Imam ADD. Bez H. I odmah bih voljela razjasniti jednu stvar. Ja nemam hiperaktivnost. Ja imam mozak koji ne zna kada je dosta, ali tijelo koje bi vrlo rado sjelo, popilo kavu i prestalo sudjelovati u ovoj predstavi.
I onda je netko, negdje, vjerojatno na nekom ozbiljnom znanstvenom sastanku, odlučio spojiti nas s ADHD-om. Znam ja da je to danas službeni dijagnostički naziv i da se razlikuju prezentacije. Znam i da hiperaktivnost ne mora značiti skakanje po namještaju. Ali dopustite mi malo profesionalnog nezadovoljstva.
Tko nas je spojio? Tko je vodio taj sastanak? Je li bilo glasanja? Jesmo li imali predstavnika? Jer mene nitko ništa nije pitao. A s obzirom na to da imam ADD, vrlo je moguće da je poziv na sastanak stigao, da sam ga otvorila, odlučila odgovoriti kasnije i više ga nikada nisam vidjela.
Uglavnom, ja sam ona bez H. Ona koja može sjediti sasvim mirno dok joj u glavi istovremeno zasjeda petnaest odbora, tri znanstvena povjerenstva i jedna komisija koja još od 1997. istražuje zašto sam onoj ženi odgovorila baš onako.
Izvana mir. Iznutra Hrvatski sabor na dan izglasavanja proračuna.
Ali da krenemo od početka.
Ja učim otkad znam za sebe. Ne mislim ono normalno, škola, zadaća, ispit pa gotovo. Ne. Ja učim od prvog dana i još uvijek nisam završila. Imam 42 godine i moje obrazovanje nema završnu stanicu. Kod mene ne postoji „dosta je škole”. Postoji samo „a vidi ovo, pa i to bih mogla naučiti”.
Ljudi me pitaju zašto stalno nešto studiram. Koliko fakulteta čovjeku treba? Zar već nisam dovoljno naučila? Pa što ću sa svim tim diplomama?
Odlično pitanje. Nemam pojma.
Možda ću ih jednog dana uokviriti. Možda ću ih složiti kronološki. Možda ću otvoriti muzej vlastitih pokušaja da konačno saznam dovoljno o nečemu.
A možda ih skupljam zato što još uvijek vjerujem da ću nakon sljedeće diplome napokon osjetiti ono čudesno zadovoljstvo kad čovjek kaže: „Eto. Sad znam dovoljno.”
Zasad se nije dogodilo.
Naprotiv. Što više učim, to više otkrivam koliko ne znam. Završim jedan studij i umjesto da proslavim kraj, ja pronađem još tri područja koja bi trebalo istražiti.
Normalni ljudi nakon diplome organiziraju zabavu.
Ja organiziram sljedeći akademski napad.
I priznajem, pomalo me strah stati. Ne zato što bi se dogodilo nešto strašno, nego zato što nemam pojma što bih napravila sa svim tim prostorom u glavi kad bih prestala učiti. Što ako se konačno utiša? Što ako jednog jutra ustanem i nemam nijednu novu ideju? Što ako postanem osoba kojoj je dovoljno znati samo ono što već zna?
A što ako, ne daj Bože, počnem gledati televiziju bez potrebe da istovremeno istražujem povijesne, sociološke i neurološke okolnosti radnje?
Ne želim riskirati.
Moj ADD i ja imamo jedan vrlo neobičan odnos prema znanju. Ako me nešto zainteresira, gotovo je. Nema povratka. Mogu sjediti satima, čitati znanstvene radove, uspoređivati teorije, istraživati metodologiju i zapisivati bilješke koje ću kasnije dodatno organizirati.
Ali ako moram ispuniti obrazac od dvije stranice?
Tu prestaje civilizacija.
Odjednom sam umorna. Žedna. Gladna. Moram obrisati stol. Promijeniti posteljinu. Provjeriti zašto perilica proizvodi čudan zvuk koji proizvodi već šest godina.
Moj mozak zna obraditi složene znanstvene koncepte, ali na običnom obrascu kod rubrike „Date” odjednom traži stanku za ručak.
