Postoji jedna posebna vrsta ljudi koji me ne vole. I ja to potpuno razumijem. Ni ja ne volim svakoga. Primjerice, ne volim ljude koji mljackaju, one koji ostave praznu rolu toaletnog papira i osobe koje započinju rečenicu s „Nemoj se uvrijediti, ali…”
Međutim, postoji jedna bitna razlika.
Kad ja nekoga ne volim, ne družim se s njim.
Kad oni ne vole mene, pretplate se na moj život.
Prate me na Facebooku, Instagramu, gledaju fotografije, čitaju objave, prate gdje sam bila, s kim sam bila, što sam radila i jesam li možda malo pretjerala s večerom.
Dragi moji, ja imam ADD. Ne znam ni gdje sam jučer ostavila ključeve, a vi znate gdje sam bila 17. kolovoza 2019. godine.
Svaka čast!
Trebala bih vas zaposliti kao osobne asistente. Očito imate bolje organiziranu evidenciju mog života nego ja.
Posebno me fascinira kad netko izjavi: „Ma mene ona uopće ne zanima!”
A onda nastavi:
„Vidjela sam da je promijenila frizuru. I da je bila u restoranu. I da je nešto objavila u 22:14. I da joj je ona jedna komentirala sa srcem. Ali ja nju ne pratim!”
Naravno da ne pratiš.
Ti samo provodiš kontinuirano longitudinalno istraživanje.
Samo ti još nedostaje etičko odobrenje.
Osobno mislim da bi takvim ljudima trebalo izdavati diplome. Nakon tri godine praćenja mojih objava dobiješ diplomu prvostupnika. Nakon pet godina magisterij. Nakon deset godina doktorat iz primijenjene tuđe svakodnevice.
Tema doktorske disertacije: „Utjecaj njezine nove frizure na moje nezadovoljstvo vlastitim životom.”
Mentor: susjeda s trećeg kata.
Recenzent: bivša prijateljica.
Obrana javna, naravno. Kao i sve ostalo.
Najviše volim kad čujem da netko o meni ima mišljenje, a nismo razgovarali petnaest godina.
„Ona ti je uvijek bila takva.”
Kakva, draga?
Imala sam drugi posao, drugu adresu, drukčiju frizuru i dvadeset kilograma manje strpljenja. Promijenila sam državu, obrazovanje, životne prioritete i nekoliko puta mišljenje o važnim stvarima.
Ali ti me poznaješ.
Naravno.
Ti si me zadnji put vidjela kad je Nokia još proizvodila mobitele koje se moglo koristiti kao građevinski materijal.
Posebno su zanimljivi ljudi kojima smeta kad se čovjek obrazuje.
„Što će joj toliko škola?”
Ne znam, možda da naučim nešto?
„A što će joj još jedna diploma?”
Možda za uspomenu.
„Pa što misli, da je pametnija od drugih?”
Ne mislim. Ali moram priznati da, nakon ovakvih pitanja, počinjem razmatrati mogućnost.
Kod nas je obrazovanje vrlo zanimljiva stvar. Svi žele da im djeca završe fakultet. Ali kad odrasla žena nastavi studirati, odjednom se otvara pitanje njezina psihičkog stanja.
„Što joj je? Zašto stalno nešto uči?”
Možda zato što mi je zanimljivo.
„Ali dokle će?”
Do kraja, draga.
Do kraja.
Ako bude trebalo, neka mi na nadgrobni spomenik napišu:
„Ovdje počiva žena koja je konačno završila sve fakultete. Upis za sljedeći semestar nije stigla potvrditi.”
No, vratimo se mojim obožavateljima koji me ne vole.
Postoji i posebna kategorija onih koji jednostavno čekaju da pogriješim.
Ako nešto dobro napravim, šute.
Ako nešto uspijem, šute.
Ako objavim lijepu vijest, šute.
Ali ako slučajno napravim tipfeler…
Bože dragi, kakvo veselje!
Odmah se formira krizni stožer.
