Postoji jedna posebna vrsta muškarca. Onaj naš, balkanski. Može živjeti u Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj ili Australiji, ali u duši ostaje čovjek kojem je roštilj svetinja, daljinski upravljač simbol autoriteta, a kuhinja prostorija u koju ulazi uglavnom zato što se ondje nalazi hladnjak. I onda se jednog dana dogodi nešto što promijeni tijek njegove osobne povijesti. Kupi air fryer.

Imam jednog takvog susjeda ovdje u Irskoj. Naš čovjek. Od glave do pete. Kad ga pitaš kako je, prvo ti objasni što ne valja u Irskoj, zatim što ne valja u Hrvatskoj, a onda zaključi da nigdje nema života kao kod nas, premda se već petnaest godina ne planira vratiti. Čovjek ima mišljenje o svemu. O irskoj politici, europskom gospodarstvu, nogometnoj reprezentaciji, cijeni goriva i tome zašto današnja omladina ništa ne zna. Jedino je donedavno imao vrlo skromno mišljenje o vlastitim kulinarskim sposobnostima.

I tako me neki dan zaustavi ispred kuće. Sav važan, širok osmijeh, hoda kao da je upravo osobno završio izgradnju Pelješkog mosta.

„Susjeda, da vam kažem nešto. Ja sam sad pravi frajer!”

Pogledam ga. Ista trenirka, iste papuče, isti trbuh koji u prostoriju ulazi nekoliko sekundi prije njega. Rekoh, možda je čovjek dobio na lotu. Možda je kupio BMW. Možda je napokon uspio nazvati Revenue i dobiti živog čovjeka na telefon.

„Što je bilo, susjed? Jeste dobili kakvo priznanje?”

„Ma kakvo priznanje! Kupio sam air fryer!”

Gledam ga. Čekam da kaže još nešto. Ne kaže. Samo stoji i smiješi se kao da mi je upravo objavio da je postao počasni konzul Republike Hrvatske.

„I?”, pitam ga.

„Kako i?! Pa to vam je čudo!”

Odmah je izvadio mobitel. Na njemu sedamnaest fotografija air fryera. Sprijeda, straga, iz profila, s otvorenom ladicom, sa zatvorenom ladicom, s upaljenim ekranom i jedna na kojoj uređaj stoji pokraj kuhala za vodu. Ta posljednja očito je bila obiteljska fotografija.

„Gledajte vi ovo, susjeda. Dvije ladice, 2400 vata, osam programa, digitalni displej, šest litara!”

Čovjek je govorio o fritezi onako kako su naši očevi nekad govorili o Golfu dvojci. Još samo da je rekao da malo troši, dobro vuče uzbrdo i da je Nijemac ipak Nijemac, priča bi bila potpuna.

„A koliko ide?”, pitam ga ozbiljno.

„Kako koliko ide?”

„Pa kad već govorite o vatima i zapremnini, mislila sam da ćemo doći i do maksimalne brzine.”

Nije mu bilo smiješno. On je bio na ozbiljnom tehnološkom zadatku.

„Susjeda, vi to ne razumijete. To vam peče bez ulja!”

Aha. Znači, čovječanstvo je otkrilo vatru, kotač, parni stroj, električnu energiju i internet, a moj susjed upravo je otkrio da krumpir ne mora plivati u litri ulja.

„I što ste napravili?”

„Pomfrit!”

Naravno. Prvi kulinarski pothvat balkanskog muškarca s tehnologijom vrijednom dvjesto eura bio je istresanje smrznutih krumpirića iz vrećice. Nije ih ogulio. Nije ih narezao. Nije ih čak ni sam zamrznuo. Samo je otvorio vrećicu, a ostalo je, prema njegovu opisu, bilo njegovo osobno gastronomsko postignuće.

„Ispao je kao iz restorana!”, govori mi.

Kojeg restorana, nisam pitala. Nisam htjela kvariti povijesni trenutak.

„A znate što je najbolje? Sad mogu jesti zdravo!”

Tu sam već postala zainteresirana. Jer poznajem ja naše ljude. Kod nas zdrava prehrana traje otprilike do prve akcije na ćevape.

„Što planirate pripremati?”

