Čim učitelji stupe u štrajk, društvene mreže pretvore se u stručni skup. Diploma nije potrebna. Dovoljno je da si jednom u životu sjedio u učionici — makar si pola sata gledao kroz prozor i čekao zvono — i već možeš objasniti kako predavači rade, koliko rade, koliko odmaraju i zašto bi trebali biti zahvalni što uopće imaju posao. 🎓
Ja predajem u FE-u. Moji polaznici nisu djeca. To su odrasli ljudi. Odrasli, dakle. Navodno. 😇
Zato mi je posebno zabavno kad se u raspravi o štrajku govori o „učiteljima i njihovim praznicima”, kao da svi radimo u istoj učionici, s istim rasporedom i istim malim stolicama. U FE-u predaješ odraslim ljudima koji su došli učiti, steći kvalifikaciju, promijeniti posao ili napraviti nešto dobro za sebe. Neki nakon predavanja idu kući, neki na posao, neki po djecu, a neki vjerojatno ravno na Facebook objasniti kako predavači zapravo ništa ne rade. 🔄
Onda dođe čuveno pitanje: „A što oni uopće rade cijeli dan?”
Pa eto, pojavimo se, stanemo pred odrasle polaznike i kažemo: „Danas ćemo učiti o temi koju ste svi već savladali u snu.” Onda netko pita: „Je li ovo za ispit?”, netko drugi traži da ponovim slajd koji upravo gledamo, a treći kaže da je razumio sve — osim onog dijela koji smo upravo objasnili. 😅
Naravno, tu su pripreme, zadaci, ispravljanje, planiranje i razgovori s polaznicima. Ali to se ne vidi dok predavač stoji pred pločom, pa očito ne postoji. Kao da restoran radi samo dok je konobar u sali, a kuhinja se ostatak dana sama organizira uz dobru energiju. 🍽️
Ako je posao tako jednostavan, neka se komentatori slobodno prijave. Dođu uživo, stanu pred grupu odraslih ljudi, predaju temu, objasne je jasno, prilagode je polaznicima s različitim iskustvom, odgovore na pitanja i vrate se na prethodni slajd još samo jednom. Onda ocijene zadatak koji je stigao u 23:58 s porukom: „Ispričavam se što kasnim.” 📝
A onda se pojavi sveta rečenica: „Ja plaćam porez.”
I ja ga plaćam. Ali porez nije pretplata na streaming servis pa da mogu otkazati cijeli javni sektor jer mi se ne sviđa jedna epizoda. On valjda služi da društvo funkcionira — uključujući obrazovanje, zdravstvo i ljude koji rade u tim službama. Znam, zvuči komplicirano. Možda bi netko mogao napraviti kratku prezentaciju. 📊
Najdraža su mi stručna mišljenja o plaćama. Ljudi objasne da su plaće sasvim dobre, da se svi žale bez razloga i da bi oni rado radili taj posao — samo, eto, ne bi. To je kao da kažeš: „Obožavam predavanja. Samo ne bih išao ni na jedno.” 📚
A cijela me rasprava podsjetila na Air Canada Flight 143, poznat kao „Gimli Glider”. Godine 1983. avion je ostao bez goriva u zraku nakon pogreške u izračunu tijekom prelaska na metrički sustav. Nije to bila samo priča „jedni su računali u inčima, drugi u centimetrima”: problem je uključivao pretvaranje litara u kilograme i pogrešno korištenu gustoću goriva. Avion je letio od Montreala prema Edmontonu, a piloti su ga uspjeli prizemljiti na bivšoj zračnoj bazi Gimli. ✈️😳
Dakle, važna lekcija: kad se pogrešno razumiju brojke, posljedice mogu biti ozbiljne. A kad se na Facebooku pogrešno razumije posao predavača, posljedica je uglavnom komentar od sedam odlomaka koji počinje s: „Ne želim nikoga uvrijediti, ali…”
Ne bih ja ništa rekla. Samo bih komentatorima poželjela uspješan samostalni modul iz industrijskih odnosa. A ako im nešto nije jasno, mogu doći na predavanje — uživo. 😉
Komentiraj