Pokreneš posao u Irskoj. Prvo nekoliko dana gledaš logo i misliš: Eto. Uspjela sam. Sad će naši biti ponosni.
Objaviš fotografiju, napišeš čime se baviš, staviš broj telefona, e-mail, adresu, cijene i radno vrijeme. Za svaki slučaj objavu pročitaš pet puta, da slučajno ne piše „usluge pružam od utorka do petka“ umjesto „usluge pružam samo osobama koje su me podržale prije nego što sam postala uspješna“.
Onda klikneš „Objavi“.
I čekaš. 📱
Prvo se javi rođak iz Hrvatske:
„Bravo! Svaka čast!“
Toplo ti oko srca. Pomisliš: Evo ga, prvi klijent.
Ne. On je samo htio biti prvi u komentarima. Svoje je odradio. Sad može cijelu godinu govoriti da te podržava.
Drugi stavi pljesak. Treći srce. Četvrti pogleda story, vrati se na objavu, zumira cijenu i nestane kao da je upravo vidio poruku od Revenuea. Peti ti pošalje: „Sretno, draga!“ — a onda naruči uslugu od nekoga tko ima profilnu fotografiju iz 2016. i tri objave: pas, roštilj i „radimo sve“.
To je bila podrška. Kratka, simbolična i bez ikakve opasnosti da bi ti slučajno donijela posao.
Naši ti požele sreću onako iskreno, izdaleka. Kao da si krenula preko Atlantika u drvenom čamcu, a ne otvorila obrt u Irskoj.
„Sretno ti bilo! Javi kako ide!“
Javit ću. Za sada ide tako da sam otvorila posao, a vi ste otvorili WhatsApp grupu da raspravite jesam li preskupa.
U toj grupi se ne zna točno čime se bavim, ali se već zna da je cijena „malo jaka“. Netko je čuo od nekoga da se to može jeftinije. Taj netko nije siguran gdje, ni kod koga, ni kad, ali je siguran da je jeftinije. Kod nas je to dovoljno za tržišnu analizu. 📊
Onda se netko napokon javi. Srce ti počne lupati. Stiže poruka:
„A jesi ti to stvarno registrirala?“
Naravno. U Irskoj ti nitko ne da ni otvoriti Excel bez obrasca, šifre i potvrde da si pročitala upute koje su duže od romana. Registrirana sam gdje treba, radim legalno i prisutna sam svugdje gdje moj posao i znanje mogu pomoći. Samo još čekam da mi irska birokracija pošalje diplomu iz odraslosti i mali pehar za preživljavanje formulara. 🏆
Ali to nije dovoljno. Slijedi potpitanje:
„A gdje točno?“
Kao da ću reći: „U podrumu iza tajnih vrata. Pokucaj tri puta i reci ‘krava krepa susjedu’.“
Kod nas postoji obiteljski istražni odbor. Predsjedava rođak koji je jednom pročitao naslov na Googleu. Za stručnog savjetnika imaju susjedu koja „ne želi nikoga osuđivati, ali je čula“. Prvo provjere gdje si registrirana, pa tko te poznaje, pa tko je kod tebe bio, pa imaš li dovoljno iskustva. Ako im pošalješ dokaze, odgovore: „Aha.“
To „aha“ znači da su predmet proslijedili višoj instanci: tetki. Tetka će donijeti odluku nakon što provjeri s kumom, koji te jednom vidio u trgovini.
Objaviš cijenu. Nastane tišina.
Ne obična tišina. Irska magla. Ljudi su tu, vidiš da su pregledali objavu, ali više ne znaš jesu li otišli razmisliti ili ih je cijena odnijela na drugi kraj zemlje. 🌫️
Onda netko napiše:
„U Irskoj je to toliko?“
Da. Ovdje i račun za struju stigne kao da je kupio kuću na obali. Najam ne plaćaš u zahvalnosti, režije ne prihvaćaju lajkove, a osiguravajuća kuća ne kaže: „Ma nema veze, vidimo da su vam rođaci komentirali objavu.“
A onda dođe usporedba svih usporedbi:
„Kod moje frizerke u selu je šišanje pet eura.“
Odlično. Samo što je tvoja frizerka u selu možda zadnji put podigla cijenu kad je euro bio novost, fen joj se pali udarcem laktom, a ogledalo je vidjelo tri generacije i barem jedno vjenčanje koje se nije trebalo dogoditi. Ovdje salon plaća najam, osiguranje, režije, porez i materijal. Tih pet eura u Dublinu nije cijena šišanja. To je cijena da ti frizerka pokaže gdje su vrata. 🚪
Ako želiš cijenu iz sela, slobodno se vrati u selo. Samo nemoj očekivati da ti frizerka u Dublinu plaća najam u Dublinu.
Pokreneš posao s tortama.
„Koliko je torta?“
Kažeš cijenu.
„A može bez računa?“
Može. A može i bez torte. Za tu cijenu mogu ti poslati fotografiju torte, recept i blagoslov da ti biskvit ne padne usred pečenja. 🎂
Pokreneš catering, pa te pitaju možeš li „samo usput“ napraviti hranu za četrdeset ljudi. Samo usput — kao da ćeš skuhati jednu juhu, a ne hraniti pola Leinster Housea. Onda kreću posebne želje: jedna ne jede gluten, druga ne jede mliječno, treći ne jede luk jer ga osjeti kroz zid, a tetka jede sve osim onoga što si upravo skuhala.
Sve to, naravno, „za malu cijenu jer smo naši“. Na kraju ti kažu da je bilo odlično, samo je možda bilo malo suho. Tu rečenicu ti izgovore dok uzimaju treću porciju.
Otvoriš knjigovodstveni servis.