„Pa kobasice, slaninu, ćevape, pljeskavice, pohani sir… Sve bez ulja!”

Znači, kolesterol je riješen. Ako slaninu ispečeš na vrući zrak, ona očito postaje brokula. Samo još čekam da susjed stavi čvarke u air fryer i prijavi ih kao dodatak prehrani.

Ali pravi spektakl tek je počinjao.

Sutradan mi šalje poruku na WhatsApp. Fotografija pilećih krilaca. Ispod piše: „Susjeda, vidite što sam napravio! Sam!”

SAM.

Ta riječ bila je posebno naglašena. Kao da sam trebala pasti na koljena i zahvaliti sudbini što živim u istoj ulici s čovjekom koji je uspio termički obraditi piletinu bez nadzora odrasle osobe.

„Bravo, susjed”, napišem ja.

On odgovori: „Hvala! Žena kaže da je odlično!”

Eto. Dobili smo i službenu potvrdu kvalitete.

Nakon tri dana otvorio je Facebook grupu. Ne šalim se. Naši ljudi mogu provesti petnaest godina u Irskoj, a da ne nauče pravilno izgovoriti ime vlastite ulice, ali čim kupe kuhinjski aparat, odmah postaju administratori međunarodne zajednice.

Grupa se zvala „Air Fryer Balkan – recepti i iskustva”.

U roku od dva dana skupilo se pedeset muškaraca. Raspravljali su o temperaturama, kapacitetima, potrošnji struje i vremenu pečenja. Jedan iz Corka tvrdio je da su krilca najbolja na 190 stupnjeva. Drugi iz Dublina govorio je da je 185 optimalno. Treći iz Limericka napisao je da sve ovisi o modelu i da ljudi ne bi smjeli davati savjete bez stručnog iskustva.

Stručnog iskustva?!

Čovjek peče pileća krilca, a ponaša se kao član Europske agencije za sigurnost hrane.

Najviše me nasmijao komentar nekog našeg iz Galwaya: „Dečki, meni se zalijepila plastika za meso. Je l’ se to može spasiti?”

Naravno da se našlo pet stručnjaka koji su odmah počeli raspravljati. Jedan je preporučio nižu temperaturu, drugi papir za pečenje, treći promjenu proizvođača.

Nitko se nije sjetio predložiti da se ubuduće prije pečenja skine ambalaža.

Ali zato su svi imali mišljenje.

Susjed je u međuvremenu počeo ozbiljno razmišljati o kulinarskoj karijeri. Kupio je pregaču s natpisom „Chef”. Naručio posebne silikonske posude, pincetu za okretanje mesa, termometar i tri knjige recepata.

Njegova žena mi je rekla da je u četiri dana potrošio više na dodatnu opremu nego što je ona u šest mjeseci potrošila na lonce.

„Ali neka ga”, kaže žena. „Barem nešto radi po kući.”

E, draga moja, pomislila sam, nemoj se prerano veseliti. Muškarac s novim hobijem nije isto što i muškarac koji je preuzeo kućanske obveze.

I bila sam u pravu.

Jer moj susjed nije samo pekao krumpir. On je organizirao događaje.

„Večeras radim večeru”, objavio je ženi.

Ona se, naravno, obradovala. Nakon dvadeset godina kuhanja konačno će netko drugi preuzeti posao.

U sedam navečer susjed počinje.

Prvo traži krumpir.

„Gdje nam stoji krumpir?”

Žena mu kaže.

Onda traži sol.

„Gdje nam je sol?”

Žena mu pokaže.

Onda pita imamo li ulja.

„Rekao si da ti ne treba ulje!”

„Pa malo, radi okusa.”

Nakon toga traži zdjelu, nož, tanjur, papir za pečenje i punjač za mobitel jer mora pogledati recept.

Za pola sata žena je šest puta ustala s kauča, tri puta mu objašnjavala gdje stoje stvari i jednom intervenirala jer je pokušao staviti preveliku količinu hrane u jednu ladicu.

Ali večeru je, službeno, pripremio on.

Kad je završio, svečano je stavio tanjur na stol i rekao:

„Eto vidiš! Nije to nikakva filozofija!”

Žena je pogledala kuhinju.