A posebno me veseli kad mi netko kaže: „Pa samo se koncentriraj!”
Molim vas, zaustavite znanstvena istraživanja! Pronađeno je rješenje!
Desetljeća rada, istraživanja, kliničke prakse i neuroznanosti, a odgovor je cijelo vrijeme bio tu.
Samo se koncentriraj.
To je otprilike kao da čovjeku koji ne vidi dobro kažeš: „Pa samo bolje gledaj.”
S druge strane, moram priznati da moja pažnja zna biti vrlo zanimljiva. Na dosadnom administrativnom zadatku traje otprilike koliko i baterija na starom mobitelu. Ali ako otkrijem temu koja me zanima, možemo slobodno otkazati sve ostalo.
Vrijeme prestaje postojati.
Glad je nevažna.
Telefon može zvoniti.
Svijet se može reorganizirati.
Ja upravo čitam članak o izvršnim funkcijama mozga i ne mogu sada prekidati zbog nekakvih svakodnevnih potreba.
Najveća ironija jest što se profesionalno bavim razvojem djece, učenjem, pažnjom, regulacijom i neurodivergentnošću.
Drugim riječima, mogu drugima vrlo stručno objasniti kako funkcioniraju izvršne funkcije.
A onda ne mogu pronaći dokument koji sam prije pet minuta spremila na računalo.
Znam teoriju.
Znam znanstvenu podlogu.
Znam strategije.
Samo ne znam gdje mi je PDF.
Moja profesionalna i privatna verzija ponekad se ponašaju kao dvije zaposlenice iste ustanove koje se nikada nisu upoznale.
Jedna objašnjava važnost organizacije, rutine i strukturiranog pristupa.
Druga ima sedamnaest bilježnica, tri otvorena kalendara i papirić na kojem piše „VAŽNO”, ali bez ikakvog objašnjenja što je važno.
Pokušala sam ih spojiti na zajednički sastanak.
Nisu uskladile termine.
A ljudi, naravno, imaju mišljenje.
„Ali ti ne izgledaš kao da imaš ADD.”
Kako bih trebala izgledati?
Trebam li nositi značku? Majicu s natpisom? Možda na čelo zalijepiti popis nedovršenih zadataka?
Jer ja, eto, izgledam sasvim normalno.
Razgovaram. Radim. Predajem. Učim. Vodim obveze. Odgajila sam djecu.
Ljudi vide rezultate i misle da sve ide jednostavno.
Ne vide unutarnju logistiku.
Ne vide koliko je energije ponekad potrebno da započnem nešto sasvim obično. Ne vide koliko puta provjeravam jesam li nešto zaboravila. Ne vide da se mogu satima baviti jednim zanimljivim problemom, dok me sasvim mali, dosadni zadatak promatra sa stola kao neplaćeni račun.
I onda netko kaže: „Pa svi smo mi pomalo takvi.”
Naravno da svi ponekad zaboravimo nešto, izgubimo koncentraciju ili odgađamo posao. Ali to ne znači da je svaka zaboravljena kupovina ADD, kao što ni svaka glavobolja ne znači da svi imamo migrenu.
Kad bih za svaki put kad sam čula „svi smo mi malo ADHD” dobila jedan euro, možda ne bih bila bogata, ali bih imala dovoljno da kupim još jednu bilježnicu koju ne trebam.
Ipak, priznajem da u svemu tome postoji nešto komično.
Ja mogu održati predavanje o važnosti pažnje, a zatim doći kući, sjesti za računalo i otvoriti internet da provjerim jednu informaciju.
Jednu.
Četrdeset minuta kasnije čitam o povijesti obrazovanja u Finskoj, dvadeset minuta nakon toga istražujem neuroplastičnost, a onda me nešto podsjeti na članak o dječjoj igri.
Tri sata poslije imam materijala za novi studij.
Informaciju zbog koje sam otvorila internet nisam pronašla.
Ali usput sam obrazovala samu sebe do razine na kojoj bih već mogla izdavati potvrde o stručnom usavršavanju.
Možda je to moj pravi problem.
Ja ne znam učiti malo.
Ne znam reći: „E, ovo mi je dovoljno.”
