Postoje sasvim obične obitelji. Mama, tata, djeca, pas, nedjeljni ručak i povremena rasprava oko toga tko je ostavio upaljeno svjetlo u kupaonici. A onda postoji naša obitelj. Majka s ADD-om i darovitošću, jedna kći s Aspergerovim sindromom i darovitošću, druga kći s ADD-om i darovitošću. Drugim riječima, tri izrazito sposobna mozga, otprilike milijun ideja i nijedna osoba koja sa sigurnošću zna gdje su škare.
Dobrodošli u naš skromni neurodivergentni dom. Ovdje možete razgovarati o filozofiji, neurologiji, pravu, obrazovanju, povijesti civilizacije i najnovijim znanstvenim istraživanjima. Samo nas nemojte pitati što ćemo sutra za ručak. To je složeno pitanje koje zahtijeva prethodne konzultacije, procjenu senzornih preferencija i barem jednu izvanrednu sjednicu obiteljskog vijeća.
Da odmah razjasnimo jednu stvar. Mi nismo neorganizirana obitelj. Mi imamo tri različita sustava organizacije koji međusobno ne priznaju diplomatske odnose.
Ja, kao majka s ADD-om, vjerujem u spontanu organizaciju. To znači da imam popise, planere, kalendare, bilježnice, podsjetnike i izvanrednu sposobnost da sve navedeno zaboravim koristiti istog dana kad sam ih kupila.
Moja kći s autizmom, odnosno dijagnozom koju smo godinama poznavali pod nazivom Aspergerov sindrom, ima sasvim drukčiji pristup. Ona voli jasnoću, logiku, predvidljivost i pravila koja imaju smisla. Što je, morate priznati, prilično razuman zahtjev.
Problem je što živi sa mnom.
Ja u utorak ujutro mogu sasvim ozbiljno izjaviti: „Danas ćemo napraviti ovo, ovo i ovo.”
A u utorak u jedanaest već imam novu ideju.
„Zapravo, znaš što bi bilo bolje?”
Tu obično nastaje tišina.
Ona me pogleda pogledom osobe koja upravo svjedoči ozbiljnom kršenju međunarodnog sporazuma.
„Ali dogovorile smo se drukčije.”
Jesmo, ljubavi. Ali ovo je bolja ideja.
„Zašto?”
Zato što sam sad razmislila.
„A zašto nisi razmislila prije nego što smo se dogovorile?”
I tako počinje obiteljsko suđenje u kojem sam ja optužena, ona je tužiteljica, a dokazi su uredno složeni kronološkim redom.
Naravno, izgubim.
Ne zato što nemam argumente, nego zato što sam tijekom vlastite obrane zaboravila što sam prvotno predložila.
A onda imamo moju drugu kćer. ADD i darovitost. Genetski gledano, očito sam odlučila napraviti malu kopiju vlastitog sustava, samo u novijoj verziji.
Nas dvije možemo započeti razgovor o jednoj temi i nakon petnaest minuta završiti na drugom kontinentu, u drugom stoljeću, raspravljajući o nečemu što nema nikakve veze s početnim pitanjem.
„Mama, znaš što sam pročitala?”
To je kod nas vrlo opasna rečenica.
Jer ja, naravno, želim znati.
Ona počne objašnjavati. Meni padne na pamet povezana teorija. Ona se sjeti nekog istraživanja. Ja otvorim laptop. Ona pronađe dodatni izvor. Dva sata kasnije obje imamo nova područja interesa, šest otvorenih stranica i dovoljno materijala za konferenciju.
U tom trenutku iz druge prostorije dolazi pitanje:
„Jeste li vas dvije uopće završile ono što ste krenule raditi?”
Nismo.
Ali sad znamo nešto vrlo zanimljivo o temi koju nitko nije spomenuo za doručkom.
Darovitost je u našoj kući posebna priča. Ljudi često misle da to znači da je sve jednostavnije. Kao da s visokom sposobnošću razmišljanja automatski dobiješ i besplatnu pretplatu na izvršne funkcije.
E, pa ne dobiješ.
Možeš vrlo brzo razumjeti kompliciran koncept i istovremeno pola sata tražiti dokument koji si upravo spremila.
Možeš razraditi znanstveni projekt, a onda stajati pred perilicom i pokušavati se sjetiti jesi li unutra već stavila deterdžent.
Možeš imati izvanredno pamćenje za određene informacije, ali ne i za činjenicu da si prije deset minuta ostavila šalicu čaja na polici s knjigama.
To što je motor snažan ne znači da navigacija uvijek radi.
Naš je obiteljski razgovor posebna umjetnička forma.
