Postoje zanimanja za koja čovjek mora završiti fakultet, položiti stručni ispit, dokazati kompetencije i povremeno priznati da nešto ne zna. A onda postoji politika. Jedina profesija u kojoj možeš dvadeset minuta govoriti, ne odgovoriti ni na jedno pitanje i na kraju dobiti pljesak vlastitih kolega.
Ja sam oduvijek bila fascinirana politikom. Ne toliko ideologijom, koliko tom posebnom ljudskom sposobnošću da se ozbiljnog izraza lica govori o velikim postignućima koja običan građanin nikako ne uspijeva pronaći u vlastitom novčaniku.
Ovog tjedna Irska je dobila novi Budget 2027.
Za one koji nisu upoznati s irskom političkom terminologijom, Budget je godišnja svečanost na kojoj političari nekoliko sati objašnjavaju građanima koliko će im život biti bolji, dok građani istovremeno računaju hoće li im nakon plaćanja stanarine ostati dovoljno novca za sir.
To je gotovo umjetnost.
Ministar financija Simon Harris izišao je pred javnost s brojkama, planovima i ozbiljnim izrazom lica. Milijarde ovamo, milijarde onamo. Porezi, olakšice, naknade, ulaganja, socijalna zaštita, gospodarski rast.
Slušam ja to i pomislim: pa mi smo bogati!
Ne obični bogati. Mi smo toliko bogati da bismo trebali početi razmišljati o tome kako ćemo se ponašati prema siromašnijim državama.
Odem zatim u Tesco.
Uzmem mlijeko, kruh, jaja, maslac i nekoliko stvari koje čovjek kupi jer, eto, planira nastaviti živjeti.
Pogledam račun.
Odmah mi je bilo jasno da se državno bogatstvo i moje osobno bogatstvo još nisu službeno upoznali.
Vjerojatno im treba termin.
A možda je problem u meni. Možda jednostavno ne razumijem ekonomiju.
Jer, prema političkim govorima, novca ima. Gospodarstvo raste. Država napreduje. Proračun se povećava.
Samo što moj novčanik očito nije dobio obavijest.
Posebno me razveselila vijest da će osnovne socijalne naknade porasti za deset eura tjedno.
Deset eura!
Molim vas, nemojte svi odjednom slaviti. Moglo bi doći do nestašice šampanjca.
Naravno, ljudima koji žive s vrlo ograničenim primanjima svako povećanje znači. Deset eura nije bezvrijedno. Ali fascinira me politička sposobnost da se relativno skromna pomoć predstavi kao da je država građanima upravo poklonila mali otok u Sredozemlju.
Zamišljam političara koji svečano objavljuje deset eura povećanja, a iza njega stoji orkestar, lete konfeti i netko presijeca vrpcu.
U publici građanin računa može li za tih deset eura kupiti nešto za večeru ili će ipak pričekati da vidi račun za struju.
A onda dolazimo do minimalne satnice.
Od siječnja bi trebala iznositi 14,94 eura.
Ta 94 centa posebno su me dirnula. Vidi se da je netko ozbiljno računao. Nije 15 eura, što bi možda bilo prejednostavno. Ne. Četrnaest eura i devedeset četiri centa. Ekonomija je precizna znanost.
Zamišljam sastanak na kojem netko kaže:
„A što mislite da stavimo petnaest?”
„Ne možemo.”
„Zašto?”
„Previše je okruglo.”
I tako smo dobili 14,94.
Sad još samo čekam da trgovine počnu prodavati kruh po istoj metodologiji.
„Gospođo, cijena je 3,87 eura, ali nakon primjene korektivnog faktora socijalne stabilnosti i indeksa gospodarske otpornosti, stvarni osjećaj cijene iznosi 2,14.”
Divno.
Mogu li platiti stvarnim osjećajem?
Posebno mi se sviđa kako političari govore o poreznim olakšicama.
„Ostavit ćemo više novca u džepovima radnika.”
Prekrasna rečenica.
Samo bih voljela upoznati tog radnika kojem novac ostane u džepu.
Kod mene novac ima vrlo kratak boravak. Uđe na račun, pozdravi se, ostavi oproštajnu poruku i ode.
Jedan dio stanovanju.
Drugi režijama.
Treći osiguranju.
Četvrti hrani.
Peti ode nekoj instituciji čije ime prepoznajem samo po tome što mi svakog mjeseca uzima novac.
