U moje vrijeme frizuru nisi birala. Mama bi te odvela frizerki i rekla:
„Dajte joj talijanku.“
Tako jednostavno. Kao da naručuje kavu.
„Jednu talijanku, molim. Bez šećera. Da joj ne smeta.“
A ja bih sjedila u stolici i pokušavala shvatiti: zašto baš Talijanka? Jesam li trebala doći s putovnicom? Je li frizura imala talijansko državljanstvo? Trebala sam li prije šišanja naučiti reći buongiorno?
Nitko nije znao. Nitko nije pitao. Frizerka bi samo uzela škare i krenula. Očito je granica između našeg kvarta i Italije bila negdje kod uha.
Mama bi rekla: „Samo malo skrati.“
Frizerka bi rekla: „Hoćemo talijanku?“
I ja bih, bez ikakvog znanja iz geografije, postala Talijanka. Bez putovanja, bez jezika, bez pizze. Samo sjedneš u salon i izađeš s novim nacionalnim identitetom.
Nije bilo važno što si ti htjela. Možda si zamišljala dugu kosu, pletenice, nešto romantično. Ali mama je već bila odlučila: danas je dan za Italiju. Frizerka bi te pokrila onim plaštem, a kosa bi počela padati kao da se zatvara granica.
„Baš joj lijepo stoji“, rekla bi mama.
Naravno da joj lijepo stoji. Sad je Talijanka. Što bi drugo rekla?
Kad bi frizerka okrenula ogledalo, ja bih pogledala osobu u njemu i čekala da mi netko objasni kako sam stigla do Milana. Bila sam ista ja, ali s frizurom koja je zvučala kao da ima agenta, ugovor s modnom kućom i rezerviran stol za tjesteninu.
A nije bilo ni puno opcija. Nisi mogla reći: „Može neka domaća?“ Ili: „Imate li možda Irkinju, ali samo malo kraću?“ U ponudi je bila talijanka. Možda i šiške, ako se baš htjelo ići na putovanje s presjedanjem.
Danas frizure imaju nazive kao da ih je smišljao odbor za međunarodne odnose: bob, pixie, shag. Mi smo imali talijanku. Nije trebala objašnjenje. Nije trebala fotografiju. Dovoljno je bilo da mama kaže tu riječ i frizerka bi znala točno kamo šalje dijete.
Godinama poslije shvatila sam da smo se svi šišali lokalno, ali ime je obećavalo europsku avanturu. Nismo išli u Italiju; Italija je dolazila k nama, u frizerski salon, između police s lakovima i kalendara iz 1994.
Ne bih ja ništa rekla, ali mislim da smo zaslužile barem pečat u putovnici. Ili popust na špagete. Kad već cijelo djetinjstvo nosiš talijanku, red je da dobiješ nešto više od fotografije na kojoj izgledaš kao da ti je godišnji završio prije nego što je počeo.
Komentiraj