Ne bih ja ništa rekla …

Imam 42 godine, još ne znam što ću biti kad odrastem, ali u Irskoj mi kažu da je sve grand! Neki ljudi s 42 godine imaju riješen život. Znaju tko su, što žele, kamo idu i kakav im je petogodišnji plan. Ja imam 42 godine, nekoliko diploma, još nekoliko u planu i ozbiljnu sumnju da sam u životu propustila sastanak na kojem su se dijelile upute za odrasle. Vjerojatno su mi poziv poslali irskom poštom. Stići će. Jednom. Možda u utorak.

Kad sam bila mala, mislila sam da ljudi s četrdeset godina znaju sve. Imali su ozbiljne kapute, govorili o kamatama i znali koliko dugo treba kuhati grah. Činilo mi se da se čovjek jednog jutra probudi, navrši četrdeset i u glavu mu se automatski instalira mudrost. Kao Windows, samo bez mogućnosti odgode ažuriranja. E, pa meni se očito nešto pokvarilo tijekom instalacije. Imam 42, još uvijek učim, još uvijek imam sto ideja i još uvijek povremeno otvorim hladnjak pa zaboravim zašto sam došla. Ali to nije starost. To je multitasking s tehničkim poteškoćama.

Najveća prevara odraslog života jest činjenica da odrasli zapravo ne postoje. Postoje samo djeca koja su ostarjela dovoljno da mogu sama potpisivati ugovore, uzimati kredite i kupovati vino bez osobne iskaznice. I sada ta ista djeca vode države, upravljaju milijunskim kompanijama i donose zakone. Što, kad malo bolje razmislim, objašnjava mnogo toga.

Ja sam, primjerice, ozbiljna žena. Imam posao, obveze, odgovornosti, djecu koja su odrasla i račune koji, za razliku od mene, nikada ne zaboravljaju svoje obveze. Radim s djecom, studiram, pišem i stalno nešto planiram. Izvana to izgleda vrlo organizirano. Iznutra izgleda kao da je netko otvorio četrdeset sedam kartica na internetu, pustio glazbu s jedne od njih i sada nitko ne može pronaći odakle dolazi zvuk.

A onda sam se preselila u Irsku. Zemlju u kojoj ti nitko nikada neće reći da je situacija katastrofalna. Ovdje je sve grand. Možeš stajati do koljena u vodi jer ti je pukla cijev, a Irac će pogledati poplavu, malo nakriviti glavu i reći: „Ah sure, it’ll be grand.” Ako ti gori kuća, vjerojatno će dodati: „Could be worse.” I stvarno može. Mogla bi još padati kiša. Što, naravno, već pada.

Posebno volim irsko „You’re grand”. To je izraz koji može značiti da je sve u redu, da ništa nije u redu, da se makneš s puta ili da osoba jednostavno više ne želi razgovarati s tobom. Nakon godina života u Irskoj još uvijek mislim da bi za razumijevanje te dvije riječi trebalo uvesti poseban sveučilišni modul. Najmanje deset ECTS bodova i obveznu praktičnu nastavu u pubu.

U Hrvatskoj sam znala da imam problem jer bi mi ga netko detaljno opisao, uz analizu karaktera, obiteljske povijesti i usporedbu s rođakinjom koja je sve u životu napravila bolje. U Irskoj ti kažu „No bother at all”, a onda tri tjedna ništa ne naprave. I ti čekaš, jer ne želiš biti nepristojna. Nakon mjesec dana pošalješ ljubazan e-mail. Dobiješ odgovor: „Apologies for the delay.” I tako započinje nova fiskalna godina.

Posebno volim kad me ljudi pitaju zašto još uvijek studiram. To pitanje obično dolazi od osoba koje su svoje obrazovanje završile prije dvadeset godina i od tada se profesionalno usavršavaju isključivo u komentiranju tuđih života. „Pa zar ti nije dosta škole?” Nije, draga. Očito nije. Netko skuplja magnete za hladnjak, netko skuplja bodove u Tescu, a ja skupljam diplome. Svatko ima svoj poremećaj prioriteta. A u Irskoj je to posebno praktično. Kad već pola života provedeš ispunjavajući formulare, red je da barem za neke od njih dobiješ diplomu.

