Postoji jedna rečenica koja me u životu fascinira više od svih političkih obećanja, vremenske prognoze u Irskoj i tvrdnje da će majstor doći u osam ujutro.
„Nisam ja takav inače!”
Ajme, ljudi moji, koliko sam se samo puta naslušala te rečenice! 😂
I što je najzanimljivije, nikad je ne izgovori netko tko je upravo učinio nešto divno. Nikad ne čujete čovjeka koji je pomogao starici prijeći cestu kako zabrinuto objašnjava: „Znate, ja inače nisam tako dobar!”
Ne! Ovu rečenicu redovito čujemo nakon što netko napravi svinjariju, izgovori nešto što nije trebao, posvađa pola obitelji ili uspije u pet minuta uništiti prijateljstvo koje je trajalo dvadeset godina.
I onda, kad ga suočite s njegovim ponašanjem, mrtav-hladan kaže: „Ali ja nisam takav inače!”
Pa kakav si, čovječe? Sezonski?! 🤣
Jesi li takav samo ponedjeljkom i četvrtkom? Imaš li određeno radno vrijeme za bezobrazluk? Treba li se unaprijed naručiti ili primaš i bez termina?
Jer ako si deset puta napravio istu stvar, možda to više nije iznimka. Možda je to, oprosti na izrazu, tvoj standardni poslovni model!
A najviše volim one ljude koji su u društvu anđeli, na Facebooku humanitarci, na Instagramu duhovni učitelji, a u stvarnom životu bi im i vrag rekao: „Daj, kolega, malo smanji doživljaj!”
To su oni koji objavljuju citate o dobroti, poštenju i pozitivnoj energiji, a onda pet minuta kasnije ogovaraju ženu koja im je upravo posudila novac.
I obavezno završe s: „Ali ja ti nikad nikoga ne ogovaram.”
Naravno da ne ogovaraš, draga. Ti samo provodiš usmenu analizu tuđih životnih okolnosti, bez pristanka ispitanika. 😂
Posebna kategorija su ljudi koji se kunu u iskrenost.
„Ja ti uvijek kažem sve u lice!”
Prekrasno. Samo što sam primijetila da takvi uglavnom sve govore iza leđa, a u lice se smiju toliko široko da bi ih stomatološka komora mogla koristiti za reklamu.
Kad ih uhvatite, odgovor je spreman: „Ma nisi me dobro razumjela!”
Aha! Znači, nije problem u onome što si rekao, nego u mojim ušima. Trebala sam valjda doći s ovjerenim zapisnikom i dva sudska tumača.
I onda imamo onu čuvenu rečenicu: „Ja samo kažem ono što svi misle!”
Ne, zlato. Ti kažeš ono što TI misliš, a sve ostale si bez njihovog pristanka imenovala članovima svog savjetodavnog odbora. 🤣
Ali najzanimljiviji su mi ljudi koji se mijenjaju ovisno o publici.
Pred šefom skromni, pred kolegama važni, pred prijateljima žrtve, pred obitelji heroji, a pred nepoznatima toliko ljubazni da čovjek pomisli kako je upoznao dobitnika Nobelove nagrade za međuljudske odnose.
Za svaku priliku novo lice!
Da se to naplaćuje, neki bi ljudi mogli otvoriti vlastitu tvornicu maski i riješiti gospodarsku krizu.
I još bi dobili državne poticaje za proizvodnju. 😂
A tek oni koji su se „promijenili”!
Javljaju se nakon godinu dana i objašnjavaju kako su sada potpuno drugačije osobe. Radili su na sebi, pronašli unutarnji mir, čitali knjige, slušali podcaste, meditirali i naučili postavljati granice.
Divno! Gotovo da im poželite uručiti diplomu.
A onda im nešto nije po volji i za sedam sekundi vrati se originalna verzija iz 2018. godine. Svim greškama, starim programom i bez sigurnosnog ažuriranja.
Promijenila se samo profilna fotografija. 🤣
I sad dolazimo do najvažnijeg dijela cijele priče.
Ne mislim ja da su ljudi nepopravljivi. Daleko od toga. Ljudi griješe, sazrijevaju, uče, mijenjaju mišljenja i ponekad zaslužuju drugu priliku.
Ali jedno je pogriješiti, a nešto sasvim drugo pretvoriti pogreške u tradiciju.
Jer postoje ljudi koji se ispričaju zato što im je žao. A postoje i oni koji se ispričaju zato što su uhvaćeni.
Prvi pokušavaju popraviti štetu. Drugi pokušavaju popraviti vlastiti ugled.
I tu je razlika veća nego između hrvatskog i irskog ljeta. Jedno barem zna da je ljeto, a drugo se još uvijek savjetuje s meteorolozima.
🌸 A ima i onih koji obožavaju riječ „granice”.
„Postavljam granice jer štitim svoju energiju!”
I to je sasvim u redu. Granice su važne. Samo je zanimljivo kako neki ljudi imaju granice isključivo kad netko od njih nešto očekuje.
Kad njima treba usluga, granice nestanu brže od plaće nakon što sjednu računi.
Kad ti treba pomoć, oni „rade na sebi”.
Kad njima treba pomoć, ti si sebična ako nisi dostupna.
Kad se oni ne jave tri tjedna, zauzeti su. Kad im ti ne odgovoriš tri sata, razočarani su u tebe kao osobu.
To više nisu granice. To je privatna carina s jednostranim prometom! 😂
I tako ja promatram taj naš šareni ljudski cirkus i sve više mislim da najveći problem nisu ljudi koji povremeno pogriješe.
Problem su oni koji su od svojih pogrešaka napravili osobni brend.
A posebno oni kojima je za sve kriv netko drugi.
Kriv je bivši partner. Krivi su roditelji. Krivi su kolege. Krivi su prijatelji. Kriva je država, Merkur je retrogradan, Mjesec je u krivoj kući, a vjerojatno je i susjeda nešto bacila preko ograde.
Samo oni nikako da dođu na red.
Kad bi odgovornost bila autobus, neki bi ljudi četrdeset godina stajali na stanici i tvrdili da linija ne prometuje.
A autobus prolazi svakih pet minuta. 🤣
Ipak, priznajem, život bi bez takvih ljudi bio pomalo dosadan. O čemu bismo razgovarali uz kavu? Odakle bi dolazile sve one nevjerojatne priče kojima se prvo smijemo, a onda shvatimo da se stvarno dogodilo?
Pa pola interneta ostalo bi bez sadržaja, a druga polovica morala bi početi čitati knjige.
Zato ja svima želim puno zdravlja, sreće, ljubavi i osobnog razvoja. Posebno onima koji tvrde da „nisu takvi inače”.
Njima želim da konačno upoznaju tu svoju bolju verziju o kojoj stalno pričaju.
Jer, prema njihovim riječima, radi se o izuzetnoj osobi.
Samo je još nitko nije vidio. 😂
Ne bih ja ništa rekla… ali kad vam netko petnaesti put kaže da „nije takav inače”, možda je vrijeme da prestanete tražiti objašnjenje i počnete vjerovati vlastitim očima.
A ako se netko prepozna u ovoj kolumni, neka se ne ljuti.
Nije osobno.
Uostalom, sigurna sam da ni on nije takav inače! 🤣🤣
Vaša „Ne bih ja ništa rekla…” 💋
Jer život piše romane, ljudi glume glavne uloge, a meni, eto, stalno daju materijal za kolumne. I još besplatno! Hvala na suradnji! 😂❤️
Komentiraj