Ako nešto i ostane, odmah se javi automobil s porukom da mu treba nova guma.
I zato kad političar kaže da će mi ostaviti više novca, ja ga molim samo jedno.
Neka ga ostavi na mjestu gdje ga mogu pronaći.
Jer u mojim džepovima ga nema.
A tek stanovanje!
Tu irska politika postaje gotovo nadrealistička.
Godinama slušamo o stambenoj krizi, ulaganjima, novim planovima i dugoročnim rješenjima.
Mislim da bi se svi ti planovi mogli skupiti i od njih sagraditi nekoliko pristojnih kuća. Papira barem ima.
U međuvremenu su cijene stanovanja takve da čovjek počinje razmišljati je li moguće kupiti šator na tridesetogodišnji kredit.
Naravno, uz energetski certifikat.
Jer u Irskoj ne možeš samo tako postaviti šator. Prvo treba provjeriti ispunjava li propisane standarde, je li usklađen s prostornim planom i ima li odgovarajuću dokumentaciju.
A ako šator ima prozor, vjerojatno ulazi u viši porezni razred.
Zato me posebno zabavljaju političke izjave o pristupačnom stanovanju.
Pristupačnom kome?
Ako je čovjeku za najam pristojnog stana potrebna plaća srednjeg menadžera multinacionalne kompanije, onda to više nije stanovanje. To je kvalifikacijski ispit za ulazak u civilizaciju.
A za kupnju kuće najbolje bi bilo imati dvije plaće, tri nasljedstva, bogatog ujaka i osobni blagoslov Europske središnje banke.
U proračunu se povećava i porezni kredit za najamninu.
Divno.
To je kao kad vam netko kaže: „Znamo da vam stanarina ozbiljno opterećuje budžet, pa ćemo vam pomoći da malo lakše podnesete činjenicu da ste prošle godine financirali nečiju investicijsku nekretninu.”
Hvala.
Nego, hoću li jednog dana imati mogućnost financirati vlastitu?
A onda je tu zdravstvo.
Ono je posebna irska avantura.
Neću reći ništa loše o liječnicima i medicinskim sestrama. Ljudi rade težak posao i često izvlače sustav na vlastitim leđima.
Ali sam sustav ponekad djeluje kao društvena igra u kojoj nitko nije pročitao pravila.
Nazoveš.
Čekaš.
Dobiješ termin.
Čekaš.
Dobiješ uputnicu.
Čekaš.
U međuvremenu se možeš preseliti, završiti fakultet, promijeniti posao i naučiti portugalski.
A kad termin napokon dođe, čovjek ga dočeka s emocijama kakve inače rezervira za vjenčanje vlastitog djeteta.
„Stiglo je!”
„Što?”
„Pismo iz bolnice!”
Okuplja se obitelj, otvara se omotnica, netko gotovo zaplače.
Nije nalaz.
Nije pregled.
Obavijest je da ste i dalje na listi čekanja.
Ali barem znate da vas sustav nije zaboravio.
Samo se još nije odlučio upoznati s vama.
Ipak, najviše me fascinira razlika između političkog i običnog jezika.
Kad ja potrošim više nego što sam planirala, to se zove loše upravljanje novcem.
Kad država potroši više nego što je planirala, to se zove prilagodba fiskalne strategije novonastalim okolnostima.
Kad ja kažem da ću nešto napraviti pa ne napravim, to je neodgovornost.
Kad političar najavi nešto što se ne ostvari, to je promjena prioriteta.
Kad ja zaboravim odgovoriti na e-mail, moram se ispričati.
Kad političar mjesecima ne odgovori na konkretno pitanje, on je otvoren za konstruktivan dijalog.
Pa ja sam očito cijeli život koristila pogrešnu terminologiju!
Od sutra, ako zakasnim na sastanak, neću reći da kasnim.
Reći ću da je došlo do privremene reorganizacije vremenskih resursa.
Ako nemam dovoljno novca, neću reći da sam kratka s financijama.
Reći ću da prolazim kroz razdoblje strateškog fiskalnog restrukturiranja.
Ako zaboravim kupiti kruh, objavit ću da je opskrba pekarskim proizvodima privremeno usklađena s novim razvojnim prioritetima.
I još ću održati konferenciju za medije.
Posebno volim fotografije političara nakon predstavljanja proračuna.
