliti medalju za stotinu pokušaja koji nisu uspjeli.
Nitko neće organizirati konferenciju za novinare zato što smo danas bili strpljiviji, odgovorniji ili mudriji nego jučer.
A ipak, upravo se tu često događa stvarna promjena.
Naravno, metafora o bambusu ne znači da treba beskonačno ostajati u poslu koji nas uništava, odnosu koji nas povređuje ili projektu koji očito nema smisla.
Ponekad treba promijeniti smjer.
Ponekad treba stati.
A ponekad treba priznati da smo tri godine zalijevali plastičnu biljku.
I to je, priznajmo, također vrijedna životna lekcija. 😂
Ali postoji velika razlika između odustajanja zato što nešto ne funkcionira i odustajanja zato što naš trud još nitko nije pohvalio.
Ne bih ja ništa rekla, ali možda smo postali generacija koja toliko promatra vlastiti napredak da više nema vremena napredovati.
Neprestano provjeravamo jesmo li dovoljno uspješni, dovoljno vidljivi, dovoljno priznati.
Uspoređujemo svoj početak s tuđom završnicom.
Svoj korijen s tuđom krošnjom.
I onda se pitamo zašto nismo zadovoljni.
Možda zato što smo zaboravili da neke stvari ne rastu brže samo zato što ih svakih pet minuta fotografiramo.
Zato ću danas zaključiti jednom sasvim revolucionarnom idejom.
Radite.
Učite.
Pokušavajte.
Mijenjajte ono što ne funkcionira.
I nemojte svaki trenutak tišine tumačiti kao neuspjeh.
Jer nije svaki napredak vidljiv. Nije svaki uspjeh glasan. I nije svaka tišina znak da se ništa ne događa.
A kad vaš bambus napokon naraste i netko kaže:
„Vau, baš ti je lako uspjelo!”
Samo se nasmiješite.
I odgovorite:
„Da, da. Preko noći.”
Samo što je ta noć trajala nekoliko godina. 🌱😂
Ne bih ja ništa rekla…
P. S. Ako ipak odlučite posaditi bambus, nemojte mu odmah otvoriti Instagram profil.
Pustite biljku barem da razvije korijen prije nego što postane life coach. 🤣🍋
Komentiraj