Ne bih ja ništa rekla …

Ako ste rođeni između 1980. i 1985. godine, onda znate da naše djetinjstvo nije bilo djetinjstvo. Bila je to vojna obuka s povremenom nastavom matematike. A najveći dokaz da je Ženevska konvencija nekako zaobišla osnovne škole bio je tjelesni odgoj. Točnije, preskakanje kozlića. Danas djeca imaju sportske aktivnosti prilagođene svojim sposobnostima. Mi smo imali drvenu životinju bez glave i profesoricu koja je izgledala kao da je upravo završila smjenu u sibirskom radnom logoru, gdje je bila zadužena za disciplinu, moral i fizičko uništavanje neprijatelja.

Naša profesorica tjelesnog nije hodala. Ona je marširala. Nije govorila. Izdavala je zapovijedi. Imala je zviždaljku oko vrata, trenirku koja je preživjela tri politička sustava i pogled od kojeg bi se i njemački ovčar sam prijavio na obuku poslušnosti. Bila je građena kao sovjetska bacačica kugle, s frizurom koja je stajala čvršće od Berlinskog zida. Da je ušla u Pentagon, generali bi ustali i počeli raditi sklekove.

Kad bi rekla: „DANAS PRESKAČEMO KOZLIĆA!”, u dvorani bi nastala tišina kakva se čuje neposredno prije izricanja smrtne presude. Nije bilo pregovora. Nije bilo prigovora. Nije bilo bolovanja. Mogao si imati temperaturu od 40 stupnjeva, dvije slomljene noge i potvrdu liječnika, ali ona bi te pogledala i rekla: „A RUKE SU TI ZDRAVE, JE L’ TAKO?!”

Kozlić je stajao nasred dvorane kao srednjovjekovna sprava za mučenje. Četiri drvene noge, kožna guzica i odskočna daska koja je izgledala kao da je posljednji put servisirana u vrijeme Nikole Tesle. Iza njega strunjača debljine palačinke, toliko stara da su na njoj vjerojatno još bili otisci učenika iz 1963. godine.

Profesorica bi stala pokraj kozlića, raširila noge, prekrižila ruke i viknula: „ZALET! ODSKOK! RUKE! NOGE! DOSKOK!”

Zvučalo je kao da daje upute za lansiranje sovjetske rakete.

Prvo bi krenule one dvije djevojčice koje su se očito rodile bez kostiju. Preletjele bi kozlića kao lastavice, doskočile elegantno i dobile peticu. Profesorica bi zadovoljno kimnula glavom. „TAKO SE TO RADI!”

A onda bih došla ja.

Dijete koje je imalo sasvim normalne ambicije. Završiti školu, živjeti mirno i jednog dana možda kupiti stan. Nisam planirala postati olimpijska gimnastičarka niti sam imala namjeru preskakati namještaj u profesionalne svrhe.

„NA START!”

Već je i ta zapovijed zvučala kao da me šalje na Istočni front.

Stojim na kraju dvorane. Gledam kozlića. Kozlić gleda mene. Između nas dvadeset metara parketa i neriješeni sukob interesa.

„TRČI!”

Krenem.

„BRŽE!”

Ubrzam.

„BRŽEEEE!”

Pa koliko brzo, ženo?! Da probijem zvučni zid?! Da me uhvate radarom kod škole?!

Dolazim do odskočne daske, skočim, stavim ruke na kozlića i završim na njemu.

Sjedim.

Raširenih nogu.

Pred trideset učenika.

Kao predsjednica mjesne zajednice na konjičkoj smotri.

Razred eksplodira od smijeha. Netko udara rukama po podu. Jedan dječak se toliko guši od smijeha da ga prijatelj mora lupati po leđima. A profesorica stoji ispred mene, s rukama na bokovima, i gleda me kao da sam upravo osobno sabotirala sovjetski svemirski program.

„ŠTO TI TU RADIŠ?!”

„Sjedim.”

„VIDIM DA SJEDIŠ! ZAŠTO SJEDIŠ?!”

Pa zato što nisam preletjela, drugarice generalice! Da sam preletjela, bila bih s druge strane! Nije ovo autobusna stanica pa da sam odlučila malo odmoriti!

„SILAZI I PONOVO!”

A kako da siđem?! Jedna noga mi je u smjeru Zagreba, druga prema Beogradu, a dostojanstvo je već emigriralo u Australiju!

I onda bi ona odlučila demonstrirati pravilnu tehniku. Pozvala bi najspretnijeg učenika, postavila ga pred kozlića i rekla: „GLEDAJTE SAD!”

Dijete preleti.

„ETO! JESTE VIDJELI?!”

Jesmo, profesorice. Vidjeli smo. Vidjeli smo i avion kako leti, pa ne očekujemo da će nas Croatia Airlines zaposliti ako dovoljno mašemo rukama.

Ali ona nije odustajala. Bila je to žena kojoj bi i Staljin rekao: „Drugarice, možda malo nježnije s djecom.”

Drugi pokušaj. Ponovno trčim. Ovog puta toliko brzo da mi se tenisica gotovo izula. Dolazim do kozlića i u posljednjem trenutku zakočim. Instinkt za preživljavanje konačno je pobijedio obrazovni sustav.

„ZAŠTO SI STALA?!”

„Strah me!”

„NEMAŠ SE ČEGA BOJATI!”

Naravno. Samo trebam skočiti preko metar visokog drvenog stvorenja dok me trideset ljudi promatra, a žena s vojnom zviždaljkom prijeti jedinicom. Potpuno opuštajuća aktivnost. Gotovo meditacija.

