Postoji jedan vrlo sofisticiran oblik hrvatske emigrantske kamuflaže u Irskoj. Čim u Tescu začuješ hrvatski, bosanski, srpski ili bilo što što zvuči kao da bi moglo završiti s „ajde“, „ma daj“ ili „jebiga“, pola naših ljudi automatski prelazi na engleski. Ne zato što moraju, nego zato što ne daj Bože da ih netko prepozna kao naše.
Do maloprije: „Uzmi još jogurt, nemamo doma.“ Tri sekunde kasnije, kad se začuje hrvatski dva metra dalje: „Yeah, absolutely. That’s grand.“ Naglasak koji je do jučer uredno živio između Karlovca i Sesveta sada zvuči kao da je čovjek rođen iza SuperValua u Corku.
I nitko se ne okreće. Nitko ništa nije čuo. Svi su odjednom Irci. Jedan proučava tjesteninu s takvom koncentracijom kao da upravo piše doktorat iz pennea. Drugi gleda cijenu maslaca kao da odlučuje o monetarnoj politici Europske unije. Treći je upravo dobio neobjašnjivu potrebu odgovoriti na poruku koju nije otvorio tri dana.
Jer ako se pogledi sretnu, gotovo je. Slijedi ono čega se svi boje: „Odakle si?“ A kod nas to nikad nije samo pitanje. To je ulazni obrazac. „Odakle točno? Aha, znam ja jednog iz tog mjesta. Kako se prezivaš? Čekaj, jel ti tata možda…? A gdje radiš? Koliko plaćaš rentu? Jesi kupila kuću? A djeca? Pričaju hrvatski?“ Došla si po mlijeko, a izašla s poreznim nadzorom, genealoškim stablom i blagim osjećajem da si razočarala naciju.
I zato, dobro. Razumijem. Prebaci na engleski. Zaštiti privatnost. Spasi se dok možeš. Ali onda pogledam dolje.
Konzumova vrećica.
Velika. Crvena. Ponosna. Malo zgužvana, ali stabilna kao hrvatski mentalitet kad je riječ o bacanju vrećica. Čovjek govori: „No worries, mate“, a vrećica govori: „KUPLJENA U VELIKOJ GORICI 2019.“
Tu više nema asimilacije. Tu nema integracije. Tu nema „I’ve been in Ireland for years“. Ne, prijatelju. Ti možda jesi u Irskoj, ali Konzum je još uvijek u tebi.
I nemojmo se praviti da je ta vrećica slučajno završila ovdje. Nije. Ona ima biografiju. Putovala je Ryanairom. Bila je složena među ručnicima. Nosila je kulen, Vegetu, domaću kavu, Čokolino i barem jednom nešto što je trebalo biti „samo za put“, a završilo je u kuhinji šest mjeseci.
Konzumova vrećica nije vrećica. To je veteran. Kod nas plastika ima više karijernih faza nego prosječan LinkedIn profil. Prvo je vrećica iz dućana, onda za cipele, pa za mokre kupaće, pa za povrat boca, pa za „stvari koje treba odnijeti“, pa za druge vrećice. A onda, ako pokaže dovoljno karaktera, ide u Irsku.
To je vrhunac karijere.
Emigracija. Međunarodno iskustvo. Konzumova vrećica u Tescu je praktički hrvatski Erasmus program.
Posebno volim kad se sretnu dvoje naših koji se oboje prave da nisu naši. Jedan s Konzumom, drugi s vrećicom Plodina. Čuli su se. Znaju. Pogledi se sretnu na 0,8 sekundi. Dovoljno. Nema potrebe za riječima. To je cijeli diplomatski summit.
„Ja znam da si ti naš.“
„Ti znaš da sam ja naš.“
„Ja znam da ti znaš.“
„Dogovoreno. Nećemo ništa.“
I onda na blagajni: „Have a lovely evening.“ „You too.“ A između njih dvije vrećice koje su upravo održale sastanak hrvatskog sabora.
Najsmješnije je što Irce uglavnom uopće nije briga. Možeš usred Tesca viknuti: „MAMA, UZMI DETERDŽENT!“ i nitko neće reagirati. Eventualno će se netko pristojno pomaknuti s prolaza.
Ali Hrvat? Hrvat se trzne na padež. Čuje „jel“ i već gleda izlaz. Čuje „ajde“ i aktivira engleski. Čuje „kaj“ i praktički mijenja identitet.
To je možda jedina dijaspora koja se ponekad više boji svojih nego domaćih.
I sve bi to još nekako prošlo da vrećica surađuje. Ali ne surađuje. Vrećica je izdajnik.
Možeš govoriti engleski. Možeš promijeniti naglasak. Možeš govoriti „grand“ deset puta dnevno. Možeš nakon pet godina tvrditi da ti je 23 stupnja „unbearably hot“. Možeš čak reći da više ne piješ tursku kavu jer ti je „too strong“.
Ali Konzum na podlaktici govori istinu.
On ne zna za tvoju novu osobnost. On ne priznaje integraciju. On je došao iz Hrvatske i ima vrlo jasnu misiju: razotkriti te kod police s pahuljicama.
Možda je to zapravo najpošteniji simbol dijaspore. Mi možemo mijenjati adrese, poslove, navike, naglaske i društva. Možemo djeci govoriti engleski, psovati na hrvatskom i sanjati nekretnine u dvije države istovremeno. Ali negdje ispod sudopera uvijek postoji vrećica puna vrećica.
A unutra, među svima njima, jedna stara Konzumova. Malo izblijedjela. Malo zgužvana. Ali još uvijek spremna za teren.
Ne bih ja ništa rekla.
Ali ako već glumiš da ne razumiješ hrvatski, nemoj barem u isto vrijeme nositi Konzumovu vrećicu kao nacionalnu zastavu.
Komentiraj