„Jesi vidjela što je napisala?”
„Jesam!”
„Pa ona predaje!”
„Pa kako joj se to moglo dogoditi?”
Dogodilo mi se, drage moje, jer imam deset prstiju, jedan mozak i mobitel koji je uvjeren da zna hrvatski bolje od mene.
Napisala sam „kuća”, a autocorrect je odlučio da sam mislila „kučka”.
Dogodi se.
Meni malo češće.
Ali hvala vam što ste organizirale izvanrednu sjednicu pravopisnog vijeća.
Još je zanimljivije kad netko kaže da sam umišljena.
To mi je jedan od omiljenih prigovora.
„Ona misli da je netko i nešto.”
Pa, za početak, jesam netko.
Imam rodni list.
Imam putovnicu.
Imam PPS broj.
Irska porezna uprava svake godine vrlo ozbiljno potvrđuje moje postojanje.
A što se tiče toga jesam li nešto, to još istražujem.
Možda nakon sljedećeg fakulteta dobijem jasniju sliku.
Ali čini mi se da neki ljudi imaju problem s činjenicom da žena može imati mišljenje i da ga ne mora završiti rečenicom: „Ali možda sam ja u krivu.”
Naravno da mogu biti u krivu.
Događalo se.
Mislim da je posljednji put bilo negdje u četvrtak.
Samo što ne vidim razlog da se unaprijed ispričavam zato što znam o čemu govorim.
A tek kad žena prestane svima udovoljavati!
„Promijenila se!”
Naravno da jesam.
Pa nisam jogurt kojemu na ambalaži piše da zadržava isti okus do isteka roka trajanja.
Život te promijeni.
Iskustvo te promijeni.
Obrazovanje te promijeni.
Ljudi te promijene.
A posebno te promijeni trenutak kad shvatiš da neki ljudi tvoju ljubaznost smatraju javnom uslugom.
Dok im izlaziš ususret, divna si.
Dok im pomažeš, krasna si.
Dok šutiš, pristojna si.
Ali čim kažeš „ne”, odjednom si se promijenila.
Nisam se promijenila, draga.
Samo je završio besplatni probni period.
Posebno me oduševljava jedna balkanska tradicija. Ako te netko ne voli, nije dovoljno da te ne voli sam.
Mora okupiti druge.
To je cijeli društveni projekt.
„Što ti misliš o njoj?”
„Pa ne znam, meni je sasvim u redu.”
„Aha, znači nisi čula…”
I tada počinje prezentacija.
Bez PowerPointa, ali s nevjerojatnom količinom podataka.
Izvlače se događaji iz 2008., izjave iz 2013., fotografije iz 2017. i jedna rečenica izvučena iz konteksta toliko temeljito da više nema nikakve veze s izvornim razgovorom.
Da naši ljudi s jednakom predanošću istražuju povijest, Balkan bi imao najbolje arhive na svijetu.
Ali ne.
Nama je važnije tko je s kim prestao razgovarati nakon krštenja 1996. godine.
I ono što je najbolje, osoba koja vodi cijelu istragu na kraju kaže:
„Ma mene se to ne tiče.”
Pa naravno da te se ne tiče!
Ali već si sastavila dokumentaciju koju bi Europol mogao koristiti kao primjer dobre prakse.
Otkako živim u Irskoj, primijetila sam da ovdje postoji mnogo suptilniji način izražavanja nesklonosti.
Irci te jednostavno pohvale.
„Ah, she’s lovely.”
Ili:
„She’s some character, alright.”
I onda pokušavaš utvrditi jesu li ti upravo dali kompliment ili ti izdali zabranu približavanja.
Kod nas barem znaš kad te netko ne voli.
Ako te ne voli, reći će to tebi, susjedi, rodbini, frizerki, ženi na pošti i slučajnom prolazniku koji je samo pitao koliko je sati.
U Irskoj se osmjehnu.
Kod nas se sazove sastanak.