Uostalom, u Irskoj čovjek nikada nije dovoljno obrazovan da bi razumio vlastiti račun za struju. Možeš imati doktorat iz fizike, ali kad otvoriš račun, odjednom shvatiš da postoji neka potpuno nova grana matematike. Cijena energije, mrežarina, dnevna naknada, porez, popust, obračun i još tri stavke za koje ozbiljno sumnjam da predstavljaju dobrovoljni prilog za emocionalnu podršku elektroprivredi. Na kraju platiš i kažeš „grand”, jer si očito savršeno integriran u irsko društvo.

Najzanimljivije je što te društvo s 42 godine ne zna kamo smjestiti. Za mlade si već starija generacija, za starije si još uvijek balavica, a za trgovce kozmetikom idealna si žrtva. Čim na internetu upišeš broj 42, algoritam ti počne nuditi kremu protiv bora, dodatke prehrani za zglobove i osiguranje za slučaj smrti. Halo, ljudi! Ja sam samo htjela vidjeti koliko košta haljina!

A tek izraz „žena u najboljim godinama”. To mi je osobito sumnjivo. Nitko muškarcu od 42 godine ne kaže da je u najboljim godinama s onim izrazom lica kojim se procjenjuje rabljeni automobil. Muškarac od 42 je mlad, perspektivan i tek ulazi u ozbiljne poslovne vode. Žena od 42 je „jako dobro očuvana”. Očuvana?! Pa nisam kiseli krastavac iz 1984. da mi provjeravate poklopac!

U Irskoj se barem sve može riješiti čajem. Mislim da bi, u slučaju nuklearne katastrofe, irska vlada prvo objavila da građani stave kuhalo za vodu. Čaj je ovdje odgovor na sve. Ako si tužan, popij čaj. Ako si bolestan, popij čaj. Ako ti je netko umro, popij čaj. Ako nemaš vode, netko će vjerojatno reći da je to nezgodno jer sada ne možeš skuhati čaj.

I onda dođu djeca. Moja su odrasla, što znači da je završilo razdoblje u kojem sam ja njima objašnjavala život i počelo razdoblje u kojem one meni objašnjavaju tehnologiju, društvene norme i zašto ne bih smjela napisati baš svaki komentar koji mi padne na pamet.

„Mama, nemoj se raspravljati.”

„Mama, pusti ljude.”

„Mama, zašto si to napisala?”

Molim lijepo, ja sam vas učila koristiti žlicu. Vi ste godinama vjerovale da televizor prestane raditi zato što sam rekla da je pokvaren. Nemojmo se sada praviti da je upravljanje društvenim mrežama složenije od upravljanja dvjema malim osobama koje istovremeno plaču jer jedna ima pogrešnu čašu, a druga je sama sebi skinula čarapu.

Doduše, moram priznati da su moje kćeri u jednoj stvari u pravu. Nekad bih možda trebala prešutjeti. Ali ja sam odrasla na Balkanu, gdje se prešućivanje smatra gotovo medicinskim stanjem. Kod nas, ako za vrijeme ručka nitko ne povisi glas, netko će zabrinuto pitati je li sve u redu. U Irskoj se ljudi mogu posvađati s toliko pristojnosti da ne znaš jesi li upravo dobio kompliment ili zabranu pristupa.

Najveći je problem što ja još uvijek nemam osjećaj da sam završila s odrastanjem. U mojoj glavi postoji neka buduća, ozbiljna verzija mene. Ona rano ustaje, redovito vježba, ima savršeno organizirane dokumente, ne kupuje nepotrebne stvari i nikada ne ostavlja rublje u perilici preko noći. Čekam je već dvadeset godina. Počinjem sumnjati da je zapela na aerodromu u Dublinu, gdje već četvrti put provjeravaju je li joj ručna prtljaga dva centimetra preširoka.

Ponekad pokušam biti ta žena. Kupim planer, uredno unesem obveze, označim ih različitim bojama i napišem motivacijsku poruku na prvoj stranici. Onda treći dan izgubim planer. Nakon tjedan dana pronađem ga ispod hrpe papira s natpisom „VAŽNO”. Na tom papiru piše da moram kupiti deterdžent.