Svaki odgovor otvori pet novih pitanja. Svako pitanje vodi prema nekoj knjizi. Svaka knjiga prema novom autoru. Svaki autor prema teoriji koju, naravno, moram proučiti.
Na kraju više ne istražujem početno pitanje.
Na kraju pokušavam razumjeti razvoj ljudske civilizacije.
A sve je počelo jer sam htjela znati zašto dijete ne voli određenu teksturu hrane.
Posebno je zabavno kada odlučim napraviti plan.
Ja obožavam planove.
Planovi su krasna stvar. Imaju redoslijed, boje, rubrike, datume i onu prekrasnu iluziju da čovjek ima kontrolu nad vlastitim životom.
Napravim plan za ponedjeljak.
Od devet do deset ovo.
Od deset do jedanaest ono.
U jedanaest pauza.
U podne novi zadatak.
U pola jedan shvatim da već tri sata istražujem temu koja se pojavila slučajno i koja uopće nije bila u planu.
Ali sada imam novi plan.
Za sutra.
I moram priznati da me fasciniraju ljudi koji mogu samo sjediti.
Bez knjige.
Bez mobitela.
Bez pitanja.
Bez projekta.
Samo sjediti.
Ja ih promatram kao rijetku životinjsku vrstu.
Pitam se što im se događa u glavi.
Možda ništa.
Zamislite taj luksuz!
Moj mozak čak i kad se odmaram smatra da bi bilo korisno napraviti barem malu analizu.
Gledam film i pitam se koliko je scenarij psihološki uvjerljiv. Čitam roman i analiziram razvoj likova. Odem u šetnju i sjetim se istraživanja o senzornoj obradi.
Jednom ću vjerojatno otići na godišnji odmor i vratiti se s literaturom za doktorsku disertaciju o ponašanju turista na hotelskom doručku.
A najgore je što me sve to stvarno zanima!
Nije da se prisiljavam.
Ja jednostavno želim znati.
Sve.
Odmah.
Po mogućnosti s referencama.
I tu dolazim do onoga što mi se čini najzanimljivijim.
Ponekad se bojim prestati učiti jer je učenje postalo toliko velik dio mog identiteta da ne znam gdje završava znatiželja, a počinje moja potreba da stalno idem dalje.
Možda se bojim da ću nešto propustiti.
Možda mi je teško prihvatiti da ne moram uvijek biti produktivna.
A možda jednostavno toliko volim učiti da mi se ne da prestati.
Sve su to pitanja na koja još tražim odgovore.
Naravno, već imam nekoliko knjiga na tu temu.
I dvije sam upravo naručila.
Ne bih ja ništa rekla… ali osobno mislim da bi ADD trebao imati vlastitu korisničku službu.
Nazvala bih ih i rekla:
„Dobar dan. Imam jedan prigovor. Moj mozak već 42 godine ne prestaje otvarati nove projekte. Željela bih znati postoji li mogućnost privremenog isključivanja.”
A oni bi odgovorili:
„Naravno, gospođo. Samo trenutak da provjerimo.”
I pustili bi me na čekanje.
U međuvremenu bih pronašla znanstveni rad o povijesti telefonskih centrala, otvorila novi dokument, zapisala ideju za kolumnu i potpuno zaboravila zašto sam zvala.
A što se tiče onog H koje su nam službeno pridružili…
Ništa osobno protiv hiperaktivnih kolega. Neka se oni kreću koliko žele.
Samo bih voljela da se zna da ja mogu mirno sjediti na stolici, izgledati potpuno opušteno i pritom u glavi organizirati tri fakulteta, napisati dvije knjige i otvoriti međunarodni institut.
Nisam hiperaktivna. Samo mi misli rade prekovremeno, a nitko im ne plaća dodatke za noćni rad.
I sada bih stvarno trebala završiti ovu kolumnu.
Ali upravo sam se sjetila jedne zanimljive teorije koju bih trebala provjeriti.
Samo pet minuta.
Znate već kako to ide.
Ne bih ja ništa rekla… ali ako jednog dana prestanem studirati, molim vas, prvo provjerite jesam li dobro. A onda pogledajte jesam li možda već upisala nešto drugo. 😂
Komentiraj