Ne bih ja ništa rekla…
Jutros sam, sasvim slučajno, svjedočila događaju koji bi mogao ozbiljno uzdrmati temelje balkanske civilizacije. Ne, nije poskupjela kava. Nije nestalo rakije. Nitko nije predložio da se nedjeljom prestane kuhati juha. Dogodilo se nešto mnogo ozbiljnije. Nekome je zagorjela Vegeta. I ne samo da je zagorjela nego je osoba imala obraza to javno priznati. Na Facebooku. U grupi hrvatskih recepata. Pred gotovo 160 tisuća ljudi, od kojih barem 159 tisuća, prema vlastitim izjavama, kuha bolje od Gordona Ramsayja, samo ih nitko još nije otkrio.
Pitanje je bilo jednostavno: zašto Vegeta zagori na jakoj vatri? Dragi moji, da je žena pitala kako obogatiti uran u kućnoj radinosti, vjerojatno bi dobila manje uznemirene odgovore. Jer Vegeta nije običan začin. Vegeta je balkanska osobna iskaznica, kulinarska putovnica i jedini žuti prah koji naši ljudi bez imalo sumnje nose preko međunarodnih granica. Vegeta se ne koristi. Vegeta se poštuje. A kad netko kaže da mu je zagorjela, to nije kulinarski problem. To je izdaja predaka.
Prva se javila gospođa koja je, otprilike, poručila da se Vegeta ne bi trebala stavljati na jaku vatru. I time je riješila slučaj. Sherlock Holmes može u mirovinu. Druga je objasnila da Vegetu koristi šezdeset godina i da nikada nije čula za takav problem. Šezdeset godina! To više nije kulinarsko iskustvo. To je radni staž s pravom na beneficiranu mirovinu i počasno mjesto u Podravkinu nadzornom odboru. Ako gospođi šezdeset godina nije zagorjela Vegeta, onda je jasno da Vegeta ne može gorjeti. Fizika je pogriješila. Kemija se treba ispričati. Termodinamika neka pokupi stvari i napusti prostoriju.
Jer na Balkanu postoje tri nepobitna znanstvena dokaza: moja baba je tako radila, meni se to nikad nije dogodilo i što ti znaš, ja sam starija. A onda se pojavila osoba koja je pitala što autorica uopće kuha. E, to je već ozbiljno pitanje. Jer nije isto ako Vegeta zagori na piletini, krumpiru ili u praznoj tavi. U prvom slučaju riječ je o neznanju, u drugom o nemaru, a u trećem bi vjerojatno trebalo obavijestiti centar za socijalnu skrb.
U međuvremenu se javio i kulinarski interventni vod s jasnim uputama: nauči kuhati! Gotovo. Problem riješen. Zašto se čovječanstvo uopće muči s obrazovanjem kad postoji Facebook? Zamislite da tako funkcionira medicina. „Doktore, boli me glava.” „Pa neka vas ne boli!” Dvadeset sedam lajkova. Sedam komentara podrške. Jedna gospođa potvrđuje da nju glava nikada nije boljela, a ima sedamdeset godina. Dijagnoza zaključena.
Posebno me oduševio komentar koji je Vegetu proglasio esencijom života, nečim što se ne može stvoriti ni uništiti. Tu sam već shvatila da nismo u grupi recepata, nego na međunarodnom simpoziju iz nuklearne fizike. Lavoisier je, dakle, samo nepotrebno komplicirao stvari. Zakon očuvanja mase mogao je jednostavno glasiti: Vegeta ne nestaje. Ona samo prelazi iz juhe u grah, iz graha u gulaš, a iz gulaša u obiteljsku tradiciju.
I zapravo, ima tu istine. Jer kad Balkanac umre, ostaju iza njega nekretnine, dugovi, neriješeni obiteljski odnosi i barem dvije otvorene vrećice Vegete. Jedna u kuhinjskom ormariću, druga u onoj ladici u kojoj se nalazi sve što nikome ne treba, ali se ništa ne smije baciti. A treća je kod tetke, za svaki slučaj.
Naravno, rasprava je u jednom trenutku skrenula i na zdravlje. Netko je spomenuo sol, netko prirodne začine, a netko činjenicu da hrana može biti ukusna i bez Vegete. Bez Vegete?! Molim?! Pa to je kao da kažete da se može živjeti bez nedjeljnog ručka, da se na svadbu može doći bez kuverte ili da se iz gostiju može otići bez tri pokušaja ustajanja i rečenice „Ajde, sad stvarno moramo”. Može, tehnički. Ali kakav je to život?