Za stolom sjede tri osobe koje znaju mnogo toga, imaju izražene interese i svaka smatra da njezina trenutačna misao zaslužuje hitnu pozornost.
Ja počnem rečenicu.
Druga kći me prekine jer ju je nešto podsjetilo na povezanu temu.
Ja se oduševim jer je i mene to podsjetilo na nešto.
Prva kći nas zaustavi:
„Možete li se vratiti na izvorno pitanje?”
Naravno da možemo.
Samo što se nitko više ne sjeća pitanja.
Osim nje.
Ona ga se sjeća doslovno.
Zajedno s točnim redoslijedom rečenica, proturječjem koje sam izgovorila prije sedam minuta i činjenicom da sam prošle srijede o istoj temi tvrdila nešto malo drukčije.
Pokušajte vi biti majka u kući u kojoj djeca pamte vaše argumente bolje od vas.
Nekad je bilo dovoljno reći: „Zato što sam ja mama.”
Danas taj argument ne bi prošao ni preliminarnu provjeru.
„To nije logičko objašnjenje.”
Znam, ali je tradicionalno.
„Tradicija nije dokaz.”
I tako je završio moj roditeljski autoritet.
Nije bilo pobune. Nije bilo dramatičnog obračuna.
Samo je podnesena primjedba zbog nedostatka znanstveno utemeljenog obrazloženja.
A tek kad treba donijeti neku zajedničku odluku!
U običnim obiteljima netko predloži restoran i svi odu.
Kod nas je odabir restorana multidisciplinarni projekt.
Jedna osoba analizira jelovnik. Druga razmatra ambijent, buku i moguća neugodna iznenađenja. Treća je u međuvremenu pronašla potpuno novi restoran i predlaže da promijenimo plan.
Ta treća sam, naravno, ja.
„Ali već smo se dogovorile!”
Jesmo, ali pogledajte ovaj!
„Nema dovoljno informacija o jelovniku.”
Pa nazvat ćemo.
„Ne želim zvati bez razloga.”
Dobro, onda ćemo negdje drugdje.
„Ali sad mijenjaš plan!”
I tako, nakon četrdeset minuta rasprave, napravimo ono što smo mogle odmah.
Ostanemo kod kuće.
Ponekad naručimo hranu.
Ponekad ni to ne uspijemo dogovoriti.
Ali barem je rasprava bila intelektualno poticajna.
Posebno je zanimljivo kako funkcionira naš odnos prema osjetilima. Ono što jednoj od nas smeta, druga možda uopće ne primjećuje. Ono što je jednoj ugodno, drugoj može biti nepodnošljivo.
Zato se u našoj kući o rasvjeti, zvukovima, temperaturi i teksturama ponekad pregovara ozbiljnije nego o državnom proračunu.
„Možeš li ugasiti to svjetlo?”
„Ali ja tu čitam!”
„Možeš li barem smanjiti zvuk?”
„Nije glasno.”
„Tebi nije.”
To je zapravo jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila kao majka. Ista prostorija ne mora biti isto iskustvo za tri različita mozga.
Premda moram priznati da je ponekad teško provesti tu lekciju kad samo pokušavaš pronaći daljinski upravljač.
A ako mislite da je kod nas dosadno, varate se.
Naš dom može proizvesti ozbiljnu akademsku raspravu oko rečenice iz televizijske serije.
Netko kaže da je lik reagirao nelogično.
Druga osoba objašnjava psihološku pozadinu ponašanja.
Ja krenem analizirati razvojne čimbenike.
I odjednom gledanje serije više nije odmor nego interdisciplinarni seminar.
Nedostaju samo prezentacija, popis prisutnih i potvrda o sudjelovanju.
Ponekad poželim da jednostavno gledamo film.
Bez analize.
Bez istraživanja.
Bez pitanja je li znanstveno točno ono što se upravo dogodilo na ekranu.
A onda lik kaže neku očitu besmislicu i ja prva uzmem mobitel da provjerim činjenice.
Dakle, nema nam pomoći.
Ipak, najviše me zabavlja kako ljudi zamišljaju darovitu djecu.
Misle da su to djeca koja uvijek imaju odlične ocjene, uredne bilježnice, savršene navike i nikad ne zaboravljaju domaću zadaću.
U stvarnosti darovitost ne dolazi s jamstvom za organizaciju, emocionalnu regulaciju ili svakodnevno funkcioniranje. Visoke sposobnosti mogu postojati zajedno sa stvarnim teškoćama, a jedno ne poništava drugo.
