Postoje ljudi koji ti uđu u život i ostave trag. Neki ti ostave lijepe uspomene, neki emocionalne traume, neki dugove, a neki ti pojedu zadnji komad kolača i nikad se više ne jave. A onda postoji moj prijatelj Imposter Syndrome. Taj je ušao u moj život prije tko zna koliko godina, raspakirao kofere, zauzeo najbolju sobu u mojoj glavi i od tada živi kao zaštićeni stanar. Bez najamnine, bez režija, bez ikakve koristi za kućanstvo. I još ima primjedbe na održavanje objekta.

Da se razumijemo, imam 42 godine. Radim, studiram, predajem, pišem, bavim se ranom intervencijom, pokrećem projekte i odgojila sam dvije kćeri. Imam dovoljno obrazovanja da mogu satima govoriti o razvoju djeteta, a onda mi treba dvadeset minuta da odlučim jesam li dovoljno stručna da odgovorim na pitanje iz područja kojim se svakodnevno bavim. Zašto? Zato što u mojoj glavi sjedi jedan mali gospodin s imaginarnom kravatom i čeka priliku da me pita: „A jesi li ti baš sigurna?”

Nisam, dragi moj. Da sam sigurna u sve, kandidirala bih se za predsjednicu države. Tamo to, koliko vidim, nije nikakva prepreka.

Moj Imposter Syndrome ima vrlo zanimljivo radno vrijeme. Dok perem suđe, šuti. Dok plaćam račune, šuti. Dok nosim vrećice iz Tesca, šuti kao zaliven. Ali čim trebam napraviti nešto važno, održati predavanje, napisati stručni tekst ili predstaviti vlastiti rad, evo njega. Pojavi se iz nekog mentalnog podruma kao inspektor koji je upravo dobio anonimnu prijavu.

„A što ako te netko nešto pita?”

Pa odgovorit ću.

„A što ako ne znaš odgovor?”

Pa reći ću da ne znam.

„A što ako shvate da ne znaš sve?”

Pa nisam ja Wikipedia!

E, tu se već uvrijedi. Jer on smatra da bih, prije nego što otvorim usta, trebala poznavati cjelokupnu svjetsku literaturu, uključujući radove objavljene prošlog četvrtka u časopisu za koji nitko nije čuo.

Posebno voli moje studiranje. Dok neki ljudi s 42 godine razmišljaju o tome kako smanjiti obveze, ja razmišljam bih li mogla upisati još nešto. Ne zato što mi diplome nedostaju, nego zato što me stalno nešto zanima. Moj prijatelj to vidi kao ozbiljan psihološki problem.

„A što će ti još jedan fakultet?”

Ne znam. Možda zato što volim učiti?

„A što ako bude preteško?”

Pa učit ću više.

„A što ako ne uspiješ?”

Onda neću uspjeti.

Nastane tišina. Takav odgovor nikako mu ne odgovara. On bi najradije da se prije svakog novog pothvata sastane povjerenstvo, provede procjena rizika i pribavi suglasnost svih mojih bivših profesora, uključujući one koji su već u mirovini.

A onda dođe dan kad nešto uspijem.

Položim ispit. Dobijem odličnu ocjenu. Netko pohvali moj rad.

Normalna osoba bi se veselila.

Ja otvorim istragu.

Je li profesor možda bio previše blag? Je li zadatak bio prejednostavan? Jesu li kriteriji možda sniženi? Je li moguće da je netko zamijenio moj rad s radom puno pametnije osobe?

Moj prijatelj odmah predlaže neovisnu reviziju.

Da mi netko uruči Nobelovu nagradu, ja bih vjerojatno pitala jesu li sigurni da nisu mislili na drugu ženu istog imena. A on bi mi šapnuo: „Nemoj još slaviti. Možda su pogriješili s adresom.”

Posebno se dobro snašao otkako živim u Irskoj. Ovdje su ljudi toliko ljubazni da moj Imposter Syndrome ima materijala za cijelu znanstvenu karijeru.

Irac ti kaže: „You’re absolutely brilliant!”

Ja se nasmiješim.

Moj prijatelj odmah reagira: „Nemoj se zanositi. Jučer je isto rekao čovjeku koji mu je pridržao vrata.”

Netko kaže: „Fantastic work!”

On odgovara: „To ovdje govore i kad netko uspije upaliti printer.”

Netko kaže: „Fair play to you!”

On me pogleda: „Eto. Nisu imali ništa konkretnije za reći.”

U Hrvatskoj barem znaš na čemu si. Ako si nešto loše napravio, netko će ti to objasniti, po mogućnosti pred publikom, s povijesnim pregledom svih tvojih prethodnih pogrešaka. U Irskoj ti kažu „That’s lovely”, a ti ostatak tjedna analiziraš je li to bila pohvala, pristojno odbijanje ili upozorenje da više nikad ne pokušavaš.

I tako nas je dvoje. Ja pokušavam razumjeti irsku komunikaciju, a moj prijatelj pokušava dokazati da je svaki kompliment administrativna pogreška.

Najzanimljivije je što on nikad ne napada ljude koji doista nemaju pojma o čemu govore.

A takvih, priznajmo, ima dovoljno da bi mogli imati vlastitu državu.

Ja za jednu stručnu tvrdnju pregledam literaturu, provjerim istraživanja, usporedim metodologiju i još se pitam jesam li nešto previdjela. A netko drugi pogleda tri videa na TikToku, pročita dva komentara na Facebooku i sljedećeg jutra osvane kao međunarodni stručnjak.

Na profil napiše „Founder, CEO, Expert, Mentor, Visionary”.

