Postoji jedna stvar koju Balkanac obavezno ponese sa sobom kad se preseli u Irsku. Nije Vegeta. Nije rakija. Nije ni produžni kabel iz 1997. koji je „još dobar“. To je duboko uvjerenje da se svaki profesionalni problem može riješiti jednim postom u Facebook grupi. Ne treba nama termin, procjena ni stručna usluga. Nama treba da se netko tko se razumije samo javi u komentar. Po mogućnosti odmah. I besplatno. 😂
„Ima li neki automehaničar ovdje da mi kaže jel se isplati mijenjat lanac? Ja bih ga sam promijenio. Samo mi treba garaža, alat i da mi netko objasni kako.“ Znači, prijatelju, ne treba ti automehaničar. Treba ti automehaničar, njegova garaža, njegov alat, njegovo znanje i dvadeset godina iskustva. Samo da on slučajno ne dira auto. Ti ćeš. Jer gdje je tu zadovoljstvo ako jednostavno platiš čovjeku koji zna što radi?
Onda ide električar. „Ima li neki električar da mi samo kaže zašto mi iz utičnice sijeva? Ne bih nikoga zvao, ja ću sam.“ Naravno da ćeš sam. Zašto bi čovjek koji se školovao i ima kvalifikacije dirao struju kad ti imaš odvijač, YouTube i samopouzdanje? Ako preživiš, javi u grupu što je bilo. Čisto da zatvorimo temu. ⚡😂
Vodoinstalacije su još bolje. „Ima li neki vodoinstalater? Curim susjedu kroz plafon. Samo mi recite koji dio trebam kupiti, ostalo ću ja.“ Susjed dolje već pliva prsno kroz dnevni boravak, ali nećemo paničariti. Prvo ćemo pričekati da se neki naš čovjek nakon deset sati posla besplatno uključi u komentare i na temelju dvije mutne fotografije utvrdi gdje curi. Ako može i kataloški broj dijela iz Screwfixa, još bolje.
A onda dolazimo do digitalnog Balkanca. „Ima li netko tko izrađuje web stranice? Trebala bi mi profesionalna stranica. Ne bih plaćao izradu, samo ako mi netko može objasniti korak po korak kako se napravi.“ Može. Naravno. A kad završimo, ja bih samo da mi se javi neki zubar i objasni kako da si napravim plombu. Ne treba dolaziti. Imam ogledalo. 🦷
Meni je posebno drag obrazovni odjel: „Ima li neki profesor hrvatskog da mi kaže što bih trebala raditi s djetetom sljedeće dvije godine da ga pripremim za Leaving Cert? Ja bih onda sama radila s njim.“ Naravno. Ne trebate profesora hrvatskog. Samo trebate da profesor procijeni dijete, utvrdi razinu jezika, pronađe rupe u znanju, procijeni gramatiku, čitanje i pisanje, preporuči materijale, objasni strukturu ispita, napravi dvogodišnji plan i kaže vam točno kako ga provesti. A onda lijepo: „Hvala puno. Dalje ćemo mi sami.“ 📚😂
To je zapravo naš omiljeni poslovni model. Ne želimo uslugu. Želimo besplatni transfer kompletnog stručnog znanja, nakon čega ćemo uslugu obaviti sami. I obavezno sve završava najopasnijom rečenicom na Balkanu: „Ma samo mi reci ukratko.“ Ukratko?! Čovjek se školovao pet godina, radi posao petnaest, prošao tisuće sati prakse, napravio stotine grešaka dok nije naučio što radi, ali nema problema — sažet će ti cijelu karijeru u tri Facebook komentara. Samo da ne bude predugo jer nemaš vremena čitati.
Ako stručnjak napravi početničku pogrešku i kaže: „Morao bih to prvo pogledati“, odmah ga ispravimo. „Ma ne treba gledat. Ovako otprilike.“ Naravno da ne treba. Čemu pregled kad imamo opis? „Nešto mi lupa naprijed.“ Eto, mehaničaru, dijagnosticiraj. „Dijete malo slabije piše.“ Eto, profesore, napravi plan za dvije godine. „Ponekad izbaci sklopku.“ Eto, električaru, reci koju žicu da diram. Fotografija nije potrebna. Pregled nije potreban. Kontekst samo komplicira stvari.
Jer Balkanac ne treba procjenu. Ne treba dijagnostiku. Ne treba termin. Ne treba konzultacije. Treba samo jednu rečenicu: „Reci mi što da napravim pa ću ja sam.“ Ako stručnjak slučajno spomene cijenu, nastaje kratka tišina. „Aha… ma dobro, prvo ću ja malo probati.“ I tu obično počinje drugi dio priče, koji nekoliko dana kasnije glasi: „Ima li netko tko može HITNO doći?“ 😂
Najljepše od svega jest što smo se u Irskoj vrlo brzo navikli plaćati gotovo sve. Stanarina €2.000? Dobro. Kava €4,80? Daj dvije. Osiguranje €600? Mora se. Ryanair karta krenula od €19,99, a do checkouta došla na €247 jer si imao drskosti ponijeti torbu i odabrati sjedalo? Kartica van. Ali kad čovjek kaže da sat njegovog stručnog rada nešto košta: POLAKO. Nemojmo sad bacati novac. Prvo ćemo pitati u grupi. Možda je netko online.
I uvijek se netko javi. To je najljepši dio. Pitaš električara, odgovori čovjek koji „nije električar, ali je njegov šogor jednom mijenjao osigurače“. Pitaš mehaničara, odgovori netko tko je 2008. imao isti model auta. Pitaš profesora, javi se žena čiji je sin polagao nešto slično prije jedanaest godina. Nakon četrdeset komentara više ne znaš što napraviti, ali zato imaš šest dijagnoza, devet rješenja i jednu svađu koja je završila raspravom o politici. Facebook konzilij je završio. 📱😂
Naravno, nije problem pitati za preporuku, iskustvo ili smjer. Svi to radimo. Problem nastane kad od stručnjaka ne tražimo preporuku nego njegov posao — samo bez onog neugodnog dijela u kojem mu za taj posao platimo. „Samo pogledaj.“ „Samo reci.“ „Samo napiši.“ „Samo napravi plan.“ „Samo mi pokaži.“ Kod nas riječ „samo“ može sadržavati između pet minuta i sedamnaest godina profesionalnog iskustva.
Balkanac zato nije škrt. Ne, ne. To bi bilo prejednostavno. On samo ima specifičan odnos prema stručnom znanju. Smatra ga nečim poput Wi-Fija u kafiću: ako već postoji, zašto bi se plaćalo? ☕😂
A kad sve pođe po zlu, naravno da ćemo na kraju ipak nazvati stručnjaka. Samo će problem tada biti tri puta veći, popravak četiri puta skuplji, a prva rečenica stručnjaku uvijek ista:
„Ja sam tu nešto malo pokušavao sam…“
E, prijatelju.
To „malo“ će te koštati.
Ne bih ja ništa rekla. Ali ako ti za posao trebaju nečiji alat, prostor, procjena, znanje, plan i dvadeset godina iskustva — možda ti ipak ne treba „samo savjet“. Možda ti treba čovjek. I, zamisli bezobrazluka, možda čovjek svoj posao naplaćuje. 😂
Sve sličnosti sa stvarnim osobama, objavama i pitanjima u Facebook grupama potpuno su slučajne. Ako ste se prepoznali — i to je, naravno, slučajnost. 😇
Komentiraj