Postoje zemlje u kojima se uspjeh mjeri obrazovanjem, zadovoljstvom, slobodnim vremenom, zdravljem, možda činjenicom da čovjek radi posao koji voli i navečer ne razmišlja kako će platiti račun za struju. Mi smo taj komplicirani sustav odlučili pojednostaviti. Koji auto voziš? Jer možeš ti pričati što hoćeš o sreći, karijeri i osobnom razvoju, ali ako si došao u Opel Astri iz 2012., molim te nemoj nam ovdje prodavati priču o uspjehu.
Automobil kod Hrvata nije prijevozno sredstvo. Automobil je životopis na četiri kotača. Njime ne ideš samo od točke A do točke B. Njime susjedu objašnjavaš da ti je dobro. Po mogućnosti prije nego što izađeš iz auta. Zato se novi automobil ne parkira odmah u garažu. Ne kupuje čovjek Audi da ga sakrije od ljudi. Prvih nekoliko dana treba ga ostaviti vani, na vidljivom mjestu, da naselje može provesti procjenu imovinskog stanja.
Naravno, nitko neće gledati. „Ma mene ti auta uopće ne zanimaju.“ Kaže čovjek koji je kroz zavjesu već utvrdio model, godište, paket opreme i činjenicu da susjed nije uzeo osnovnu verziju. „Vidim, novi auto?“ Ne, Stipe, isti je. Samo je preko noći narastao, promijenio boju i postao Mercedes.
Nakon toga slijedi najvažnije pitanje hrvatske automobilske diplomacije: „Koliko si ga platio?“ To se ne smatra nepristojnim. To je tehnički podatak. Ako kažeš cijenu, preplatio si. Ako ne kažeš cijenu, nešto skrivaš. Ako kažeš da je na kredit, „lako je tako“. Ako kažeš da si platio gotovinom, nastaje kratka tišina tijekom koje se mentalno pregledavaju tvoji prihodi od 2006. godine do danas.
„A otkud mu?“
To je zapravo važnije od samog automobila.
Jer nije problem što čovjek ima Mercedes. Problem je što mi ne razumijemo kako je došao do Mercedesa. A dok ne razumijemo, predmet ostaje otvoren.
Možda radi dobro plaćen posao.
„Ma daj.“
Možda je štedio.
„Od čega?“
Možda ima firmu.
„Ahaaa.“
To „aha“ je posebna hrvatska ekonomska analiza. Nema dokaza, nema zaključka, ali svi za stolom razumiju da smo upravo otkrili nešto sumnjivo.
Još je zanimljiviji Hrvat koji živi vani i ljeti dolazi kući automobilom. Tu vozilo prestaje biti vozilo i postaje godišnje financijsko izvješće dijaspore. Njemačke tablice ulaze u selo, a zavjese se pomiču sinkronizirano kao na otvaranju Olimpijskih igara.
„Stigao je mali od Ane.“
„Je l’ ono BMW?“
„Je.“
„Novi?“
„Ne znam.“
Znaju.
Do večeri će znati godište, kilometražu, cijenu u Njemačkoj, mjesečnu ratu i je li leasing.
Ako dođeš iz Irske, Njemačke ili Austrije u dobrom autu: „Lako je njima vani.“ Ako dođeš u starijem autu: „Pa što je onda radio tamo sve ove godine?“
Dakle, pravilo je vrlo jednostavno: moraš doći dobrim autom, ali ne toliko dobrim da izgleda kao da se pokazuješ. Dovoljno skupim da potvrdiš da ti je odlazak imao smisla, ali dovoljno skromnim da se ljudi zbog njega ne uznemire.
Točna cijena nije utvrđena.
Ovisi o tome što vozi susjed.
Jer automobil nije samo dokaz vlastitog uspjeha. On je instrument za mjerenje tuđeg.
Kupio si Škodu? Razumno. Obiteljski čovjek.
Kupio si Volkswagen? Dobro stojiš.
BMW? Aha, znači krenulo je.
Mercedes? Otkud mu?
Porsche? Ili je stvarno uspio ili nešto nije čisto.
Ferrari? Više nas ni auto ne zanima. Sad želimo dokumentaciju.
A posebna kategorija je čovjek koji ima novca, a vozi običan auto. Taj potpuno zbunjuje sustav.
„Ima para, a vozi to.“
Kao da je propustio završni korak uspjeha. Zaradio si novac, ali nisi obavijestio promet?
Čemu onda sve?
Možeš imati otplaćenu kuću, ušteđevinu, miran život, putovati četiri puta godišnje i ne dugovati nikome ništa. Ali ako parkiraš Renault iz 2014. pokraj čovjeka koji ima BMW na sedmogodišnji kredit, postoji realna mogućnost da će on tebe žaliti.
„Mogao bi si već kupiti nešto bolje.“
Mogao bi.
Ali neće.
Tu nastaje problem koji je gotovo filozofske prirode: kako ćemo znati da netko ima novca ako ga nije pretvorio u predmet koji možemo vidjeti s balkona?
I nemoj slučajno reći da te automobili ne zanimaju. To zvuči sumnjivo. „Meni je bitno samo da me odveze od A do B.“ Dobro, ali zašto onda B nije malo skuplji?
Najljepše je kad kupnja automobila preraste u obranu časti. Čovjek ti dvadeset minuta objašnjava da nije uzeo Mercedes zbog znaka. Ne. Uzeo ga je zbog sigurnosti. Motora. Udobnosti. Držanja cijene. Tehnologije. Potrošnje. Prostora.
Naravno.
I zato ga je tri puta oprao u prvom tjednu i parkirao ispred kafića tako da se znak vidi s terase.
Sigurnost prije svega.
Ali ništa nije važnije od trenutka kad netko iz društva kupi bolji auto od našega. Do jučer smo vjerovali da je BMW odličan automobil. Danas je susjed kupio noviji BMW i odjednom smo puni ozbiljnih primjedbi.
„Ma nije to više kvaliteta kao prije.“
Odlično.
Ravnoteža je ponovno uspostavljena.
Jer kod nas auto mora raditi dvije stvari: odvesti vlasnika kamo treba i uvjeriti okolinu da vlasniku ide dovoljno dobro. Pritom ne smije biti preskup jer se pokazuješ, ni prejeftin jer očito nisi uspio. Ne smije biti na kredit jer „svatko može tako“, ali ako ga platiš gotovinom, želimo znati odakle ti gotovina.
Zapravo, idealan hrvatski automobil ne postoji.
Postoji samo automobil o kojem još nemamo dovoljno informacija.
I možda zato kod nas pitanje „Kako si?“ ponekad stvarno nije potrebno. Pogledamo auto, registraciju, godište i paket opreme, pa sami donesemo zaključak.
Jesmo li pogodili?
Nije ni važno.
Već smo rekli susjedu.
Ne bih ja ništa rekla. Ali ako ti je za dokaz da si uspio potreban automobil od 60.000 eura, barem ga nemoj parkirati u garažu. Kako ćemo inače znati? 😂
Komentiraj