Ili kako je čovjek s posuđenim imenom, nepoznatim kvalifikacijama i neograničenim samopouzdanjem u tri komentara doktorirao irsko školstvo
Postoji jedna posebna kategorija ljudi koja nikada nije dobila Nobelovu nagradu, ali to je isključivo zato što Nobelov odbor još uvijek ne prati komentare na Facebooku. Ti ljudi ne trebaju fakultete, znanstvene radove, istraživanja ni stručnu literaturu. Njima je dovoljno da ujutro popiju kavu, otvore Facebook i odluče koje će zanimanje taj dan proglasiti beskorisnim.
Tako sam nedavno upoznala gospodina koji na Facebooku nastupa pod imenom Jole Manolić. Ne znam tko se zapravo krije iza profila, ali moram priznati da je izbor imena genijalan. Čovjek je odlučio ući u raspravu o obrazovanju budućnosti pod imenom koje već samo po sebi zvuči kao povijesni arhiv.
Dok svijet raspravlja o umjetnoj inteligenciji, neuroznanosti i digitalnoj pedagogiji, naš Jole dolazi kao pedagoški vremeplov. Još samo nedostaje da iz džepa izvadi pionirsku maramu, kredom nacrta tablicu množenja i vikne: „Djeco, zatvorite te kompjutere! U moje vrijeme znalo se tko je učitelj, a tko je učenik!“
Sve je počelo sasvim nevino. Jedna majka postavila je pitanje o korištenju ekrana u irskim osnovnim školama. Dijete joj ide u Junior Infants, a ona želi znati je li korištenje digitalnih uređaja primjereno toj dobi.
Normalno pitanje. Normalna majka. Normalna tema.
Ali onda je stigao Jole.
A kad stigne Jole, obrazovni sustav više nije siguran.
Jole je, naime, iznio revolucionarno otkriće da se u irskim školama uči samo deset posto onoga što se uči u Hrvatskoj. Deset posto! Čovjek je očito proveo ozbiljno međunarodno istraživanje. Pretpostavljam da je uzeo hrvatsku školsku torbu, stavio je na vagu, usporedio s irskom i zaključio da je razlika u kilogramima zapravo razlika u inteligenciji.
Jer, znamo svi, pravo obrazovanje počinje tek kada dijete u četvrtom razredu ima diskus herniju od udžbenika.
Ako se učenik vrati iz škole nasmijan, odmoran i zainteresiran za učenje, nešto ozbiljno nije u redu. Gdje su suze nad domaćom zadaćom? Gdje je napamet naučena definicija koju će zaboraviti do petka? Gdje je onaj osjećaj da si naučio dvadeset stranica, a nemaš pojma što piše na njima?
To je obrazovanje, moj Jole! Sve ostalo je rekreacija.
Pitala sam ga, sasvim pristojno, odakle mu tih deset posto. Postoji li istraživanje, usporedba kurikuluma, analiza ishoda učenja?
Ništa.
Deset posto je deset posto.
Točka.
Kod Jole se znanstvena metodologija očito temelji na principu: „Meni se tako čini, a ja sebi vjerujem.“
I tu smo već mogli završiti raspravu, ali onda sam napravila neoprostivu pogrešku.
Rekla sam čime se bavim.
Spomenula sam da sam stručnjakinja za ranu intervenciju.
Jole je istog trenutka aktivirao svoj unutarnji akademski senat. Bez pitanja, bez provjere, bez razumijevanja profesije, čovjek je zaključio da sam SNA i da mi je obrazovanje nula.
Ne samo nula.
Manje od nule!
Moram priznati da me to matematički fasciniralo. Godinama čovjek studira, radi, usavršava se, a onda dođe Facebook Jole i otkrije da zapravo ima negativnu količinu obrazovanja.
To znači da sam, prema njegovoj teoriji, bila obrazovanija prije nego što sam krenula u školu.
U vrtiću sam vjerojatno bila doktorica znanosti, u osnovnoj školi magistrica, a nakon fakulteta završila sam u intelektualnom minusu.
Takvu obrazovnu inflaciju ni Europska središnja banka ne bi mogla objasniti.
