Ljudi moji, imamo razloga za slavlje! Dublin je, prema objavi koja prenosi rangiranje Oxford Economicsa, završio na šestom mjestu među 1.000 najvećih svjetskih gradova. ŠESTOM! Ispred Tokija, Züricha i Bostona! Čim sam pročitala vijest, prvo sam provjerila piše li možda „šesti najskuplji“, „šesti po broju ljudi koji žive s nepoznatim osobama“ ili „šesti po broju živčanih slomova prilikom otvaranja Daft.ie“. Ali ne. Piše najbolji. Očito su istraživači došli u Dublin, vidjeli Google, Microsoft, nekoliko lijepih mostova i zaključili da je sve u redu. Stanovnike nisu morali ništa pitati. Ionako su svi na poslu. Moraju platiti stanarinu.
Odmah me zanimalo tko je ispred nas. New York, London, Pariz, Seattle i San Francisco. Dakle, skupina gradova u kojima običan čovjek također mora dobro razmisliti prije nego što kupi sendvič. Sad mi je jasnije. Ovo nije natjecanje u kvaliteti života. Ovo je, izgleda, svjetsko prvenstvo u tome koliko ljudi možeš ugurati u jednu nekretninu prije nego što netko počne spavati u ormaru. Dublin je šesti jer još uvijek imamo poneki hodnik koji nije oglašen za najam.
Posebno me oduševilo što smo prestigli Zürich. ZÜRICH! Švicarci imaju satove, banke, vlakove koji dolaze na vrijeme i ljude koji, zamislite bezobrazluka, očekuju da stvari funkcioniraju. Mi imamo drugačiji pristup. U Dublinu ti autobus na aplikaciji piše da dolazi za četiri minute. Onda za dvije. Onda za jednu. Onda nestane. Nema autobusa. Nema objašnjenja. Samo ti, kiša i osobni razvoj. U Zürichu bi se zbog toga žalili. U Dublinu kažeš „Ah sure, look“ i nastaviš mokriti po kiši. To je mentalna otpornost koju Oxford očito cijeni.
A stanovanje? Tu smo stvarno svjetska klasa. U drugim zemljama ljudi traže stan prema broju soba, lokaciji i cijeni. U Dublinu prvo pitaš ima li stan zidove. Ako ima četiri, već je luksuz. Ako ima prozor, ide u premium kategoriju. Ako se prozor može otvoriti, stanodavac razmišlja da nekretninu prijavi kao boutique accommodation. A ako imaš vlastitu kupaonicu, molim te nemoj se više družiti s običnim narodom. Ti si aristokracija.
Nedavno sam zamišljala kako bi izgledao oglas za najam u šestom najboljem gradu na svijetu: „Prekrasna, svijetla soba, idealna za jednu mirnu osobu. €1.250 mjesečno. Krevet se dijeli s ormarom, kuhinja s osam ljudi, kupaonica s nepoznatim brojem stanara. Zabranjeni gosti, kuhanje, glasno disanje i emocionalne reakcije na cijenu. Depozit dvije stanarine. Prednost imaju kandidati koji vikendom odlaze iz države.“ Ispod oglasa 186 zainteresiranih. Jedan pita može li doći pogledati. Stanodavac odgovara: „Sorry, gone.“ Oglas je objavljen prije četiri minute.
Najljepše je što se za sobu u Dublinu moraš prijaviti kao za posao u NASA-i. „Pošaljite CV, potvrdu zaposlenja, tri preporuke, zadnjih šest platnih lista i kratko motivacijsko pismo.“ Motivacijsko pismo? Za krevet? Dobro. „Poštovani, od djetinjstva sanjam o prilici da spavam u vašoj sobi od devet kvadrata. Posebno me privukla činjenica da se iz kreveta može dohvatiti hladnjak bez ustajanja. Vjerujem da bih svojim iskustvom u tihom hodanju i minimalnom korištenju tople vode bio izvrstan dodatak vašem kućanstvu.“
A ako dobiješ sobu, slijedi probni rok. Prvih mjesec dana moraš dokazati da ne ostavljaš dlake u kupaonici, da znaš zatvoriti vrata bez zvuka i da ti prijatelji ne postoje. Nakon tri mjeseca možda dobiješ dopuštenje ostaviti jogurt u hladnjaku. Nakon šest mjeseci napreduješ na policu za sebe. Nakon godinu dana stanodavac ti čestita na lojalnosti i povisi stanarinu.
Promet je posebna priča. U Tokiju ljudi imaju vlakove koji dolaze gotovo u sekundu. Kakva dosada! Gdje je tu neizvjesnost? Gdje je adrenalin? U Dublinu ujutro kreneš na posao i ne znaš hoćeš li stići u osam, devet ili na božićni domjenak. Autobus ponekad prođe pokraj tebe iako stojiš na stanici. Vozač te pogleda. Ti pogledaš njega. To je sve. Nema ljutnje. Možda je autobus bio pun. Možda nije. Možda je samo odlučio da danas nećete surađivati. Ne možeš čovjeku zamjeriti. Svatko ima svoje granice.
