Naletim neki dan na jednu od onih internetskih mudrosti koje žene dijele uz kavu, muškarci čitaju u tišini, a bivši se pitaju odnosi li se to na njih.
„Ne vraćam ljude iz prošlosti. Nisam reciklažni centar. Ono što sam jednom bacila, ne tražim ponovno.”
I moram priznati, lijepo zvuči. Kratko, jasno, ekološki osviješteno. Još samo nedostaje logo Europske unije i natpis „Sufinancirano sredstvima za održivo gospodarenje emocionalnim otpadom”. 😂
Ali onda sam malo razmislila. Što bi bilo kad bismo stvarno počeli razvrstavati ljude kao otpad? Jer, budimo realni, neki su za reciklažu, neki za odlagalište, a neke bi trebalo zbrinuti kao opasni otpad, uz zaštitno odijelo i prisutnost nadležnih službi.
Posebno me fascinira što danas svi imaju nekakvu filozofiju o tome koga više ne puštaju u svoj život. Društvene mreže pune su žena koje su „zatvorile sva vrata”, muškaraca koji su „okrenuli novi list” i ljudi koji su „konačno pronašli svoj mir”.
A onda u pola dva ujutro ide poruka bivšem: „Jesi budan?”
Nije to povratak u prošlost. To je, molim lijepo, kružna ekonomija emocionalnih resursa. 🤣
I zanimljivo je kako se kod nas na Balkanu ništa ne baca tako lako. Stara roba ide za po kući, stare vrećice čuvaju se u drugoj vrećici, stare tegle čekaju zimnicu, a stari odnosi čekaju da netko popije tri čaše vina i napiše: „Znaš, baš sam nešto razmišljala…”
Kod nas čak ni svađa nikad nije završena. Samo je privremeno arhivirana.
Dvoje ljudi ne razgovara deset godina, ali oboje još uvijek znaju što je onaj drugi rekao na svadbi 2016. godine. I ne samo da znaju nego imaju svjedoke, dokumentaciju i tri susjede koje su spremne dati iskaz.
Da se takva upornost primijeni u znanstvenim istraživanjima, Hrvatska bi već imala vlastitu svemirsku postaju.
A posebno su mi zanimljivi ljudi koji se vraćaju u tuđe živote nakon što im negdje drugdje ponestane publike.
„Hej, samo da vidim kako si.”
Ma vidi ti njega! Deset godina nije znao jesam li živa, a sad ga odjednom zanima moje zdravstveno stanje. Još malo pa će tražiti nalaze krvi i termin za sistematski.
Ili ona prijateljica koja se javlja isključivo kada joj nešto treba. Dok je sve dobro, nema je ni na radaru. Ali čim joj zatreba usluga, pojavljuje se s porukom: „Jaooo, pa gdje si ti, sto godina se nismo čule! ❤️”
Nismo, draga. A prema sadržaju tvoje poruke, izgleda da je istekao i jamstveni rok na naše prijateljstvo.
No nemojmo se zavaravati da su samo drugi problem. Svi mi poznajemo barem jednu osobu koja je nekoga izbacila iz života dvadeset sedam puta. Svaki put definitivno. Svaki put zauvijek. Svaki put uz objavu na Facebooku.
„Od danas biram sebe.”
Tri dana kasnije bira njega.
Sljedeći tjedan opet sebe.
To više nije ljubavni život. To je izborni sustav s ponavljanjem glasovanja jer nitko ne priznaje rezultate. 😂
A ima i onih koji ne vraćaju nikoga, ali zato redovito obilaze digitalno groblje bivših odnosa. Blokirali su osobu na Facebooku, Instagramu i WhatsAppu, ali preko profila prijateljičine sestrične iz Njemačke provjeravaju je li objavila novu fotografiju.
I onda kažu: „Mene to više uopće ne zanima.”
Naravno da ne zanima. Samo provodiš neovisno istraživanje tržišta.