A život u Irskoj dodatno me naučio da planiranje nema nikakvog smisla. Primjerice, planiraš sunčanu subotu. Aplikacija kaže da će biti lijepo. Pogledaš kroz prozor i stvarno jest lijepo. Obučeš se, izađeš iz kuće i u tih sedamnaest sekundi proživiš proljeće, jesen, zimu i manju prirodnu katastrofu. Irci to nazivaju „a bit of a shower”. Kod nas bi za takvo nevrijeme sazvali krizni stožer i poslali vatrogasce.

Najbolji dio je što se ovdje čovjek nakon nekoliko godina potpuno prilagodi. Više ne pitaš hoće li padati kiša, nego u kojem će smjeru padati. Kad se pojavi sunce, ljudi napuštaju urede kao da je objavljena evakuacija. Skidaju jakne na 14 stupnjeva, pale roštilje i govore „It’s roasting!” Ja stojim u zimskom kaputu i pokušavam shvatiti je li ovo meteorološka prognoza ili masovna halucinacija.

No ono što me najviše fascinira jest društvena ideja da bi čovjek do četrdesete trebao znati što želi od života. Kao da postoji neko ministarstvo koje ti na rođendan šalje službenu obavijest: „Poštovana, istekao Vam je rok za eksperimentiranje. Molimo odaberite konačnu verziju sebe i suzdržite se od daljnjeg razvoja.”

U Irskoj bi, naravno, za taj postupak trebala osobni broj, dokaz adrese, potvrdu o nekažnjavanju, račun za režije ne stariji od tri mjeseca i termin koji je dostupan negdje u veljači 2028. godine. Ako slučajno pogriješiš u jednom slovu, sustav će ti ljubazno objasniti da prijava nije uspjela. Na broj za korisnike nitko se neće javiti, ali će ti automat poželjeti ugodan ostatak dana. Lovely.

Pa nisam ja softver kojem je prestala podrška!

Ja možda sa 42 godine ne znam što ću biti kad odrastem, ali znam što neću biti. Neću biti osoba koja prestane učiti samo zato što je netko izračunao da je za to prestara. Neću prestati smišljati nove projekte jer bi mi, prema nečijim očekivanjima, sada najbolje pristajale udobne papuče i mirna večer pred televizorom.

Mislim, nemam ja ništa protiv udobnih papuča. Naprotiv. Samo ne vidim zašto u njima ne bih mogla planirati osvajanje svijeta. Pogotovo u Irskoj, gdje čovjek ionako veći dio godine provodi u kući čekajući da prestane kiša ili da ga nazovu iz neke državne službe.

A kad već govorimo o godinama, moram priznati da postoji jedna prednost četrdesetih. Više nemam potrebu uvjeravati ljude da sam normalna. Dapače, kad netko sam dođe do suprotnog zaključka, osjećam određeno olakšanje. Manje administracije, manje objašnjavanja. Nakon dovoljno godina u Irskoj naučiš cijeniti svaki postupak koji ne zahtijeva dodatni obrazac.

I zato, kad me idući put netko pita što još planiram napraviti sa svojim životom, odgovorit ću mu potpuno ozbiljno:

„Ne znam. Još razmišljam. Možda upišem još jedan fakultet. Možda napišem knjigu. Možda pokrenem nešto novo. Možda konačno naučim složiti plahtu s gumicom.”

Jer, budimo realni, mogu završiti još pet fakulteta, ali ta plahta ostaje moj akademski poraz. Negdje između diplomskog i doktorskog studija trebali bi uvesti kolegij „Sklapanje posteljine i druga neriješena pitanja suvremene civilizacije”.

Ne bih ja ništa rekla… ali ako sa 42 godine već moram imati sve odgovore, može li mi netko barem reći gdje se preuzimaju?

Jer ja sam očito dobila samo pitanja, račune, lozinku za Revenue i obavijest da mi je MyGovID sesija istekla.

A kad sam pokušala saznati što bih zapravo trebala raditi sa svojim životom, irski sustav mi je odgovorio:

„Your query is very important to us. You are currently number 47 in the queue.”

I tako sam, nakon 42 godine života, nekoliko diploma, dvoje odrasle djece i preseljenja u drugu državu, konačno shvatila što znači biti odrasla osoba.

To znači da nemaš pojma što radiš, ali svejedno moraš platiti račun do petka.