Objasnila sam Joli da nisam SNA, nego Early Intervention Specialist. Da radim s djecom od rođenja do dvanaeste godine, pratim razvojne potrebe, provodim individualizirane intervencije, radim na komunikaciji, pažnji, motoričkim vještinama, senzornoj regulaciji, izvršnim funkcijama, surađujem s obiteljima, školama i stručnim timovima te sudjelujem u obrazovanju budućih stručnjaka.
Napisala sam mu gotovo cijeli nastavni plan i program.
Još samo nisam priložila raspored sati, jelovnik i potvrdu da znam samostalno vezati cipele.
A onda je Jole, nakon dubokog intelektualnog promišljanja, izgovorio rečenicu koja će, sigurna sam, jednoga dana završiti u udžbenicima logike kao primjer koji treba izbjegavati:
„Znači radiš za privatnika koji je kao osmislio program pomoći, nemamo što dalje razgovarati.“
I tu je meni sve postalo jasno.
PRIVATNIK!
Eto gdje je problem!
Ja sam cijelo vrijeme mislila da razgovaramo o obrazovanju, a zapravo smo bili na izvanrednoj sjednici Komisije za utvrđivanje ideološke ispravnosti poslodavca.
Dakle, ako radite u državnoj ustanovi, imate znanje. Ako radite u privatnoj praksi, znanje vam se automatski briše iz mozga.
Zamislite liječnika koji u petak radi u državnoj bolnici, a u ponedjeljak otvori privatnu ordinaciju. U petak operira srce, u ponedjeljak više ne zna gdje se srce nalazi.
„Doktore, pacijent ima aritmiju!“
„Ne mogu vam pomoći, kolega. Od jučer sam privatnik. Zaboravio sam anatomiju.“
Ili profesor matematike koji prijeđe u privatnu školu. U petak zna koliko je dva plus dva, a u ponedjeljak mora nazvati Jolu da provjeri.
Jer Jole zna.
Jole sve zna.
Jole je hodajuća akreditacijska agencija. Ministarstvo obrazovanja u jednoj profilnoj slici. Čovjek koji bi mogao nostrificirati diplome pogledom, samo kad bi mu netko dao pečat.
Zapravo, pečat mu ne treba. Ima tipkovnicu.
Posebno me oduševilo što Jole smatra da je nakon otkrića privatnog sektora svaka daljnja rasprava besmislena.
To je izvanredna metoda argumentacije.
Zamislite sudnicu.
Sudac: „Imate li dokaze?“
Jole: „Optuženi radi za privatnika.“
Sudac: „Slučaj zaključen!“
Zamislite znanstvenu konferenciju.
Profesor: „Naše istraživanje pokazuje…“
Jole: „Privatnik!“
Profesor: „Ali rezultati…“
Jole: „NEMAMO ŠTO DALJE RAZGOVARATI!“
Publika ustaje, plješće, Harvard zatvara vrata, Oxford otkazuje nastavu, a Nobelov odbor hitno traži Joletov broj telefona.
U međuvremenu, jadna majka koja je postavila pitanje o ekranima vjerojatno još uvijek čeka odgovor.
Žena je samo htjela znati je li primjereno da njezino dijete koristi ekran u školi, a završila je na javnoj obrani moje diplome pred čovjekom koji nastupa pod imenom Jole Manolić.
To vam je otprilike kao da odete u pekarnicu pitati imaju li integralni kruh, a prodavač vam počne objašnjavati raspad Austro-Ugarske.
Nema kruha, ali povijesti koliko hoćete.
I sad dolazimo do najzanimljivijeg dijela.
U raspravi se pojavila još jedna osoba koja je sasvim razumno objasnila da suvremeno obrazovanje treba razvijati kritičko mišljenje, analizu, sintezu, razumijevanje i sposobnost pronalaženja relevantnih informacija.
Drugim riječima, upravo one vještine koje bi našem Joli mogle pomoći da prije pisanja komentara provjeri o čemu zapravo govori.
Jer danas nije najveći problem nedostatak informacija. Informacije su svuda. Problem je što neki ljudi imaju pristup cjelokupnom ljudskom znanju, a koriste ga isključivo za dokazivanje vlastitih predrasuda.
To je kao da imate knjižnicu od milijun knjiga, a jedino što vas zanima jest pronaći nekoga kome ćete reći da je glup.
I tu se vraćamo na naše obrazovanje.