A Dublin je i grad fantastičnih poslovnih prilika. Google, Meta, Microsoft, farmaceutske kompanije, međunarodne korporacije. Možeš raditi u jednoj od najbogatijih industrija na svijetu, imati fakultet, magisterij, pet godina iskustva i plaću koja bi u Hrvatskoj izazvala obiteljsku proslavu. A onda dođeš kući, otvoriš hladnjak i vidiš da ti je cimer pojeo sir. Jer vas četvero dijeli stan. To je budućnost. Umjetna inteligencija na poslu, zajednička polica za jogurt kod kuće.
I nemojmo zaboraviti koliko je Dublin multikulturalan. U jednoj kući žive Hrvat, Poljak, Brazilac, Talijan, Španjolka i čovjek za kojeg nitko ne zna odakle je jer izlazi iz sobe samo između 2:15 i 2:17 ujutro. Svi rade, svi su obrazovani, svi plaćaju ozbiljne poreze i svi imaju isti životni cilj: jednog dana živjeti u nekretnini u kojoj ne moraju pisati svoje ime na mlijeku.
Posebno mi je drago što Dublin ima i vrhunsku gastronomsku ponudu. Za €5 možeš kupiti kavu. Za dodatnih €6 dobiješ kroasan. Ako uzmeš i sok, konobar ti diskretno ponudi kontakt financijskog savjetnika. Ali atmosfera je fantastična. Sjediš u kafiću, gledaš ljude, uživaš u urbanom životu i razmišljaš hoćeš li sljedeći mjesec platiti internet ili jesti voće. Naravno, možeš otići i na brunch. Samo prethodno obavijesti banku da će biti neuobičajenih transakcija.
A tek irsko vrijeme! To je dodatna vrijednost koju mnogi gradovi nemaju. Ujutro sunce, u 10:15 kiša, u 10:22 vjetar, u 10:28 sunce, u 10:31 opet kiša. Ako izađeš bez jakne, mokar si. Ako izađeš s jaknom, znojiš se. Ako poneseš kišobran, vjetar ga pretvori u satelitsku antenu. Ali zato nema monotonije. U Dublinu svaki izlazak iz kuće izgleda kao audicija za dokumentarac o preživljavanju.
Zamišljam sada stanovnika Züricha kako čita da je njegov grad iza Dublina. Sjedi u urednom tramvaju koji dolazi na vrijeme, ide prema svom stanu i pita se gdje su pogriješili. Možda nemaju dovoljno uzbuđenja. Možda im nedostaje iskustvo traženja sobe preko Facebooka. Možda nikada nisu osjetili istinsku sreću kad autobus koji je trebao doći prije dvadeset minuta napokon stvarno dođe. Švicarci imaju infrastrukturu. Mi imamo karakter.
Ali moramo biti pošteni. Dublin stvarno ima mnogo toga lijepog. Povijest, kulturu, parkove, rijeku Liffey, živopisne pubove, ljude koji te pozdrave na ulici i nevjerojatne mogućnosti za posao. Irska je mnogima pružila prilike koje nisu imali kod kuće. Samo što se ponekad čini da grad toliko uspješno privlači ljude i kapital da je zaboravio jednu sitnicu: ti ljudi moraju negdje i živjeti. Ne mogu svi spavati u Googleovu uredu. Koliko god tamo imali lijepe stolice.
Zato bih voljela da sljedeće istraživanje uključi i jedan jednostavan test. Neka istraživač dođe u Dublin s prosječnom plaćom, bez nasljedstva, bez roditeljskog stana i bez prijatelja koji mu iznajmljuje sobu ispod cijene. Neka pronađe smještaj, koristi javni prijevoz, ode dva puta mjesečno na večeru i pokuša nešto uštedjeti. Ako nakon šest mjeseci još uvijek smatra da je Dublin šesti najbolji grad na svijetu, osobno ću mu kupiti kavu.
Malenu.
Bez mlijeka.
Nemojmo pretjerivati s troškovima.
A najviše me veseli što je Dublin tek šesti. To znači da postoji još pet gradova koji su bolji. Kakvi tek tamo moraju biti uvjeti! Možda u New Yorku za stanarinu dobiješ i krevet. Možda u Londonu smiješ koristiti pećnicu. Možda u Parizu stanodavac dopušta goste. Ne znam. Ali sigurna sam da svjetska elita ima svoje standarde.
Ne bih ja ništa rekla. Ali ako je Dublin šesti najbolji grad na svijetu, onda je moj najveći životni neuspjeh što u šestom najboljem gradu još uvijek moram provjeravati mogu li si priuštiti drugi cappuccino. ☕😂
A za one koji će se odmah naljutiti: rangiranje gospodarske uspješnosti grada nije isto što i rangiranje kvalitete svakodnevnog života. Upravo je ta razlika cijela poanta satire.
Komentiraj