A najviše volim one koji se predstavljaju kao potpuno nezainteresirani promatrači.
„Ja se u to ne bih miješala.”
Ta rečenica na Balkanu znači da će se osoba umiješati toliko temeljito da će na kraju trebati geodetsko mjerenje kako bi se utvrdilo gdje je prvotno stajala.
„Ne bih ja ništa rekla…”
I onda govori četrdeset pet minuta.
Moram priznati da mi je taj koncept donekle poznat.
Ali ja barem imam blog.
Pa ljudi znaju gdje će pronaći moje mišljenje.
Ipak, ono što me najviše zabavlja jest uvjerenje nekih ljudi da će me njihova nesklonost strašno pogoditi.
Kao da se ja svakog jutra budim, sjedam na rub kreveta i pitam se:
„Bože, što li danas o meni misli žena s kojom nisam popila kavu od 2014.?”
Zamislite da mi je to prva misao.
Ne djeca.
Ne posao.
Ne fakultet.
Ne hoću li stići završiti sve obveze.
Nego mišljenje osobe koja mi je posljednji put rekla „dobar dan” dok je Hrvatska još čekala ulazak u Europsku uniju.
I sad smo došli do one lijepe motivacijske poruke:
„Nazdravljam svima koji me ne vole. Živi bili, zdravi bili i što dalje od mene bili!”
Moram priznati da mi se sviđa.
Ali ja bih je ipak malo prilagodila.
Nazdravljam svima koji me ne vole.
Želim vam zdravlje.
Sreću.
Ljubav.
Uspjeh.
Dug život.
I, od srca, neki zanimljiv hobi.
Krenite na ples.
Kupite bicikl.
Naučite talijanski.
Posadite rajčice.
Bavite se keramikom.
Nabavite psa.
Samo nemojte nabaviti papigu.
Već imate dovoljno toga za ponavljati.
Ako baš imate potrebu pratiti nečiji život, mogu vam preporučiti nekoliko odličnih dokumentaraca o divljim životinjama.
Tamo se barem zaista nešto događa.
A ako ipak odlučite nastaviti pratiti mene, molim vas, barem uključite obavijesti.
Ne bih željela da nešto propustite.
Zamislite tragediju da promijenim frizuru, a vi saznate tek tri dana kasnije.
I zato nemam ništa protiv ljudi koji me ne vole.
Dapače, zahvalna sam im.
Jer dok ja pokušavam uskladiti posao, studiranje, obitelj, obveze i vlastite ideje, oni vode evidenciju o meni.
Besplatno.
Bez ugovora.
Bez godišnjeg odmora.
Bez bolovanja.
To je danas rijetka razina predanosti.
Ne bih ja ništa rekla… ali razmišljam da svojim najvjernijim neprijateljima pošaljem zahvalnice.
Možda čak organiziram dodjelu priznanja.
Treće mjesto: osoba koja redovito čita moje objave, ali tvrdi da je ne zanimam.
Drugo mjesto: osoba koja već deset godina prati moj život i pritom se žali da mi se previše toga događa.
A prvo mjesto, zlatna medalja i počasna plaketa idu osobi koja me toliko ne voli da čita čak i komentare ispod mojih objava.
Za nju bih organizirala poseban domjenak.
Samo imam jedan problem.
Ne znam bih li ih zvala gostima ili zaposlenicima.
Jer, realno, nitko drugi toliko predano ne radi na promociji mog imena.
I za kraj, podižem čašu.
Živi bili.
Zdravi bili.
Sretni bili.
I što dalje od mene bili.
A ako vam se ni ova kolumna nije svidjela, slobodno napišite komentar.
Samo vas molim da bude gramatički ispravan.
Kad već radite besplatno za moj marketing, red je da održavamo određene profesionalne standarde.
Ne bih ja ništa rekla… ali vi koji me ne volite stvarno ste posebni.
Ja vas se ne sjetim ni za Božić, a vi mene pratite redovitije nego vlastiti krvni tlak. 😂
Komentiraj