Nedavno sam pročitala jednu krasnu životnu mudrost: „Nisam žurila da odrastem, ne žurim ni da starim. To što godine prolaze, ne zanima me. Svatko ide svojim putem.”
Predivno. Duboko. Gotovo filozofski. Toliko lijepo da sam na trenutak poželjela sjesti na terasu, zagledati se u zalazak sunca i razmišljati o prolaznosti života. A onda sam se sjetila da imam 42 godine i da, prema mišljenju interneta, već ozbiljno kasnim s preventivnim tretmanima protiv starenja, hormonskim analizama i izradom strategije za dostojanstveno propadanje.
Molim?!
Ja sam tek počela!
Ne znam kada se točno dogodilo, ali društvo je očito odlučilo da ženu nakon četrdesete treba početi pripremati za arheološka istraživanja. Čim napuniš četrdeset, prestaješ biti žena i postaješ „odlično očuvana”. Kao kakva stara komoda iz vremena Austro-Ugarske.
„Jao, pa ti super izgledaš za svoje godine!”
Hvala, draga. A kako bih trebala izgledati? Trebam li imati mahovinu na ramenima? Trebam li hodati uz pomoć dva arheologa? Ili se možda očekuje da mi se na čelu pojavi pločica s natpisom „Kulturno dobro pod zaštitom države”?
Posebno volim ono „za svoje godine”. To je jedan od najpristojnijih načina da nekome kažete da ste očekivali znatno goru situaciju.
Zamislite da nekome kažete: „Baš si inteligentan za osobu koja koristi internet!” Odmah bi se uvrijedio. Ali ženi reći da izgleda dobro „za svoje godine” smatra se vrhunskim komplimentom.
Ja imam 42 godine. Četrdeset dvije. Ne sto četrdeset dvije. Ne sjećam se osobno izgradnje Dioklecijanove palače. Nisam poznavala Mariju Tereziju. Nisam se dopisivala s banom Jelačićem.
A ipak, čim spomenem godine, netko mi počne objašnjavati što bih u ovoj životnoj fazi trebala raditi.
Trebala bih se smiriti.
Trebala bih usporiti.
Trebala bih manje raditi.
Trebala bih više odmarati.
Trebala bih paziti na zdravlje.
Trebala bih prihvatiti godine.
Odlično. Ima li još kakvih uputa? Trebam li predati osobnu iskaznicu, potpisati izjavu da više neću imati ambicije i službeno se odreći novih ideja?
Možda postoji obrazac.
U Irskoj sigurno postoji.
Vjerojatno se zove „Application for Age-Appropriate Female Behaviour”, a za predaju treba PPS broj, dokaz adrese i dva svjedoka koji potvrđuju da se više ne ponašam neprikladno mladenački.
Najviše me fascinira izraz „dostojanstveno starjeti”.
Što to uopće znači?
Trebam li sjediti uspravno, gledati u daljinu i povremeno izgovarati mudrosti o životu? Smijem li se glasno smijati? Smijem li kupiti haljinu koja nije bež? Smijem li se veseliti koncertu ili je sada vrijeme da počnem skupljati recepte za kolače bez šećera i uspoređivati ortopedske jastuke?
I tko je, zaboga, imenovao komisiju za dostojanstvo?
Posebno mi je zanimljivo što muškarac u četrdesetima tek počinje živjeti. On je zreo, iskusan, privlačan i na vrhuncu karijere. Ako kupi sportski automobil, to je dokaz njegove mladenačke energije. Ako počne trenirati, svaka čast, čovjek ulaže u sebe. Ako promijeni posao, hrabar je i ambiciozan.
A žena?
Ako promijeni frizuru, nešto joj se dogodilo.
Ako upiše fakultet, očito nešto kompenzira.
Ako počne novi posao, vjerojatno prolazi kroz krizu.
Ako kupi crvenu haljinu, sigurno pokušava vratiti mladost.
Pa što bih trebala kupiti? Pogrebni aranžman?
Ja još uvijek studiram. I namjeravam nastaviti učiti. Volim nove ideje, projekte, knjige i sve ono što se, prema nekim nepisanim društvenim pravilima, očito trebalo završiti prije mog četrdesetog rođendana.
Kad kažem da bih možda upisala još nešto, ljudi me ponekad pogledaju kao da sam objavila da odlazim trenirati za Olimpijske igre 2048.
„Pa zar ti nije dosta?”
Nije.
„Pa koliko još misliš studirati?”
Ne znam.
„A kad ćeš stati?”
Kad prestanem biti znatiželjna.
Dakle, prema dosadašnjim pokazateljima, postoji ozbiljna mogućnost da me jednog dana pronađu u staračkom domu kako objašnjavam osoblju da ne mogu na ručak jer imam online predavanje.
I znate što? To mi zvuči sasvim prihvatljivo.
Uostalom, možda ću baš tada konačno imati vremena završiti sve što sam započela.
A onda je tu industrija ljepote. Ona je posebno zabrinuta za moju budućnost.
Nedavno sam na internetu pogledala jednu kremu za lice. Samo jednu. Od tog trenutka algoritam je zaključio da se nalazim na rubu biološke katastrofe.
Odjednom mi iskaču oglasi za kolagen, retinol, hijaluronsku kiselinu, tretmane zatezanja, podizanja, popunjavanja, zaglađivanja i vraćanja vremena.
Jedna reklama obećava lice mlađe za deset godina.
Druga za petnaest.
Treća kaže da briše znakove starenja.
Ako nastavim gledati te reklame, do Božića ću izgledati kao da još nisam krenula u osnovnu školu.
A meni se zapravo sviđa moje lice.