„Meni to sređuje prijatelj od muža.“
Taj prijatelj radi u skladištu u Tallaghtu, ali je jednom gledao video o irskim porezima. Sad zna Revenue, međunarodno poslovanje i, ako mu pošalješ još jednu glasovnu poruku, mogao bi ti riješiti i Brexit. Besplatno. Samo mu pošalji sve papire, osobni broj i pitanje koje počinje s: „Znam da nije tvoja struka, ali…“
Pokreneš fotografiranje.
„Moj brat ima dobar mobitel.“
Ima. Zato s krštenja imamo tortu oštru kao britva, kuma odsječenog do pola, dijete koje izgleda kao svjedok u programu zaštite i baku zamrznutu u trenutku kad kihne. Ali nema veze. Fotografije su besplatne, a dijete će se jednom ionako pitati zašto mu je cijelo djetinjstvo dokumentirano kao sigurnosna snimka iz trgovine. 📸
Otvoriš salon za nokte.
„Ja imam lampu kod kuće.“
Imaš i pećnicu, ali ne znači da si slastičarna. Imaš ogledalo, ali ne znači da si dermatolog. Imaš YouTube, pa si kod nas praktički završila tri fakulteta i samo čekaš da ti netko uruči diplomu između videa „Kako sama popraviti bojler“ i „Pet znakova da vam računovođa nešto skriva“.
A prijevoz? Tu se tek vidi pravo zajedništvo.
„Možeš li nas samo odbaciti do aerodroma?“
Može. Samo što „nas“ znači šestero ljudi, sedam kofera, tri dječje sjedalice i psa koji ne voli autocestu. Onda treba pokupiti tetku u drugom gradu, svratiti po još jedan kofer i stati „samo pet minuta“ kod groblja. Kad pitaš koliko će ti platiti, kažu:
„Pa ti ionako ideš prema Dublinu.“
Da, idem prema Dublinu. Ne idem na turneju po Irskoj s vašom rodbinom. Ovo je prijevoz, nije humanitarni reli „Spasimo svakoga tko ima rođaka na letu“. 🚗
Ako kažeš cijenu, nastupa ono dugo, tiho razočaranje:
„A nama bi mogla malo jeftinije. Ipak smo naši.“
Naravno. Za naše postoji posebna cijena: plaćanje unaprijed, dolazak na vrijeme i poruka koja ne počinje s „Samo da pitam…“ u 23:47.
Jer „samo da pitam“ nije pitanje. To je besplatno savjetovanje s uvodom, zapletom i tri fotografije. Uključuje glasovnu poruku od šest minuta, dva dodatna potpitanja i završetak: „Neću te više gnjaviti.“
Onda se jave opet za tri dana, jer su se sjetili još jedne sitnice. Sitnica ima nastavke. Kao serija koju nitko nije tražio, ali svi moramo gledati. A kad napokon pošalješ račun, čuješ: „Joj, nisam znala da se to plaća.“
Što si mislila da radim? Volontiram s cjenikom? 🤷♀️
Ipak, najveća poslovna prilika dolazi kad posao napokon krene. Dobiješ klijente, preporuke, možda te spomenu lokalne novine. Odjednom se jave svi koji su mjesecima gledali tvoje objave bez da su prstom pomaknuli išta osim ekrana.
„Ma znala sam ja da ćeš uspjeti.“
Nisi. Znala si da imam Instagram.
„Mi smo te uvijek podržavali.“
Gledali ste svaki story. To je više nadzor nego podrška.
„Samo nismo htjeli navaljivati.“
Niste htjeli ni naručiti.
„Čekali smo da se malo uhodate.“
Uhodala sam se. Sad mogu naplatiti i čekanje.
Onda se odjednom svi sjete da imaju poslovnu ideju za tebe. Besplatno, naravno.
„Trebala bi napraviti neku akciju za naše.“
„Trebala bi otvoriti još jednu lokaciju.“
„Trebala bi sniziti cijene.“
„Trebala bi objavljivati više.“
Imaju plan za tvoj posao, marketing, radno vrijeme i cijene. Samo nemaju namjeru kupiti ništa. Naši su ti kao upravni odbor firme u kojoj nitko nije uložio ni euro, ali svi imaju mišljenje o kvartalnom izvještaju. 📈
A onda čuješ kako se „naši ne drže zajedno“.
Držimo se mi zajedno. Samo svatko drži svoj novčanik s obje ruke, kao da je unutra zadnji čamac za spašavanje na Titanicu. Ne pušta ga ni kad mu ponudim upravo ono što traži. Radije će voziti pedeset kilometara dalje, potrošiti gorivo, izgubiti subotu i vratiti se kući s uslugom koju će onda tri dana analizirati.
Pa ako si pokrenula posao u Irskoj i naši te zasad zaobilaze — samo polako. Možda još čekaju da im rođak iz Facebook grupe potvrdi da si stvarno registrirana. Možda uspoređuju tvoju cijenu s nečijom frizerkom iz sela. A možda čuvaju novac za benzin kojim će otići do nekoga tko radi isto što i ti.
Radi pošteno, naplati svoj rad i izdaj račun. Kad te napokon otkriju, samo se nasmiješi.
„Pa gdje si ti bila cijelo vrijeme?“ pitat će.
Tu. Na istom mjestu. Na istoj objavi koju ste preskočili.
A kad jednog dana shvatite da sam poznata i priznata, nemojte mi govoriti da ste me znali od početka.
Znali ste me. Točno.
Samo ste čekali da netko drugi prvi otvori novčanik.
Ne bih ja ništa rekla.
Samo bih za naše uvela poseban popust: puna cijena, uz jedan lajk gratis.
Jer lajk je ionako jedino što ste dosad stvarno platili. 😂💸
Komentiraj