Možda bi stvarno trebalo usporediti hrvatski i irski sustav. Ali ne po broju stranica u udžbeniku. Nego po tome koliko učenika nauči postavljati pitanja, argumentirati mišljenje, poštovati sugovornika i priznati kada nešto ne zna.
Zamislite da se u školama uvede predmet „Osnove pristojnog neslaganja“.
Prvi sat: Kako postaviti pitanje bez vrijeđanja.
Drugi sat: Razlika između činjenice i osobnog dojma.
Treći sat: Kako provjeriti nečije kvalifikacije prije nego što ih proglasite nepostojećima.
Četvrti sat: Privatni sektor nije zarazna bolest.
Peti sat: Što učiniti kada nemate argument?
Odgovor: Ne morate baš svaki put napisati „nemamo što dalje razgovarati“.
A završni ispit?
Student mora izgovoriti rečenicu: „O tome ne znam dovoljno da bih donosio zaključke.“
Jole bi, bojim se, pao već na upisu.
Ne zato što ne zna, nego zato što bi prije početka ispita objasnio profesoru da profesor radi za privatnika, da je obrazovanje nula i da nema što dalje razgovarati.
I otišao kući uvjeren da je pobijedio.
Uostalom, to je najljepši dio internetskih rasprava. Ne morate biti u pravu. Dovoljno je posljednji napisati da ste u pravu.
Zato predlažem da naš Facebook Jole dobije počasnu funkciju ministra za tuđe obrazovanje.
Ministarstvo bi imalo samo jedan ured, jednu stolicu i jedan veliki crveni pečat na kojem piše „NULA“.
Građani bi dolazili s diplomama, certifikatima, doktoratima i životopisima.
Jole bi ih pitao samo jedno:
„Radite li za privatnika?“
Ako odgovore da, pečat.
Ako odgovore ne, slijedi drugo pitanje:
„Jeste li sigurni da znate više od mene?“
Ako odgovore da, opet pečat.
Sustav bi bio nevjerojatno učinkovit. Nema birokracije, nema evaluacije, nema žalbenog postupka. Samo Jole i njegova nepogrešiva procjena.
A možda bi mu trebalo dodijeliti i počasni doktorat iz primijenjene samouvjerenosti. Disertacija bi nosila naslov „Utjecaj nepoznavanja činjenica na sigurnost vlastitog mišljenja“.
Mentor: Jole.
Povjerenstvo: Jole.
Recenzent: Jole.
Zaključak: jednoglasno prihvaćeno.
I tako smo od jednog sasvim normalnog roditeljskog pitanja došli do toga da čovjek pod posuđenim povijesnim imenom dijeli ocjene tuđeg obrazovanja, procjenjuje cijele obrazovne sustave i otkazuje stručnost svima koji rade u privatnom sektoru.
Moram priznati da mi je ipak drago što smo se upoznali.
Jer da nije bilo Jole, možda bih i dalje živjela u zabludi da se obrazovanje stječe učenjem, iskustvom, radom i stručnim usavršavanjem.
Sada znam da je dovoljno otvoriti Facebook, staviti poznato ime na profil i napisati da svi ostali nemaju pojma.
Ne bi ja ništa rekla, ali čovjek koji je irskom školstvu dodijelio deset posto, meni obrazovanje ispod nule, a sebi pravo da ocjenjuje sve redom, možda bi ipak trebao još jednom provjeriti matematiku.
Jer ako je moje obrazovanje minus jedan, irsko deset posto, a njegovo znanje beskonačno, onda smo konačno pronašli jednadžbu koju ne može riješiti ni umjetna inteligencija.
I za kraj, dragi Facebook Jole, imam samo jednu molbu.
Ako već koristite ime povijesne osobe, pokušajte barem ostaviti dojam da ste iz povijesti nešto naučili.
A ako ne ide, nema veze.
Nije sramota ne znati. Sramota je kada čovjek ne zna, ne zna da ne zna, a onda još otvori Facebook da o tome obavijesti cijelu Europu.
Ne bi ja ništa rekla.
Ali Jole je jedini čovjek kojeg sam upoznala na internetu koji je u raspravu o obrazovanju ušao kao ministar, a izašao kao nastavni primjer. 😂
Komentiraj