Sudoper pun posuđa. Radna površina prekrivena začinima. Otvorena vrećica krumpira. Masni tragovi po stolu. Air fryer stoji kao spomenik industrijskoj revoluciji.

„A tko će ovo pospremiti?”, pitala je.

„Pa daj, žena, sad smo tek jeli!”

Tu sam shvatila da kuhinjska tehnologija ipak nije uspjela riješiti najstariji problem čovječanstva: muškarca koji misli da je kuhanje završilo kad je hrana na tanjuru.

Ipak, nisam htjela biti nepravedna. Susjed je pokazivao potencijal. Nakon tjedan dana znao je napraviti piletinu, pomfrit, povrće i nekakve smrznute zalogaje čiji sastav nije bilo preporučljivo istraživati.

A onda se dogodila katastrofa.

Žena mu je rekla da bi, kad već toliko voli kuhati, mogao odsad pripremati večeru ponedjeljkom, srijedom i petkom.

Čovjek je ostao bez riječi.

„Pa svaki tjedan?!”

„Da.”

„I moram sam odlučiti što ćemo jesti?”

„Da.”

„I kupiti namirnice?”

„Da.”

„I oprati sve poslije?”

„Da.”

Tu je završila ljubavna priča između muškarca i kućanskog aparata.

Odjednom više nije bilo riječi o inovaciji, gastronomiji ni zdravom životu. Sad je čovjek počeo govoriti o nedostatku vremena, poslovnim obvezama i važnosti ravnoteže između privatnog i profesionalnog života.

Zanimljivo kako muškarac otkrije pojam radnog opterećenja tek kad ga žena zamoli da tri puta tjedno napravi večeru.

Ali ono najbolje dogodilo se prošle nedjelje.

Susjed je odlučio pozvati naše ljude na ručak. Pravi balkanski događaj. Četiri bračna para, djeca, piće, salata, kruh i dovoljno hrane da se nahrani jedna manja općina.

„Ovaj put ja kuham!”, ponosno je objavio.

Žena ga je pitala je li siguran.

„Ma pusti ti mene, znam ja što radim!”

To je inače najopasnija rečenica koju muškarac može izgovoriti u kuhinji.

U pola dva stigli su gosti. Susjed u pregači, s kuhinjskim termometrom u ruci, objašnjavao je okupljenima razliku između 180 i 190 stupnjeva.

Muškarci su ga pažljivo slušali.

Jedan je klimnuo glavom.

Drugi je rekao da bi ipak trebalo staviti na 185.

Treći je počeo pričati kako njegov šogor u Njemačkoj ima model od osam litara.

Četvrti je zaključio da su njemački aparati ipak kvalitetniji.

U roku od deset minuta rasprava o pilećim krilcima pretvorila se u međunarodnu konferenciju o europskoj proizvodnji bijele tehnike.

Žene su sjedile za stolom i gledale taj prizor.

Jedna je tiho rekla: „Pogledaj ih. Četiri odrasla muškarca i jedna friteza. Koji će prvi zaplakati od sreće?”

Kad je aparat zapiskutao, sva četvorica prišla su bliže.

Susjed je otvorio ladicu.

„Evo ga!”

Unutra šest komada piletine.

Muškarci su zapljeskali.

Ozbiljno.

Da je netko u tom trenutku pustio hrvatsku himnu, mislim da bi svi ustali.

A onda je susjedova žena postavila pitanje koje je uništilo čitavu svečanost.

„Dobro, a što ćemo mi ostali jesti?”

Susjed ju je pogledao.

„Kako misliš?”

„Pa ima nas dvanaest.”

„Znam.”

„A ti si ispekao šest komada piletine.”

„Pa friteza ima šest litara!”

„Dobro, dragi. Hoćemo onda jesti litre?”

Tu je nastala tišina kakva se inače dogodi kad na obiteljskom okupljanju netko spomene podjelu nasljedstva.

Jedan prijatelj predložio je da naprave drugu turu.

Drugi je rekao da se moglo početi ranije.

Treći je odmah otvorio internet i počeo gledati veće modele.

Četvrti je objasnio da je problem u lošem planiranju kapaciteta.