Prošlo je sa mnom neke stvari. Smijalo se, plakalo, ljutilo, čudilo, zaljubljivalo i preživjelo popriličan broj ljudi kojima bih danas vrlo rado naplatila korištenje svojih živčanih stanica.
Ne vidim zašto bih sve te tragove trebala izbrisati.
Dobro, možda bih poneki ponedjeljak izbrisala.
Ali cijelo lice? Ne treba.
A posebno me zabavljaju savjeti za „mladenački izgled”.
Spavajte osam sati.
Izbjegavajte stres.
Pijte dovoljno vode.
Jedite zdravo.
Redovito vježbajte.
Oprostite, gdje vi živite?
Ja živim u Irskoj, radim, studiram, imam obitelj, obveze i račune. Osam sati neprekinutog sna zvuči mi kao luksuzni wellness paket. Izbjegavati stres mogu jedino ako prestanem otvarati e-mailove, gledati bankovni račun i pokušavati dobiti termin kod liječnika.
A ako već moram izgledati mlađe, možda bih trebala početi tako da prestanem čitati komentare na Facebooku. Tu čovjek ostari deset godina za pet minuta.
Ipak, postoji jedna velika prednost četrdesetih.
Sve manje me zanima što ljudi misle.
Ne kažem da me baš ništa ne zanima. Nisam još dosegla razinu potpunog prosvjetljenja. Ali više nemam potrebu svima objašnjavati svoje odluke.
Ako želim studirati, studirat ću.
Ako želim pisati, pisat ću.
Ako želim započeti novi projekt, započet ću ga.
Ako želim u subotu navečer ostati doma u pidžami, ostat ću.
Ne zato što sam ostarjela, nego zato što je pidžama udobna, a neki društveni razgovori imaju manje sadržaja od deklaracije na vrećici krumpira.
Nekad sam mislila da odraslost znači da čovjek jednoga dana postane ozbiljan, smiren i potpuno siguran u svoje odluke.
Danas imam 42 godine i shvaćam da odraslost zapravo znači da sama plaćaš račune, a nitko ti još uvijek nije objasnio što točno radiš.
Samo što sada, za razliku od dvadesetih, imam dovoljno iskustva da prepoznam glupost mnogo ranije.
To je korisna životna vještina.
Štedi vrijeme, novac i potrebu za naknadnim objašnjavanjem.
I zato ne razumijem tu opsesiju godinama.
Naravno da godine prolaze. To im je posao. Ne očekujem valjda da će stati jer sam ja odlučila da mi četrdeset druga odgovara.
Ali ne vidim zašto bih zbog broja na osobnoj iskaznici trebala promijeniti vlastitu osobnost.
Zar postoji nekakav pravilnik prema kojem žena s 42 godine mora imati riješena sva životna pitanja?
Ako postoji, voljela bih ga pročitati.
Posebno članak koji određuje kad točno prestaje pravo na nove početke.
Jer meni se čini da neki ljudi više vremena troše na tuđe godine nego na vlastiti život.
Prate tko je koliko star, tko se kako obukao, tko se „još uvijek” školuje, tko izgleda mlađe, tko starije i tko se ne ponaša u skladu s očekivanjima svoje generacije.
Kao da je život natjecanje u kojem svi moramo prolaziti kroz iste faze prema unaprijed određenom rasporedu.
S dvadeset moraš znati što želiš.
S trideset moraš imati sve posloženo.
S četrdeset moraš biti stabilan.
S pedeset moraš usporiti.
Sa šezdeset moraš biti mudar.
A sa sedamdeset, pretpostavljam, smiješ konačno reći što misliš.
Pa ja sam taj posljednji dio očito počela prerano.
I ne planiram prestati.
Najviše me ipak nasmijava kad netko kaže: „Godine su samo broj.”
To obično izgovori osoba koja ti je pet minuta ranije objašnjavala što je primjereno tvojim godinama.
Odlučite se, molim vas.
Jesu li broj ili službena zabrana ponašanja?
Jer ako su samo broj, onda mi prestanite davati upute.
A ako nisu, onda želim znati gdje se podnosi žalba.
Ne bih ja ništa rekla… ali s 42 godine ne osjećam potrebu da počnem odbrojavati vrijeme do starosti.
Imam još toliko toga što želim naučiti, napisati, doživjeti, pokrenuti i, vrlo vjerojatno, zakomplicirati vlastitim idejama.
Ne žurim ostarjeti.
Ali ne pokušavam ni ostati mlada pod svaku cijenu.
Jednostavno živim.
A ako me netko ponovno pita što planiram raditi „u svojim godinama”, odgovorit ću mu potpuno ozbiljno:
„Ne znam još. Možda upišem još jedan fakultet, napišem knjigu, pokrenem novi projekt ili odem na putovanje.”
„A zar ne misliš da si malo prestara za to?”
Ne, draga. Ali mislim da si ti malo premlada da već razmišljaš tako staromodno.
I tu bih završila raspravu.
Jer život je prekratak da bismo ga trošili na ljude koji nam žele odrediti rok trajanja.
A ja, koliko znam, nisam jogurt.
Nemam datum isteka.
Nemam ni oznaku „najbolje upotrijebiti do”.
I sasvim sigurno ne namjeravam dopustiti da me netko stavi na policu s proizvodima na sniženju samo zato što sam napunila četrdeset dvije.
Ne bih ja ništa rekla… ali ako su četrdesete nove tridesete, molim vas da mi netko objasni zašto onda ne mogu dobiti i tridesetogodišnji račun za struju.
Kad već pomlađujemo, pomladimo i troškove!
A ako baš moram starjeti dostojanstveno, obećavam da ću pokušati.
Samo ne mogu garantirati da ću pritom biti tiha.
Jer dostojanstvo je jedno, a šutnja nešto sasvim drugo.
Ne bih ja ništa rekla… 😂
Komentiraj