Otkad živim u Irskoj, shvatila sam da ovdje vrlo ozbiljno pristupaju razvrstavanju otpada. Imaš kantu za reciklažu, kantu za obični otpad, posebne dane odvoza i pravila koja moraš poštovati.
I pomislila sam kako bi bilo divno da nešto slično uvedemo i u međuljudske odnose.
Zamislite samo službeni priručnik.
Lažna obećanja idu u plastiku, jer im treba nekoliko stoljeća da se razgrade. Stare isprike idu u papir, osobito ako su već deset puta prepisane. Truli izgovori pripadaju biootpadu, a za emocionalne manipulatore trebalo bi organizirati poseban odvoz dva puta mjesečno.
I to bez mogućnosti ostavljanja pokraj kante.
Ali postoji jedan mali problem. Mi ljudi uglavnom mislimo da su drugi otpad. Sebe, naravno, doživljavamo kao vrijednu robu koja je greškom završila u pogrešnom kontejneru.
Kad mi nekoga prekrižimo, to su granice. Kad netko prekriži nas, to je bezobrazluk.
Kad se mi ne javimo, čuvamo unutarnji mir. Kad se nama netko ne javi, nema osnovne kulture.
Kad mi odemo iz nečijeg života, to je osobni razvoj. Kad netko ode iz našeg, onda je nezahvalna budala koja će jednog dana shvatiti što je izgubila.
I eto nam cijele psihologije međuljudskih odnosa u tri rečenice i jednoj dijagnozi koju smo sami postavili. 🤣
Naravno, postoje ljudi kojima doista više nije mjesto u našem životu. Ne zato što smo bolji od njih, nego zato što smo konačno shvatili da neki odnosi troše više energije nego električno grijanje usred irske zime. A tko je barem jednu zimu proveo u Irskoj, zna da je to ozbiljna optužba.
Ali nisu svi ljudi koji su otišli pokvarena roba. Neki su pogriješili, neki su odrasli, neki su se promijenili, a s nekima smo jednostavno krenuli različitim putem.
Problem nastaje kada vlastitu povrijeđenost pretvorimo u životnu filozofiju, a zatim je objavimo na internetu kao univerzalni zakon.
Jer danas više nije dovoljno prekinuti odnos. Moraš objaviti citat, staviti crno-bijelu fotografiju, dodati pjesmu o snažnoj ženi i obavezno napisati: „Tko razumije, shvatit će.”
Pa razumjet će, pobogu! Pola Facebooka zna s kim si se posvađala, druga polovica čeka nastavak, a susjeda je već nazvala tvoju majku.
I zato, kad sljedeći put vidim onu izjavu da netko nije reciklažni centar, sjetit ću se da ni ljudi nisu ambalaža, ni odnosi jednokratne čaše.
Neke ljude vrijedi ponovno saslušati. Nekima vrijedi oprostiti, ali ne nužno otvoriti vrata. A neke je sasvim dovoljno pozdraviti s pristojne udaljenosti, najbolje iz druge države.
Jer nije problem što se neki ljudi vraćaju. Problem je što se vraćaju u istom stanju u kojem su otišli, samo s novom ambalažom i natpisom „NOVO I POBOLJŠANO”.
A kad otvoriš, unutra isti proizvod. Isti sastav. Isti kvar.
Jedino je cijena za tvoje živce porasla.
Ne bih ja ništa rekla… ali prije nego što nekoga vratite u svoj život, provjerite je li se stvarno promijenio ili je samo ostao bez drugih kupaca. 😂
A prije nego što nekoga proglasite otpadom, provjerite niste li i sami nekome bili kanta za smeće.
Jer život je čudan. Danas vi nekoga izbacujete, sutra vas netko ostavi pred vratima.
A komunalci, koliko znam, ne odvoze ego. Za njega još nisu izmislili dovoljno veliku kantu.
Vaša „Ne bih ja ništa rekla…” ♻️
Komentiraj