Ah sure, it’ll be grand! 😂

Ne bih ja ništa rekla…😂🇮🇪 Imam 42 godine, još ne znam što ću biti kad odrastem, ali u Irskoj mi kažu da je sve grand!

Neki ljudi s 42 godine imaju riješen život. Znaju tko su, što žele, kamo idu i kakav im je petogodišnji plan. Ja imam 42 godine, nekoliko diploma, još nekoliko u planu i ozbiljnu sumnju da sam u životu propustila sastanak na kojem su se dijelile upute za odrasle. Vjerojatno su mi poziv poslali irskom poštom. Stići će. Jednom. Možda u utorak.

Kad sam bila mala, mislila sam da ljudi s četrdeset godina znaju sve. Imali su ozbiljne kapute, govorili o kamatama i znali koliko dugo treba kuhati grah. Činilo mi se da se čovjek jednog jutra probudi, navrši četrdeset i u glavu mu se automatski instalira mudrost. Kao Windows, samo bez mogućnosti odgode ažuriranja. E, pa meni se očito nešto pokvarilo tijekom instalacije. Imam 42, još uvijek učim, još uvijek imam sto ideja i još uvijek povremeno otvorim hladnjak pa zaboravim zašto sam došla. Ali to nije starost. To je multitasking s tehničkim poteškoćama.

Najveća prevara odraslog života jest činjenica da odrasli zapravo ne postoje. Postoje samo djeca koja su ostarjela dovoljno da mogu sama potpisivati ugovore, uzimati kredite i kupovati vino bez osobne iskaznice. I sada ta ista djeca vode države, upravljaju milijunskim kompanijama i donose zakone. Što, kad malo bolje razmislim, objašnjava mnogo toga.

Ja sam, primjerice, ozbiljna žena. Imam posao, obveze, odgovornosti, djecu koja su odrasla i račune koji, za razliku od mene, nikada ne zaboravljaju svoje obveze. Radim s djecom, studiram, pišem i stalno nešto planiram. Izvana to izgleda vrlo organizirano. Iznutra izgleda kao da je netko otvorio četrdeset sedam kartica na internetu, pustio glazbu s jedne od njih i sada nitko ne može pronaći odakle dolazi zvuk.

A onda sam se preselila u Irsku. Zemlju u kojoj ti nitko nikada neće reći da je situacija katastrofalna. Ovdje je sve grand. Možeš stajati do koljena u vodi jer ti je pukla cijev, a Irac će pogledati poplavu, malo nakriviti glavu i reći: „Ah sure, it’ll be grand.” Ako ti gori kuća, vjerojatno će dodati: „Could be worse.” I stvarno može. Mogla bi još padati kiša. Što, naravno, već pada.

Posebno volim irsko „You’re grand”. To je izraz koji može značiti da je sve u redu, da ništa nije u redu, da se makneš s puta ili da osoba jednostavno više ne želi razgovarati s tobom. Nakon godina života u Irskoj još uvijek mislim da bi za razumijevanje te dvije riječi trebalo uvesti poseban sveučilišni modul. Najmanje deset ECTS bodova i obveznu praktičnu nastavu u pubu.

U Hrvatskoj sam znala da imam problem jer bi mi ga netko detaljno opisao, uz analizu karaktera, obiteljske povijesti i usporedbu s rođakinjom koja je sve u životu napravila bolje. U Irskoj ti kažu „No bother at all”, a onda tri tjedna ništa ne naprave. I ti čekaš, jer ne želiš biti nepristojna. Nakon mjesec dana pošalješ ljubazan e-mail. Dobiješ odgovor: „Apologies for the delay.” I tako započinje nova fiskalna godina.

Posebno volim kad me ljudi pitaju zašto još uvijek studiram. To pitanje obično dolazi od osoba koje su svoje obrazovanje završile prije dvadeset godina i od tada se profesionalno usavršavaju isključivo u komentiranju tuđih života. „Pa zar ti nije dosta škole?” Nije, draga. Očito nije. Netko skuplja magnete za hladnjak, netko skuplja bodove u Tescu, a ja skupljam diplome. Svatko ima svoj poremećaj prioriteta. A u Irskoj je to posebno praktično. Kad već pola života provedeš ispunjavajući formulare, red je da barem za neke od njih dobiješ diplomu.

