Postoji jedan zanimljiv trenutak u životu čovjeka koji ode iz Hrvatske. Negdje između aerodroma, prvog PPS broja, njemačke prijave boravka ili austrijskog Meldezettela, njegova dotadašnja biografija kao da se resetira. Sve ono što je bio prije nego što je prešao granicu — škola, fakultet, zanimanje, iskustvo, ured, titula, dvadeset godina rada — ostane kod kuće zajedno s onom vrećicom Vegete koju je mama ugurala u kofer „jer tamo sigurno nema“.
U dijaspori se vrlo brzo dobije novi identitet. Više nisi Marija koja je petnaest godina radila u računovodstvu. Sad si Marija koja radi kolače. Nisi Ivan, strojarski tehničar. Ti si Ivan mehaničar. Nisi Ante koji je u Hrvatskoj imao sasvim drugo zanimanje. Ti si onaj naš što radi građevinu. A čovjek koji je počeo raditi u restoranu vrlo brzo postane „onaj od ćevapa“. Što je bio prije? Nemam pojma. Ali ćevapi su mu odlični.
I nitko tu nužno ne radi ništa loše. Ljudi dođu u novu državu i rade ono što u tom trenutku mogu, znaju ili moraju. Nekome diploma nije odmah priznata. Netko još nema jezik. Netko ne može čekati šest mjeseci da pronađe posao u struci jer stanodavca prilično malo zanima što si ti u Hrvatskoj imao ured i vizitku. Stanarina dolazi prvog. Struja također. Djeca, nevjerojatno bezobrazno, žele jesti svaki dan.
I tako profesor završi u skladištu. Ekonomistica počne čistiti. Inženjer ode na gradilište. Netko tko nikad nije razmišljao o ugostiteljstvu otvori restoran. Žena koja je godinama radila u administraciji počne peći kolače i s vremenom od toga napravi posao. Čovjek koji je u Hrvatskoj radio nešto sasvim deseto ovdje otvori garažu.
Prođe nekoliko godina i dogodi se nešto fascinantno.
Nitko više ne zna prvi dio priče.
„Znaš Mariju?“
Koju Mariju?
„Ma onu od torti.“
Aaaa, Marija od torti.
„Znaš Ivana?“
Kojeg?
„Ma mehaničar, tamo kod kružnog.“
Aaaa, Ivan.
„Znaš Antu?“
Ne znam.
„Ma onaj građevinac.“
AAAAA, Ante!
Prezime nam više praktički ne treba. Hrvatska dijaspora razvila je vlastiti sustav identifikacije stanovništva. Imamo Mariju od kolača, Ivana od auta, Antu od pločica, Josipa od fasade i onoga što radi ćevape. Ako ne znaš ime, samo opišeš djelatnost. Netko će znati.
Posebno su zanimljivi ljudi koji postanu toliko poznati po novom poslu da im stari život zvuči gotovo kao izmišljotina.
„Znaš da je ona prije bila profesorica?“
„ONA?!“
Da. Ona.
„Ona što radi torte?“
Da, ista žena. Nije rođena s vrećicom za ukrašavanje u ruci.
Ili saznaš da je čovjek kojeg deset godina znaš kao građevinca u Hrvatskoj radio u banci.
„Ma daj.“
Što „ma daj“?
Kao da čovjek prije Ryanaira nije postojao. Kao da ga je avion proizveo na letu Zagreb–Dublin i iskrcao zajedno s ručnom prtljagom, potpuno novog zanimanja.
A onda nastane i ona naša mala dijasporska ekonomija. Treba ti torta? Imam ženu. Auto? Imam čovjeka. Pločice? Imam čovjeka. Nokti? Imam ženu. Selidba? Imam dvojicu. Treba ti netko za nešto što nitko od navedenih ne radi? Nema problema. Čovjek za pločice ima čovjeka.
To je naš LinkedIn.
Nema preporuka, certifikata ni pet krugova razgovora.
„Reci da te Željko šalje.“
Gotovo.
I tako osoba s vremenom postane svoj posao. Na rođendanu više nisi Marina. Ti si „ona što radi kolače“. Čovjek te predstavlja drugom čovjeku i prije nego što kaže tvoje prezime već je objasnio što prodaješ. Ako si dobar mehaničar, postoji realna mogućnost da pola hrvatske zajednice zna tvoj broj telefona, a pola od te polovice ne zna kako se prezivaš.
Najzanimljivije je kad se ti ljudi vrate u Hrvatsku na godišnji.
„I, što radiš tamo?“
Kažeš.
Kratka stanka.
„Aha.“
To hrvatsko „aha“ zaslužuje vlastiti lingvistički institut.
Jer „aha“ može značiti: Nisam to očekivao. Mislio sam da radiš nešto bolje. Koliko zarađuješ? Je li ti se isplatilo otići? Zar nisi završio fakultet? I moje omiljeno: „Pa mogao si to raditi i ovdje.“
Naravno.
Mogao je.
Vjerojatno se čovjek preselio dvije tisuće kilometara, naučio novi jezik, ostavio obitelj i prijatelje i prošao kompletnu administraciju druge države jer nikome nije palo na pamet da mu kaže da građevina postoji i u Hrvatskoj.
Hvala, riješeno.
Ali postoji i druga strana. Čovjek kojeg danas znamo kao „onoga s gradilišta“ možda je u međuvremenu otvorio svoju firmu. Žena „od kolača“ možda zarađuje više nego na poslu za koji se školovala. Mehaničar možda ima punu radionicu tri tjedna unaprijed. Netko je došao čistiti, naučio jezik, školovao se ponovno i deset godina kasnije radi sasvim treću stvar.
Jer ono što čovjek radi u prvoj, trećoj ili desetoj godini emigracije ne mora imati nikakve veze s onim što je radio prije nje.
Samo mi obično upoznamo sredinu priče.
I onda mislimo da je to cijela priča.
Zato me ponekad više zanima nešto drugo. Kad upoznam „tetu od kolača“, „strica od ćevapa“, mehaničara, građevinca, ženu koja čisti, čovjeka koji vozi dostavu ili nekoga tko radi u skladištu, voljela bih znati:
Što je taj čovjek bio prije nego što je nogom kročio iz Hrvatske?
Jer odgovori znaju biti fantastični.
Profesor. Ekonomist. Tehničar. Medicinska sestra. Poduzetnik. Administrativni radnik. Netko tko je imao potpuno drugu karijeru. Netko tko je tek trebao pronaći svoju.
A ponekad je odgovor još jednostavniji: bio je isti ovaj čovjek.
Samo ga tada nismo zvali po onome od čega danas plaća račune.
I nema apsolutno ničeg sramotnog u tome da je netko promijenio zanimanje. Upravo suprotno. Treba imati poprilično hrabrosti doći u novu zemlju i krenuti ponovno, pogotovo kad ti prethodnih dvadeset godina iskustva na novom mjestu ne znači onoliko koliko si mislio da će značiti.
Smiješno je samo koliko brzo mi od cijele te životne priče napravimo imenik:
Teta od kolača. Onaj od ćevapa. Mehaničar. Građevinac. Ona što čisti. Onaj što radi pločice.
I svi točno znamo na koga mislimo.
Ne bih ja ništa rekla. Ali prije nego što nekoga u dijaspori svedeš na „onog našeg što radi građevinu“, možda ga jednom pitaj što je radio prije. Mogao bi otkriti da čovjek ima cijelu biografiju. Samo je nije ponio na roštilj. 😂
Komentiraj