Susjedova žena samo je ustala, uključila običnu pećnicu i u pola sata napravila ostatak ručka.

Bez aplikacije.

Bez stručne literature.

Bez WhatsApp grupe.

Bez konzultacija.

Kad su svi konačno sjeli, susjed je ponosno podignuo čašu:

„Eto, ljudi moji, vidite što vam je tehnologija!”

I svi su mu čestitali.

Žena je sjedila pokraj njega, smiješila se i gledala u daljinu.

Pretpostavljam da je u mislima već bila na nekom lijepom mjestu gdje nema ni muža ni air fryera.

Možda na Maldivima.

Možda u toplicama.

Možda samo u zaključanoj kupaonici.

A onda je jedan gost rekao:

„Blago tvojoj ženi! Muž joj kuha!”

Tu sam već morala reagirati.

„Apsolutno! Danas je ispekao šest komada piletine za dvanaest ljudi. Još malo pa će otvoriti restoran. Samo će goste morati primati u smjenama.”

Nije se svima svidjela moja primjedba.

Ali što mogu. Nekad istina jednostavno pokvari muški gastronomski entuzijazam.

I tako je susjed nastavio svoj kulinarski razvoj. Sad već razmišlja o novom uređaju, većoj zapremnini i posebnim dodacima.

Nedavno mi je rekao:

„Susjeda, ja mislim da bih mogao otvoriti YouTube kanal!”

„Odlično. Kako bi se zvao?”

„Balkan Air Fryer Master.”

„Prekrasno. A što biste pokazivali?”

„Recepte, savjete, tehnike…”

„A biste li pokazali i kako se poslije opere košara?”

Pogledao me kao da sam predložila da u emisiji o Formuli 1 prikazuju pranje automobila.

„Pa to nije zanimljivo!”

Naravno da nije.

Zanimljivo je samo ono što se može fotografirati, objaviti i za što se mogu dobiti lajkovi.

Zato sam zaključila da naš balkanski muškarac zapravo nema problem s kuhanjem. On ima problem s time što kuhanje, kad se radi svaki dan, više nije spektakl.

Nema publike.

Nema ovacija.

Nema čestitki.

Samo gladni ljudi koji sutra ponovno očekuju ručak.

A to je već ozbiljan udarac umjetničkoj slobodi.

Ne bih ja ništa rekla… ali susjed mi je neki dan ponovno prišao, sav ozaren.

„Susjeda, imam novost!”

Već sam se zabrinula.

„Što ste sad kupili?”

„Robotski usisavač!”

„Divno.”

„Sam usisava, sam se puni, sve radi preko aplikacije!”

„A jeste li ga već isprobali?”

„Jesam! Fantastičan je!”

„A tko je prije usisavao?”

„Pa žena.”

„A tko sad pomiče stolice da robot može proći?”

„Pa žena.”

„A tko prazni spremnik?”

„Pa žena.”

„A tko čisti četke?”

„Pa žena.”

Pogledala sam ga i shvatila da živim pokraj čovjeka koji je uspio digitalizirati sve kućanske poslove, osim vlastitog sudjelovanja u njima.

Ne bih ja ništa rekla… ali moj susjed danas ima air fryer, robotski usisavač, aparat za kavu i pametnu vagu.

Sve je pametno.

Sve je povezano.

Sve radi automatski.

Jedino susjed još uvijek čeka da mu žena kaže što treba napraviti.

I zato sam mu predložila sljedeću investiciju.

„Susjed, znate što vama još treba?”

„Što?”

„Pametni muž.”

„A što vam je to?”

„To vam je najnoviji model. Sam vidi da je sudoper pun, sam zna kad treba usisati, sam kupi kruh i ne treba mu aplikacija da pronađe košaru za rublje.”

Čovjek me ozbiljno pogledao.

„A gdje se to može kupiti?”

„E, susjed moj, da se to može kupiti, žene bi već odavno rasprodale sve air fryere.”

Ne bih ja ništa rekla… ali ako moj susjed jednog dana sam opere košaru bez da to objavi na Facebooku, osobno ću ga nominirati za Nobelovu nagradu.

A ako pritom ne kaže „Vidiš što sam ti napravio”, dat ću mu i nagradu za životno djelo. 😂