NE BIH JA NIŠTA REKLA, ALI… 🤫
Naletjela sam na snimku jedne stare rasprave pokojnog Charlieja Kirka sa studentom koji je zagovarao besplatno visoko obrazovanje.
Mladić je, zamislite bezobrazluka, smatrao da bi obrazovanje trebalo biti dostupno svima, neovisno o financijskim mogućnostima.
A Kirk je na ideju da porezni obveznici financiraju nečiji studij odgovorio s podsmijehom, otprilike u stilu:
Znači, ja bih svojim novcem trebao plaćati da ti sjediš i čitaš Freuda i Junga?
I tu počinje moja fascinacija. 😂
Jer, očito, najveća opasnost za suvremeno društvo nije neznanje.
Najveća opasnost je obrazovan čovjek koji nije sam platio svaku stranicu koju je pročitao.
Zamislite samo taj užas!
Negdje u Americi sjedi student psihologije, otvara Junga i pokušava razumjeti ljudsko ponašanje.
I dok on proučava kolektivno nesvjesno, neki porezni obveznik možda upravo financira tih strašnih četrdeset pet minuta intelektualne aktivnosti.
Skandal nacionalnih razmjera!
Jer što će nam, pobogu, ljudi koji razumiju razvoj djece, emocije, mentalno zdravlje, traume, odnose i ponašanje?
Imamo internet.
Imamo podcaste.
Imamo komentare ispod Facebook objava.
A osobito imamo ljude koji nikada nisu studirali psihologiju, ali s nevjerojatnom sigurnošću objašnjavaju kako funkcionira ljudski um.
Pa čemu onda fakulteti? 😂
Ipak, najviše me zainteresirala ta filozofija poreznog sustava.
„Zašto bih ja plaćao nešto od čega nemam izravne koristi?”
Odlično pitanje!
Predlažem da ga odmah uvedemo kao temelj javnih financija.
Ja, primjerice, ne koristim svaki dan vatrogasce. Molim povrat novca.
Nemam djecu u svakoj školi. Zašto bih financirala tuđu?
Ne vozim se svakom cestom. Neka se asfalt plaća po osobnom interesu.
A ako netko nema potrebu za psihologom, logopedom ili liječnikom, zašto bi sudjelovao u njihovu obrazovanju?
Neka se svi sami financiraju.
Po mogućnosti prije nego što nauče išta.
Samo me zanima tko će jednoga dana liječiti, poučavati i pomagati onima koji su smatrali da je školovanje drugih ljudi beskoristan trošak.
Ali dobro, nećemo sada komplicirati ekonomiju društvenom odgovornošću.
To bi već zahtijevalo čitanje. 📚
I da se razumijemo, sasvim je legitimno raspravljati o tome treba li visoko obrazovanje biti besplatno, koliko košta, kakvu kvalitetu pruža i tko ga financira.
To su ozbiljna pitanja.
Ali pretvoriti studiranje psihologije u šalu o nekome tko sjedi i čita Freuda i Junga?
To je otprilike kao da kažete da studenti medicine četiri godine gledaju slike unutarnjih organa, a inženjeri se zabavljaju crtanjem trokuta.
Samo što su trokuti, za razliku od ljudske psihe, barem gospodarski prihvatljivi.
A najzanimljiviji dio cijele priče jest što se društvo neprestano žali na nedostatak stručnjaka, porast psiholoških teškoća, probleme u obrazovanju i nedovoljnu podršku djeci i obiteljima.
Trebaju nam stručnjaci!
Ali nemojte nam financirati njihovo obrazovanje.
Trebaju nam kompetentni ljudi!
Ali nemojte pretjerivati s knjigama.
Trebaju nam kritički mislioci!
Ali ne oni koji postavljaju pitanja o tome kako društvo funkcionira.
Želimo rezultate obrazovanja, samo bismo najradije preskočili obrazovanje.
To je kao da naručite tortu, ali odbijete platiti sastojke jer vas zanima samo gotov proizvod.
I znate što?
Pokojni Charlie Kirk možda nije bio jedini koji je tako razmišljao. Taj način gledanja na javna ulaganja puno je širi od jednog čovjeka i jedne rasprave.
Danas se često sve pokušava svesti na neposrednu financijsku korist.
Koliko vrijedi diploma?
Koliko zarađuje diplomant?
Koliko se brzo ulaganje vraća?
A gotovo nitko ne pita koliko društvo gubi kada njegovi građani nemaju priliku učiti, istraživati, razvijati kritičko mišljenje ili razumjeti druge ljude.
Jer ne može se baš sve što vrijedi izraziti u eurima ili dolarima.
Iako, ako se dovoljno potrudimo, možda ćemo uskoro i empatiji odrediti tržišnu cijenu.
Freud bi, vjerujem, imao štošta za analizirati.
Jung bi možda pronašao zanimljiv materijal za raspravu o kolektivnoj sjeni.
A ja bih postavila samo jedno pitanje:
Ako je obrazovanje toliko nepotrebno, zašto toliko ozbiljno shvaćamo mišljenja ljudi koji nam objašnjavaju što bismo trebali, a što ne bismo trebali učiti?
Ne bih ja ništa rekla…
Ali možda problem nikada nije bio u tome tko plaća čitanje Freuda i Junga.
Možda je problem u tome što je znanje postalo sumnjivo čim od njega korist imaju i drugi.
A od svih stvari na kojima možemo štedjeti, najskuplje bi nas mogla koštati upravo štednja na obrazovanju.
P. S. Ako netko ipak odluči financirati studenta psihologije, predlažem da mu se za početak dopusti pročitati barem jednu knjigu.
Bez straha.
Ne prenosi se znanje poreznim putem. 😉
Ne bih ja ništa rekla… ✍️
Komentiraj