Zamišljam našu baku kako čuje da netko kuha juhu bez Vegete. Prvo bi šutjela. Zatim bi se prekrižila. Onda bi pitala je li dijete bolesno. A ako bi joj netko objasnio da koristi samo prirodne začine, vjerojatno bi nazvala župnika. Jer kod nas juha bez Vegete nije gastronomski izbor. To je poziv u pomoć.
Ali najzanimljivije je koliko su ljudi osobno doživjeli tuđu zagorjelu Vegetu. Jedna žena, negdje na drugom kraju svijeta, stoji pred tavom i pokušava razumjeti zašto joj začin zagorijeva, a Balkan kolektivno zaključuje da je nesposobna za samostalan život. Čovjek bi očekivao da će joj netko ponuditi azil. „Poštovana, s obzirom na vaše postupanje s Vegetom, molimo da se dobrovoljno udaljite od kuhinjskih uređaja. Vaš slučaj proslijeđen je nadležnoj baki.”
Neki su bili toliko šokirani da su se pitali je li autorica možda pod utjecajem kakvih opojnih sredstava. Jer očito je logičnije da je osoba drogirana nego da joj je začin zagorio. U tom trenutku više nisam znala čitam li kulinarsku grupu, zapisnik s policijskog ispitivanja ili rezultate psihijatrijskog vještačenja. A sve je počelo jednom tavom. Jednom!
Zamislite što bi se dogodilo da je napisala kako joj je zagorjela sarma. Vjerojatno bi se sazvao izvanredni sastanak Vijeća sigurnosti UN-a. Hrvatska bi tražila objašnjenje, Bosna bi ponudila stručnu komisiju, Srbija bi tvrdila da se to kod njih nikada nije dogodilo, Slovenija bi predložila pravilnik o maksimalnoj dopuštenoj temperaturi, a Europska unija donijela bi direktivu o zaštiti punjenog kupusa. Do tada bi autorica već naručila pizzu. I što je najljepše, nitko ne bi bio zadovoljan.
Jer mi Balkanci imamo jednu fascinantnu osobinu: možemo se posvađati oko svega, ali posebno volimo stvari koje se uopće ne tiču nas. Tuđa tava? Naš problem. Tuđi ručak? Naša odgovornost. Tuđa Vegeta? Nacionalno pitanje.
Sociološki gledano, Facebook je zapravo moderna verzija seoskog bunara. Nekada su se žene okupljale oko vode i raspravljale tko je kome što rekao, čija je snaha lijena i zašto susjedina juha nema boju. Danas imamo internet. Napredak je golem. Više ne moramo nositi kante. Samo mišljenja. I dok je nekada jedna baba mogla komentirati ručak svoje snahe, danas 160 tisuća ljudi ima priliku komentirati ručak žene koju nikada nisu upoznali. Demokratizacija ogovaranja dosegla je svoj povijesni vrhunac.
Ali priznajem, nešto mi je ipak ostalo nejasno. Ako svi ti ljudi koriste Vegetu desetljećima, ako nikome nikada nije zagorjela, ako svi znaju kada se stavlja, koliko se stavlja i na kojoj temperaturi, kako je moguće da se na Balkanu još uvijek svake nedjelje čuje: „Joj, malo mi je zagorjelo!” Tko onda pali sve te ručkove? Stranci? Turisti? NATO? Ili možda Vegeta, kad nitko ne gleda, ipak ponekad prekrši obiteljski zakon?
U svakom slučaju, autorici pitanja želim puno sreće. Nadam se da je preživjela komentare, da joj je tava ostala čitava i da se nije odrekla kuhanja. Jer jedno je sigurno. Ako ti zagori Vegeta, možeš oprati tavu. Ali ako to priznaš na Facebooku, ni tri generacije baka neće oprati tvoju sramotu.
I zato, dragi moji, sljedeći put kad vam nešto zagori, nemojte odmah pitati internet. Otvorite prozor, bacite što se spasiti ne može, operite tavu i šutite. Jer bolje je da vam zagori ručak nego da vas 160 tisuća ljudi proglasi kulinarskom prijetnjom čovječanstvu.
Ne bih ja ništa rekla… ali ako je Vegeta esencija života, onda je Facebook očito pakao. Samo bez poklopca i na najjačoj vatri. 😂
Komentiraj