Uostalom, u Irskoj čovjek nikada nije dovoljno obrazovan da bi razumio vlastiti račun za struju. Možeš imati doktorat iz fizike, ali kad otvoriš račun, odjednom shvatiš da postoji neka potpuno nova grana matematike. Cijena energije, mrežarina, dnevna naknada, porez, popust, obračun i još tri stavke za koje ozbiljno sumnjam da predstavljaju dobrovoljni prilog za emocionalnu podršku elektroprivredi. Na kraju platiš i kažeš „grand”, jer si očito savršeno integriran u irsko društvo.

Najzanimljivije je što te društvo s 42 godine ne zna kamo smjestiti. Za mlade si već starija generacija, za starije si još uvijek balavica, a za trgovce kozmetikom idealna si žrtva. Čim na internetu upišeš broj 42, algoritam ti počne nuditi kremu protiv bora, dodatke prehrani za zglobove i osiguranje za slučaj smrti. Halo, ljudi! Ja sam samo htjela vidjeti koliko košta haljina!

A tek izraz „žena u najboljim godinama”. To mi je osobito sumnjivo. Nitko muškarcu od 42 godine ne kaže da je u najboljim godinama s onim izrazom lica kojim se procjenjuje rabljeni automobil. Muškarac od 42 je mlad, perspektivan i tek ulazi u ozbiljne poslovne vode. Žena od 42 je „jako dobro očuvana”. Očuvana?! Pa nisam kiseli krastavac iz 1984. da mi provjeravate poklopac!

U Irskoj se barem sve može riješiti čajem. Mislim da bi, u slučaju nuklearne katastrofe, irska vlada prvo objavila da građani stave kuhalo za vodu. Čaj je ovdje odgovor na sve. Ako si tužan, popij čaj. Ako si bolestan, popij čaj. Ako ti je netko umro, popij čaj. Ako nemaš vode, netko će vjerojatno reći da je to nezgodno jer sada ne možeš skuhati čaj.

I onda dođu djeca. Moja su odrasla, što znači da je završilo razdoblje u kojem sam ja njima objašnjavala život i počelo razdoblje u kojem one meni objašnjavaju tehnologiju, društvene norme i zašto ne bih smjela napisati baš svaki komentar koji mi padne na pamet.

„Mama, nemoj se raspravljati.”

„Mama, pusti ljude.”

„Mama, zašto si to napisala?”

Molim lijepo, ja sam vas učila koristiti žlicu. Vi ste godinama vjerovale da televizor prestane raditi zato što sam rekla da je pokvaren. Nemojmo se sada praviti da je upravljanje društvenim mrežama složenije od upravljanja dvjema malim osobama koje istovremeno plaču jer jedna ima pogrešnu čašu, a druga je sama sebi skinula čarapu.

Doduše, moram priznati da su moje kćeri u jednoj stvari u pravu. Nekad bih možda trebala prešutjeti. Ali ja sam odrasla na Balkanu, gdje se prešućivanje smatra gotovo medicinskim stanjem. Kod nas, ako za vrijeme ručka nitko ne povisi glas, netko će zabrinuto pitati je li sve u redu. U Irskoj se ljudi mogu posvađati s toliko pristojnosti da ne znaš jesi li upravo dobio kompliment ili zabranu pristupa.

Najveći je problem što ja još uvijek nemam osjećaj da sam završila s odrastanjem. U mojoj glavi postoji neka buduća, ozbiljna verzija mene. Ona rano ustaje, redovito vježba, ima savršeno organizirane dokumente, ne kupuje nepotrebne stvari i nikada ne ostavlja rublje u perilici preko noći. Čekam je već dvadeset godina. Počinjem sumnjati da je zapela na aerodromu u Dublinu, gdje već četvrti put provjeravaju je li joj ručna prtljaga dva centimetra preširoka.

Ponekad pokušam biti ta žena. Kupim planer, uredno unesem obveze, označim ih različitim bojama i napišem motivacijsku poruku na prvoj stranici. Onda treći dan izgubim planer. Nakon tjedan dana pronađem ga ispod hrpe papira s natpisom „VAŽNO”. Na tom papiru piše da moram kupiti deterdžent.