Firma postoji četiri dana. Zaposlenih nema. Sjedi za kuhinjskim stolom pokraj tostera. Ali vizija je međunarodna.

I nitko ga ne može uvjeriti da možda nešto ne zna.

Moj prijatelj Imposter Syndrome takve ljude ne dira. On ima profesionalni kodeks. Napada isključivo ljude koji čitaju knjige, priznaju vlastite granice i postavljaju pitanja.

Ako ništa ne znaš, slobodan si.

Ako nešto znaš, odmah postaješ sumnjiv.

Posebno mi je zanimljivo kako se moj prijatelj ponaša kad trebam napisati neki ozbiljan dokument. Ja sjednem, pripremim izvore, napišem tekst, uredim ga i pročitam nekoliko puta. On stoji iza mene kao nezadovoljni urednik.

„Ova rečenica mogla bi biti bolja.”

Ispravim je.

„A možda je ona prva ipak bila bolja.”

Vratim prvu.

„Ne znam. Ja bih to još malo proučio.”

Na kraju provedem četrdeset minuta uređujući jednu rečenicu koja kaže da dijete pokazuje napredak u komunikaciji.

Dijete je u međuvremenu vjerojatno završilo srednju školu.

A tek predavanja! Pripremim materijale, napravim prezentaciju, pročitam relevantnu literaturu i organiziram nastavni sat. Sve je spremno. Pet minuta prije početka moj prijatelj izvuče iz rukava pitanje koje nema nikakve veze s temom.

„A što ako te netko pita nešto iz područja koje nisi proučavala?”

Onda ću reći da to nije moje područje.

„Ali što ako misle da bi trebala znati?”

Pa neka misle.

„Ali što ako…”

U tom trenutku najradije bih mu dala vlastiti razred, trideset studenata, pokvaren projektor i pet minuta da objasni temu koju je prvi put čuo prije doručka.

Da vidimo, profesore, kako ide.

Naravno, on ne želi predavati. On samo želi procjenjivati.

Ima nešto fascinantno u tome da se čovjek može osjećati nedovoljno kompetentnim unatoč stvarnim postignućima, dok moj imaginarni prijatelj nema ni diplomu, ni radno iskustvo, ni jedan uspješno završen projekt, a ponaša se kao predsjednik međunarodne komisije za kvalitetu.

Ponekad se pitam je li možda registriran pri nekoj instituciji. Ipak sam u Irskoj. Ovdje za sve postoji obrazac, potvrda i broj predmeta. Možda je moj Imposter Syndrome dobio neki službeni status, a da me nitko nije obavijestio.

Vjerojatno je već otvorio račun na Revenueu i prijavio se kao samozaposleni savjetnik za profesionalno obeshrabrivanje.

A ja mu još omogućujem rad od kuće.

Najsmješnije je što moje odrasle kćeri ponekad imaju više povjerenja u moje sposobnosti nego ja sama.

„Mama, pa ti to znaš.”

Znam, ali…

„Mama, pa već si to radila.”

Jesam, ali…

„Mama, pa imaš iskustva.”

Imam, ali…

U tom trenutku vidim kako im se na licima pojavljuje onaj izraz koji sam ja imala kad su kao djeca postavljale isto pitanje sedamnaest puta.

Život je zaista pravedan. Odgojiš djecu da samostalno razmišljaju, a onda ona počnu koristiti logiku protiv tebe.

Ipak, s godinama sam nešto naučila. Moj Imposter Syndrome nije nužno neprijatelj. Ponekad me potakne da se bolje pripremim, dodatno provjerim informacije i ne uzimam vlastito znanje zdravo za gotovo. Problem nastaje kad se ponaša kao da je direktor cijelog poduzeća.

A nije.

On je najobičniji neplaćeni pripravnik koji se nekako dokopao upravljačkog odbora.

Zato sam mu nedavno odlučila promijeniti radno mjesto. Više neće sjediti u direktorskoj fotelji. Može ostati u savjetodavnom odboru, ali bez prava veta.

Ako ima konkretan argument, saslušat ću ga. Ako ima samo katastrofične scenarije, neka ih zapisuje u bilježnicu. Možda jednog dana od toga napravimo roman znanstvene fantastike.

A ako baš želi nastaviti sa svojim kritikama, neka barem počne plaćati dio režija.

Jer, nakon toliko godina zajedničkog života, red je da i on nešto doprinese kućnom budžetu.

Ne bih ja ništa rekla… ali shvatila sam da je moj Imposter Syndrome možda najuspješniji prevarant kojeg poznajem.

Godinama me uvjerava da ja nisam dovoljno stručna, dovoljno obrazovana, dovoljno sposobna ni dovoljno dobra.

A pritom on osobno nema nikakve kvalifikacije.

Nikad nije položio ispit. Nikad nije održao predavanje. Nikad nije napisao stručni rad. Nikad nije odgojio dijete, vodio posao ili predao dokument prije roka.

Čak nije uspio ni pronaći vlastiti stan.

Ali samopouzdanja ima za izvoz.

Dakle, nakon 42 godine života i svih mojih diploma, ispada da jedina osoba u mojoj glavi koja stvarno glumi stručnjaka nisam ja.

Nego on.

A kad sam mu to rekla, prvi put je ostao bez riječi.

Trajalo je otprilike četiri sekunde.

Onda me pogledao i pitao:

„A jesi li sigurna da si dovoljno kvalificirana da napišeš kolumnu o Imposter Syndromeu?”

Ah sure, it’ll be grand!

Ne bih ja ništa rekla… ali razmišljam da ga prijavim Revenueu. Ako već godinama živi na moj račun, neka barem plaća porez. 😂