Naš razred imao je dvadeset i nešto učenika. Kelly Family je izgledao kao da su razred, učitelji i roditelji došli zajedno na školsku priredbu — pa su usput osnovali bend.
Kad bi se pojavili na televiziji, prvo bi ih gledala, a onda brojala. Jedan, dva, tri… čekaj, tko je ovaj s gitarom? Je li to brat ili je došao samo nositi opremu? Za Backstreet Boyse smo birale najdražeg člana. Za Kelly Family trebalo je napraviti popis prisutnih.
Paddy je bio posebna kategorija. Njegova kosa nije imala frizuru. Imala je životni put. Kosa je rasla, putovala, nastupala i vjerojatno imala više obožavateljica od pola benda. Da su je stavili na poster samu, mi bismo ga svejedno kupile. Možda bi čak bolje stala na zid jer bi zauzela manje mjesta od cijele obitelji.
A onda bi krenula „An Angel“. Nismo znale engleski, ali to nas nije sprječavalo da pjevamo s uvjerenjem. Izgovarale smo riječi kako smo ih čule, što znači da bi nas izvorni govornik vjerojatno zamijenio za skupinu djece koja pokušava naručiti nešto u restoranu.
Ali emocija — savršena.
Sjedneš na krevet, gledaš kroz prozor i misliš na dječaka koji ti se taj dan nije javio. On je, istina, samo posudio ravnalo drugom učeniku, ali u tvojoj glavi to je već bio ljubavni trokut. Trebala ti je balada. Trebala ti je drama. Trebala ti je kosa koja pada preko jednog oka. Ako je Paddy mogao, možeš i ti.
„I Can’t Help Myself“ bila je pjesma i univerzalno opravdanje. Zašto si kupila još jedan poster? Ne možeš si pomoći. Zašto si opet pustila istu kazetu? Ne možeš si pomoći. Zašto si prijateljici po treći put objašnjavala zašto je baš tvoj omiljeni Kelly najbolji? To je izvan tvoje kontrole. Pjesma je praktički bila liječnička potvrda.
A „Fell in Love With an Alien“ riješila je ono vječno pitanje zašto su naše simpatije toliko nedostupne. Možda nisu bili nezainteresirani. Možda su bili izvanzemaljci. Znanost nije imala dokaze, ali kazeta je svirala, pa smo teoriju prihvatile.
Članove smo znale po imenima, fotografijama i frizurama. Paddy, Angelo, Joey, Patricia — bili su nam poznatiji od rodbine s kojom smo svake godine sjedile za istim stolom. Da nas je netko pitao tko je kome brat, sestra ili rođak, dale bismo odgovor. Da nas je pitao gdje je naš vlastiti rodni list, trebalo bi nazvati mamu.
Poster nije išao bilo gdje na zid. To je bila prostorna strategija. Trebalo je rasporediti Kellyje, srca, zvjezdice i još barem jednu fotografiju Paddyja. Zid je postao obiteljska galerija u kojoj je svaka osoba imala pravo na portret, osim ukućana. Mama bi ušla u sobu, pogledala zid i pitala:
„A gdje ćemo staviti policu?“
Kako gdje? Polica je mogla čekati. Kellyji su već bili raspoređeni.
Danas se kaže da su djeca opsjednuta poznatima. Mi smo, molim lijepo, imale odnose na daljinu s cijelom obitelji. Nismo znale gdje žive, ali smo znale pjesme. Nismo ih upoznale, ali smo im osigurale više prostora na zidu nego što su dobili naši ukućani u obiteljskom albumu.
Ne bih ja ništa rekla… ali kad si milenijalka, „imam veliku obitelj“ moglo je značiti dvije stvari: ili imaš puno rođaka, ili si zalijepila Kelly Family preko pola sobe.
Komentiraj