A život u Irskoj dodatno me naučio da planiranje nema nikakvog smisla. Primjerice, planiraš sunčanu subotu. Aplikacija kaže da će biti lijepo. Pogledaš kroz prozor i stvarno jest lijepo. Obučeš se, izađeš iz kuće i u tih sedamnaest sekundi proživiš proljeće, jesen, zimu i manju prirodnu katastrofu. Irci to nazivaju „a bit of a shower”. Kod nas bi za takvo nevrijeme sazvali krizni stožer i poslali vatrogasce.

Najbolji dio je što se ovdje čovjek nakon nekoliko godina potpuno prilagodi. Više ne pitaš hoće li padati kiša, nego u kojem će smjeru padati. Kad se pojavi sunce, ljudi napuštaju urede kao da je objavljena evakuacija. Skidaju jakne na 14 stupnjeva, pale roštilje i govore „It’s roasting!” Ja stojim u zimskom kaputu i pokušavam shvatiti je li ovo meteorološka prognoza ili masovna halucinacija.

No ono što me najviše fascinira jest društvena ideja da bi čovjek do četrdesete trebao znati što želi od života. Kao da postoji neko ministarstvo koje ti na rođendan šalje službenu obavijest: „Poštovana, istekao Vam je rok za eksperimentiranje. Molimo odaberite konačnu verziju sebe i suzdržite se od daljnjeg razvoja.”

U Irskoj bi, naravno, za taj postupak trebala osobni broj, dokaz adrese, potvrdu o nekažnjavanju, račun za režije ne stariji od tri mjeseca i termin koji je dostupan negdje u veljači 2028. godine. Ako slučajno pogriješiš u jednom slovu, sustav će ti ljubazno objasniti da prijava nije uspjela. Na broj za korisnike nitko se neće javiti, ali će ti automat poželjeti ugodan ostatak dana. Lovely.

Pa nisam ja softver kojem je prestala podrška!

Ja možda sa 42 godine ne znam što ću biti kad odrastem, ali znam što neću biti. Neću biti osoba koja prestane učiti samo zato što je netko izračunao da je za to prestara. Neću prestati smišljati nove projekte jer bi mi, prema nečijim očekivanjima, sada najbolje pristajale udobne papuče i mirna večer pred televizorom.

Mislim, nemam ja ništa protiv udobnih papuča. Naprotiv. Samo ne vidim zašto u njima ne bih mogla planirati osvajanje svijeta. Pogotovo u Irskoj, gdje čovjek ionako veći dio godine provodi u kući čekajući da prestane kiša ili da ga nazovu iz neke državne službe.

A kad već govorimo o godinama, moram priznati da postoji jedna prednost četrdesetih. Više nemam potrebu uvjeravati ljude da sam normalna. Dapače, kad netko sam dođe do suprotnog zaključka, osjećam određeno olakšanje. Manje administracije, manje objašnjavanja. Nakon dovoljno godina u Irskoj naučiš cijeniti svaki postupak koji ne zahtijeva dodatni obrazac.

I zato, kad me idući put netko pita što još planiram napraviti sa svojim životom, odgovorit ću mu potpuno ozbiljno:

„Ne znam. Još razmišljam. Možda upišem još jedan fakultet. Možda napišem knjigu. Možda pokrenem nešto novo. Možda konačno naučim složiti plahtu s gumicom.”

Jer, budimo realni, mogu završiti još pet fakulteta, ali ta plahta ostaje moj akademski poraz. Negdje između diplomskog i doktorskog studija trebali bi uvesti kolegij „Sklapanje posteljine i druga neriješena pitanja suvremene civilizacije”.

Ne bih ja ništa rekla… ali ako sa 42 godine već moram imati sve odgovore, može li mi netko barem reći gdje se preuzimaju?

Jer ja sam očito dobila samo pitanja, račune, lozinku za Revenue i obavijest da mi je MyGovID sesija istekla.

A kad sam pokušala saznati što bih zapravo trebala raditi sa svojim životom, irski sustav mi je odgovorio:

„Your query is very important to us. You are currently number 47 in the queue.”

I tako sam, nakon 42 godine života, nekoliko diploma, dvoje odrasle djece i preseljenja u drugu državu, konačno shvatila što znači biti odrasla osoba.

To znači da nemaš pojma što radiš, ali svejedno moraš platiti račun do petka.

Ah sure, it’ll be grand! 😂

Ne bih ja ništa rekla…