Svi su nasmiješeni.
Svi su zadovoljni.
Svi djeluju kao da su upravo osobno spasili gospodarstvo.
Čovjek bi pomislio da su posljednja tri dana radili u rudniku, izvadili osam milijardi eura iz zemlje i raspodijelili ih narodu.
A zapravo su raspoređivali novac koji je većim dijelom došao iz gospodarstva i poreznog sustava.
To je otprilike kao da ja uzmem novac iz vlastitog kućnog budžeta, kupim mlijeko i onda održim svečanu konferenciju za kćeri.
„Drage moje, s ponosom objavljujem da sam osigurala dodatna ulaganja u sektor prehrambene sigurnosti našeg kućanstva.”
„Mama, kupila si mlijeko.”
„Molim vas da ne umanjujete stratešku važnost ove investicije.”
A kad bismo već razgovarali o stvarnoj ekonomiji, bilo bi zanimljivo napraviti mali eksperiment.
Predlažem da se jednom godišnje, umjesto u Dáilu, irski proračun predstavlja na blagajni Tesca.
Ministar dobije prosječnu plaću, plati prosječnu stanarinu, režije, prijevoz, osiguranje i hranu.
Bez službenog automobila.
Bez reprezentacije.
Bez objašnjenja o makroekonomskim pokazateljima.
Samo on, blagajnica i košarica s osnovnim namirnicama.
Kad se pojavi račun, neka održi govor o kupovnoj moći.
Ja bih kupila kartu za gledanje tog događaja.
To bi bila najgledanija politička emisija u povijesti Irske.
Naravno, treba biti pošten. Proračun nije čarobni štapić. Država mora ulagati, održavati javne službe, planirati budućnost i voditi računa o ekonomskim rizicima.
Ali mene zabavlja ta neprestana potreba da se svaka promjena predstavi kao povijesni trijumf.
Ako povećate naknadu za deset eura, recite da ste povećali naknadu za deset eura.
Ne morate se ponašati kao da ste građanima osobno vratili izgubljeno kraljevstvo.
Ako napravite nešto dobro, svaka čast.
Ako nešto niste riješili, priznajte.
A ako ne znate, recite da ne znate.
Znam da posljednja rečenica u politici zvuči gotovo revolucionarno.
Možda bi je čak trebalo unijeti u Ustav.
U međuvremenu slušam političke komentatore kako raspravljaju je li Budget pobjeda Vlade ili poraz oporbe.
Mene više zanima može li čovjek sa svojim primanjima normalno živjeti.
Jer politika nije nogometna utakmica.
Nije mi važno tko je postigao gol ako ja i dalje stojim na kiši ispred stadiona i plaćam ulaznicu za utakmicu koju nisam tražila.
I zato, kad sljedeći put čujem da je novi proračun „povijesni”, pokušat ću zadržati ozbiljan izraz lica.
Ne zato što ne vjerujem u napredak.
Nego zato što sam tijekom života naučila da se povijesni uspjesi najbolje provjeravaju na vrlo jednostavan način.
Odeš u trgovinu.
Platiš račune.
Pogledaš koliko ti je ostalo.
I onda odlučiš je li povijest doista krenula nabolje.
Ne bih ja ništa rekla… ali počinjem misliti da bi političarima trebalo zabraniti korištenje riječi „povijesno” dok barem jedan običan građanin ne uspije završiti mjesec bez financijske gimnastike.
A ako već država tako dobro stoji, predlažem da se dio tog optimizma uplati i na moj bankovni račun.
Ne tražim mnogo.
Samo toliko da jednom otvorim račun za struju bez potrebe za dubokim disanjem.
I još nešto.
Kad sljedeći put budu govorili o milijardama koje su osigurali građanima, neka samo na kraju dodaju:
„Molimo vas da ne pokušavate pronaći cijeli iznos u svom novčaniku. Proračunski rezultati mogu se razlikovati od stvarnog korisničkog iskustva.”
To bi barem bilo transparentno.
A ako nam nakon svega ipak ne bude bolje?
Ah sure, it’ll be grand!
To je, čini mi se, jedina irska ekonomska strategija koja funkcionira bez dodatnog financiranja.
Ne bih ja ništa rekla… ali kad bi političari morali živjeti od vlastitih obećanja, vjerojatno bi i oni zatražili povećanje socijalne pomoći. 😂
Komentiraj