Prije nego što smo odrasle i počele govoriti „ma meni je svejedno što ćemo gledati“, imale smo vrlo čvrste stavove o Backstreet Boysima.
Pet članova. Pet mogućih muževa. Nula izgleda da će itko od njih saznati za tvoje postojanje.
Ali nada je bila važna.
Nick Carter bio je nečiji favorit. Brian Littrell bio je nečiji favorit. Kevin Richardson bio je nečiji favorit, posebno ako si već u sedmom razredu cijenila muškarca koji je izgledao kao da bi znao promijeniti žarulju. AJ McLean imao je energiju osobe koja bi ti posudila lak za kosu, a Howie Dorough je uvijek imao svoje obožavateljice koje nisu razumjele zašto ostatak razreda nije dovoljno pronicljiv.
U svakom razredu postojala je barem jedna ozbiljna rasprava o tome tko je najbolji. To nije bila svađa. To je bila međunarodna konferencija s vrlo jakim stavovima i bez ikakvih dokaza.
„Meni je Nick.“
„Meni Brian.“
„Kevin.“
Na „Howie“ bi nastala kratka tišina, pa bi se razgovor nastavio s poštovanjem prema različitim mišljenjima.
A pjesme… Pjesme su bile naš ljubavni savjetnik. Nismo znale kako preboljeti dječaka koji je na odmoru razgovarao s drugom, ali znale smo da se treba pustiti “Quit Playing Games (With My Heart)” i gledati kroz prozor kao da upravo snimamo spot.
Kad bi krenuo “As Long As You Love Me”, bilo je jasno da ljubav možda nema smisla, ali ima odličan refren. “I Want It That Way” nas je naučila da možemo biti zbunjene oko toga što točno želimo, ali svejedno pjevati kao da smo donijele konačnu odluku. A “Everybody (Backstreet’s Back)” bila je savršena pjesma za ulazak u sobu, čak i ako si samo došla pitati mamu gdje su čiste čarape.
Kazeta je, naravno, bila ključna. Nisi samo slušala pjesmu. Imala si je. Možda na originalnoj kazeti, možda snimljenu s radija, uz voditelja koji bi se ubacio baš u trenutku kad su svi čekali početak. Ako si snimala sama, cijela kuća morala je surađivati.
„Tiše, snimam!“
I baš tada bi tata upitao, iz druge sobe:
„Tko je zvao?“
Kaseta je sačuvala pjesmu, reklamu za trgovinu namještajem i obiteljski razgovor koji nikad nije trebao postati dio albuma.
A mi smo uz te pjesme živjele velike ljubavi. Dječak iz razreda možda ti nije rekao ni „bok“, ali u glavi ste već prošli tri prekida i pomirenje. On je možda igrao nogomet. Ti si znala da bi se sve riješilo kad bi samo čuo “I’ll Never Break Your Heart”.
Backstreet Boysi, naravno, nisu znali da postojimo. Ali to nije smetalo. U našoj glavi Nick, Brian, Howie, Kevin i AJ bili su emocionalno dostupni, glazbeno angažirani i uvijek spremni stati uz nas kad se pojavi neki dječak koji nije uzvratio pogled na hodniku.
Danas pjesma krene u dućanu i odjednom se sjetiš kazete, postera, časopisa, omiljenog člana benda i drame oko dječaka koji ti je posudio gumicu pa je poslije posudio i drugoj.
Ne bih ja ništa rekla… ali petorica muškaraca koje nikad nismo upoznale dala su nam bolju ljubavnu podršku od pola dečkiju iz našeg razreda. A kazetofon je jedini koji nam je stvarno slomio srce — kad bi pojeo kazetu.
Komentiraj