Onda bi došla do mene i rekla onu čuvenu rečenicu: „JA ĆU TE PRIDRŽATI!”

To nije bila pomoć. To je bila otmica.

Uhvatila bi me oko struka i u trenutku skoka prebacila preko kozlića kao vreću cementa preko ograde.

Sletim na strunjaču. Jedna noga lijevo, druga desno, duša još uvijek na kozliću.

„ETO! VIDIŠ DA MOŽEŠ!”

Mogu, profesorice! Mogu i letjeti ako me bacite s trećeg kata! Ali to ne znači da sam naučila upravljati zrakoplovom!

A onda bi došlo ocjenjivanje.

„DVOJKA!”

Dvojka?!

Za što dvojka?! Za preživljavanje?! Za hrabrost?! Za činjenicu da mi još uvijek rade svi unutarnji organi?!

„NEMAŠ KOORDINACIJU!”

Nemam, drugarice! Ali imam traumatsko iskustvo, povredu dostojanstva i vrlo ozbiljnu namjeru da jednog dana napišem kolumnu o vama!

Posebno je bilo zanimljivo kad bi netko zaplakao. Danas bi se dijete utješilo, ohrabrilo i pokušalo bi se razumjeti zašto osjeća strah. Naša profesorica imala je drugačiju terapijsku metodu.

„ŠTO PLAČEŠ?! NISI OD ŠEĆERA!”

Nisam, profesorice. Ali nisam ni od armiranog betona, a vi očito pokušavate utvrditi razliku.

Najgore je bilo što poniženje nije završavalo u dvorani. Slijedilo te na hodnik, u razred, na veliki odmor. Sljedećih mjesec dana bio si poznat kao onaj koji je zajahao kozlića. Nisi imao ime. Imao si sportski dosje.

A onda dođeš kući i požališ se majci.

„Mama, profesorica me danas osramotila pred svima.”

„A ŠTO SI NAPRAVILA?”

„Nisam mogla preskočiti kozlića.”

„PA KAKO DRUGA DJECA MOGU?!”

Eto. Slučaj zatvoren. Žalba odbijena. Vrhovni sud obitelji potvrdio prvostupanjsku presudu.

Danas, kad razmišljam o tome, shvaćam da smo mi bili eksperimentalna generacija. Na nama se testiralo koliko puta dijete može udariti trbuhom u kožni predmet prije nego što razvije ozbiljnu odbojnost prema obrazovanju.

I još nam govore kako smo imali zdravo djetinjstvo jer nismo sjedili pred ekranima.

Nismo, istina.

Mi smo visjeli na užetu šest metara iznad parketa, preskakali kozliće, radili kolutove preko glave i pokušavali održati ravnotežu na gredi širokoj kao rubnik, dok je ispod nas stajala profesorica koja bi nas, da smo pali, prvo pitala zašto nismo pazili.

A danas? Danas, ako trebam preskočiti lokvu, prvo provjerim vremensku prognozu, stanje koljena i pokriva li mi zdravstveno osiguranje posljedice.

I onda se netko usudi reći da su današnja djeca preosjetljiva.

Dragi moji, današnja djeca imaju senzorne potrebe. Mi smo imali senzorne napade kad bi profesorica otvorila spremište i počela izvlačiti kozlića.

Danas se govori o inkluziji, motoričkom planiranju, samoregulaciji i emocionalnoj sigurnosti. A mi smo imali ženu koja je smatrala da je strah samo nedostatak discipline i da se svaka motorička poteškoća može riješiti dovoljno glasnim urlanjem.

I zato, ako se ikada organizira okupljanje naše generacije, predlažem da se ne nalazimo u restoranu.

Nego u školskoj dvorani.

Da donesemo kozlića.

Da pozovemo profesoricu.

Da joj kažemo: „DRUGARICE, DANAS VI PRESKAČETE!”

I kad ona kaže da ima problema s koljenima, da je bole leđa i da više nije u godinama za takve stvari, neka se iz zadnjeg reda začuje trideset glasova:

„NEMAŠ SE ČEGA BOJATI!”

Kad kaže da ne može, mi ćemo viknuti:

„PA KAKO DRUGI MOGU?!”

A kad se konačno zaleti, zastane pred kozlićem i kaže da ju je strah, ja ću polako ustati, staviti ruke na bokove i izgovoriti rečenicu koju čekam četrdeset godina:

„NEMA STAJANJA! JOŠ JEDNOM! I MALO VIŠE TRUDA!”

I onda ću joj dati dvojku.

Ne zato što nije preskočila.

Nego zato što nije pokazala dovoljno volje.

Ne bih ja ništa rekla… ali ako me danas netko pita odakle mi trauma iz djetinjstva, ne trebam psihologa. Trebam samo čuti zviždaljku i riječi: „DANAS RADIMO KOZLIĆA!”

A ako je ta profesorica još živa i čita ovo, neka zna da joj ništa ne zamjeram. Samo bih voljela da mi objasni jednu stvar:

Kojeg smo mi to vraga trebali preskakati u odraslom životu da nam je za to trebalo dvanaest godina školovanja?!

Jer jedino što danas preskačem jesu reklame na YouTubeu, a i za to mi ponekad treba pomoć djece. 😂

Ne bih ja ništa rekla… ali kozlić je bio jedina životinja u našem djetinjstvu od koje smo svi imali PTSP, a nikad nije ni zameketala.