Svaki autor sanja o vjernom čitatelju. O osobi koja prati što objavljuješ, pročita tekst, vrati se, ostavi komentar i nekoliko dana kasnije ponovno provjeri ima li što novo. Ja sam svog dobila. Doduše, čini se da me ne podnosi, ali ne možemo baš sve imati.
Naš odnos počeo je jednostavno. Čovjeku se nije svidjela satirična objava. Sasvim legitimno. Satira i nije za svakoga. Netko se nasmije, netko se prepozna, netko nastavi skrolati, a netko otvori komentare i autoricu pošalje psihijatru. Moj je čitatelj odabrao medicinu. Ubrzo smo stigli i do proljeva, cjepiva, mozga i mojeg obrazovanja. Čovjek nije komentirao objavu, čovjek je otvorio multidisciplinarni tim. Još su nam nedostajali dermatolog i statičar pa da možemo predati zahtjev za EU projekt.
Mislila sam da će nakon prvog komentara otići. Nije. Vratio se. Odgovorio. Pa se opet vratio. U jednom trenutku objasnio je da zapravo nije zainteresiran. To me posebno dirnulo, jer ništa ne govori „nisi mi zanimljiva“ kao višednevno praćenje žene koju ne poznaješ i redovito javljanje ispod njezinih objava. Ja kad me nešto ne zanima imam jednu dosta radikalnu metodu: ne gledam. Znam. Ekstremno. Ali gospodin pripada drugoj školi. Njega nešto ne zanima toliko intenzivno da se mora vratiti i još jednom objasniti koliko ga ne zanima.
Negdje usput odlučio mi je priopćiti i da je slobodan. To nitko nije pitao, ali informacija je stigla. Dodao je i da ima standarde. E tu sam shvatila da ovo više nije obična rasprava. Ovo je životopis. U nekoliko komentara dobrovoljno sam dobila zdravstvene preporuke, mišljenje o obrazovanju, stavove o cjepivima, informacije o probavi, bračni status i kriterije za partnericu. Još krvna grupa i kontakt osobe za hitne slučajeve pa možemo zatvoriti prijavu.
A sve je počelo zbog satire. Teksta kojem je osnovna funkcija uzeti neku društvenu pojavu, malo je rastegnuti, staviti pred ogledalo i nasmijati se apsurdu. Ali satira ima jednu nezgodnu osobinu: ponekad napišeš nešto općenito, ne spomeneš nijedno ime, ne pokažeš prstom ni u koga, a iz publike se netko sam digne i vikne: „JE L’ TI TO O MENI?!“ Nije bilo. Ali hvala na demonstraciji. To je kao da napišeš tekst o ljudima koji se guraju preko reda, a čovjek se probije kroz dvadeset ljudi da ti objasni kako se on nikada ne gura.
I sad imamo problem. Kolumne nastavljaju izlaziti, a ja sam pomalo zabrinuta za svog najvjernijeg nezainteresiranog čitatelja. Hoće li čovjek stići sve pročitati? Treba imati i svoj život. Ne može svaki put psihijatar, probava, cjepiva, obrazovni sustav, ljubavni status i analiza autorice. To je ozbiljan angažman. Ja tekst napišem jednom, a on ga poslije mora nositi kroz komentare nekoliko dana. Gotovo nepoštena raspodjela rada.
Posebno mi je drag trenutak kada netko objasni da ima „proljev od komentara i članaka“, nakon što je sam proizveo solidan postotak komentara ispod članka. To je kao da uđeš u pekaru sedam puta pa se na izlasku požališ da posvuda smrdi po kruhu. Gospodine, možda je pekara.
Ali moram priznati da takvi čitatelji autoru stvarno koriste. Normalan čovjek pročita, eventualno stavi lajk i nastavi sa životom. Ovaj drugi komentira. Ti odgovoriš. On odgovori na odgovor. Netko treći se uključi. On se vrati sutra. Algoritam sa strane gleda i misli: „Ovo mora da je vrhunski sadržaj.“ I gura objavu dalje. Čovjek je došao objasniti koliko mu idem na živce, a onda mi nekoliko dana besplatno radi promociju. Nema ugovora, nema fakture, nema godišnjeg. Samo predanost.
Takve ljude treba cijeniti. Fan će ponekad propustiti objavu. Prijatelj će reći: „Pročitat ću kasnije.“ Sestra će zaboraviti. Ali čovjek kojem ideš na živce? Taj je na radnom mjestu. Zato mu neću zamjeriti ni psihijatra, ni probavu, ni procjenu mojeg obrazovanja, ni ljubavni status koji nisam tražila. Naprotiv, čovjek je pokazao zavidnu razinu angažmana. Attendance: 100%. Razumijevanje pročitanog: još radimo na tome. Samoinicijativno javljanje: konstantno. Upornost: iznad očekivanja. Još malo pa možemo zaključiti polugodište.
A kolumne tek dolaze. Zato se iskreno nadam da će ostati uz nas. Ne zbog mene. Zbog algoritma. Bilo bi šteta izgubiti čovjeka koji toliko vremena ulaže u sadržaj koji ga uopće ne zanima.
Ne bih ja ništa rekla. Ali kad čovjek koji te „ne može smisliti“ uredno pročita što napišeš, vraća se danima i ostavlja komentar za komentarom — to više nije hejter. To je pretplatnik koji još nije prihvatio uvjete korištenja. 😂
Komentiraj