Ali pokušajte to objasniti nekome tko vam kaže:
„Pa kako može biti toliko pametna, a ne može napraviti tako jednostavnu stvar?”
Vrlo jednostavno.
Zato što inteligencija nije univerzalni daljinski upravljač za ljudski mozak.
A i da jest, mi bismo ga izgubile.
Naravno, u našoj kući postoji još jedna zanimljiva pojava. Svatko od nas vrlo dobro prepoznaje poteškoće druge osobe.
Ja vidim kad mojim kćerima treba podrška.
One vide kad sam preuzela previše obveza.
Ja im objašnjavam zašto je važno napraviti pauzu.
One meni objašnjavaju da već šest sati radim bez pauze.
„Mama, moraš se odmoriti.”
Znam.
„Onda prestani raditi.”
Samo da završim ovo.
„To si rekla prije tri sata.”
Jesam, ali sad sam stvarno pri kraju.
„Koliko ti još treba?”
Petnaest minuta.
U našoj obitelji „petnaest minuta” nije vremenska jedinica. To je filozofski koncept.
Najzanimljivije je što se sve tri možemo međusobno razumjeti na način koji je drugima ponekad teško objasniti. Ne moramo uvijek opravdavati zašto nam nešto smeta, zašto nam je neka tema važna ili zašto nam za određeni zadatak treba drukčiji pristup.
Doduše, to ne znači da se uvijek slažemo.
Naprotiv.
Tri različita načina razmišljanja u istoj kući znače i tri potpuno različita uvjerenja o tome kako bi svijet trebao funkcionirati.
A budući da smo sve tri darovite, svaka može sastaviti vrlo uvjerljivo obrazloženje zašto je upravo njezino rješenje najbolje.
Ponekad imam osjećaj da ne živim s kćerima, nego s dvama vrlo inteligentnim odvjetničkim uredima koji su se specijalizirali za osporavanje mojih odluka.
I da stvar bude još zanimljivija, ja sam ih tome djelomično sama naučila.
Učila sam ih da postavljaju pitanja, kritički razmišljaju, ne prihvaćaju tvrdnje bez dokaza i izražavaju svoje mišljenje.
Eto mi sad.
Odgojila sam vlastitu opoziciju.
Bez mogućnosti raspuštanja parlamenta.
A možda je najljepši dio našeg doma upravo to što nitko ne mora glumiti da mu mozak funkcionira drukčije.
Ako nekome treba tišina, možemo razgovarati o tome.
Ako nekome treba više vremena, pokušavamo ga osigurati.
Ako se netko jako zainteresira za neku temu, znamo da bi razgovor mogao trajati malo dulje.
Dobro, možda mnogo dulje.
Možda će netko u međuvremenu završiti fakultet.
Ali to je naš dom.
Nije uvijek jednostavan. Nije uvijek tih. Nije uvijek uredan. Ponekad je prepun ideja, knjiga, bilježnica, rasprava, nedovršenih zadataka i vrlo ozbiljnih pregovora oko potpuno običnih svakodnevnih stvari.
No u njemu se ne moramo natjecati u tome tko je normalniji.
Što je dobro, jer bi natjecanje vjerojatno završilo neriješeno.
A ako nas pitate kako uspijevamo funkcionirati, odgovor je jednostavan.
Ponekad izvrsno.
Ponekad uz mnogo improvizacije.
Ponekad pomoću kalendara, alarma, rutina i podsjetnika.
A ponekad tako da jedna od nas jednostavno kaže:
„Dobro, dosta filozofije. Je li netko nahranio psa?”
I tada nastane tišina.
Sve tri se pogledamo.
Jer smo prije dva sata vodile vrlo ozbiljnu raspravu o ljudskoj inteligenciji.
Ali to je pitanje sada ipak važnije.
Ne bih ja ništa rekla… ali u našoj kući imamo tri darovite osobe, nekoliko akademskih titula, izvanrednu sposobnost kritičkog razmišljanja i dovoljno intelektualnog potencijala da pokrenemo istraživački institut.
Samo još nismo uspjele usuglasiti gdje će stajati stol.
Jedna želi da bude ondje gdje je oduvijek bio.
Druga ga je već premjestila.
A treća istražuje je li nam stol uopće potreban.
I da, ta treća sam ja.
Dobrodošli u naš skromni neurodivergentni dom. Ovdje ništa nije jednostavno, ali zato za sve imamo barem tri teorije.
Ne bih ja ništa rekla… ali molim vas da se prije posjeta najavite. Ne zato što nismo gostoljubive, nego zato što moramo organizirati sastanak o tome kako ćemo organizirati sastanak. 😂
Komentiraj