Ne bih ja ništa rekla …

Hrvatska žena danas je emancipirana. Radi, zarađuje, vozi, vodi firmu, završava fakultete, diže kredite, putuje, donosi odluke i sama bira kako će živjeti. Društvo je napredovalo. Žena više ne mora biti samo domaćica. Može biti što god želi. Nakon što skuha ručak.

Jer emancipacija je kod nas prihvaćena, ali pod određenim uvjetima. Možeš imati karijeru, naravno. Nitko nema ništa protiv. Dapače, lijepo je da žena ima nešto svoje. Samo je malo nezgodno ako zbog tog „nečeg svog“ muž u utorak mora sam sebi napraviti večeru. Onda više ne govorimo o emancipaciji. Onda se zabrinuto pitamo: „A kako oni funkcioniraju?“

Posebno ako je žena uspješna. Ne ono simpatično uspješna da radi od osam do četiri i donese kući pristojnu plaću. Nego baš uspješna. Ima odgovornost. Putuje zbog posla. Ima sastanke. Nekad dođe kasnije. Možda čak, sačuvaj nas Bože, zarađuje više od muža. Tu emancipacija polako prelazi u obiteljsku kriznu situaciju. „A njemu to ne smeta?“ Ne znam. Možda čovjek sjedi kod kuće potpuno nesvjestan da bi trebao biti ugrožen.

Najveći dokaz da je nešto pošlo po zlu jest kad kažeš da je muž s djecom. „A gdje su djeca?“ S tatom. Tišina. „Aha… on ih čuva?“ Čuva? Vlastitu djecu? Zanimljivo. Kad je majka sama s djecom, ona je majka. Kad je otac sam s djecom dva sata, čovjek je očito otvorio privatni vrtić. Još samo da mu ostavimo broj za hitne slučajeve i vrećicu s rezervnom odjećom.

Ako tata odvede djecu u park, fotografija gotovo zaslužuje objavu: „Bravo tata! ❤️“ Majka ih vodi u park posljednjih šest godina i nitko joj nije uručio ni zahvalnicu. Ali otac je spakirao dvije bočice vode, našao obje tenisice i vratio djecu kući s istim brojem udova s kojim su otišla. Otac godine.

Hrvatska žena može raditi puno radno vrijeme, ali kuća nekako i dalje ostaje njezin završni ispit. Nije bitno što je cijeli dan radila. Ako na stolici stoji hrpa neopranog rublja, negdje je zakazala kao žena. Muškarac može živjeti dvadeset godina pokraj iste daske za peglanje i nitko neće zaključiti da mu je brak propao. Ali ako žena kaže: „Ja ne peglam“, reakcija je kao da je rekla da djecu hrani iz pepeljare.

„Kako ne peglaš?“

Jednostavno. Operem. Osušim. Složim.

„A košulje?“

Ne nosim ih.

„A njegove?“

I sad dolazimo do jednog radikalnog koncepta koji još nije prošao javnu raspravu: muškarac s dvije funkcionalne ruke može koristiti glačalo.

Znam.

Polako.

Ni ručak nije običan obrok. Ručak je mjera ženstvenosti. Možeš imati tri diplome, govoriti četiri jezika i voditi pedeset ljudi, ali ako netko sazna da ste u srijedu naručili pizzu: „Pa dobro, što ona onda uopće stigne?“ Kao da se osobni razvoj žene službeno mjeri brojem sarma godišnje.

A još gore ako kuha muž. „On kuha?“ Da. „Svaki dan?“ Ponekad. „A ti?“ Ja jedem. Ovdje obično nastupi kratki spoj. Jer nije problem što je muškarac skuhao. Muškarac koji kuha je moderan, divan i sposoban. Problem je ako žena nije osjećala grižnju savjesti dok je on kuhao. To već ruši društveni poredak.

I čišćenje je zanimljivo. Ako muškarac usisa kuću, on „pomaže“. Pomaže kome? Ženi. Jer pod je očito njezin, dobila ga je u miraz. WC je njezin sektor. Prašina je prešla na nju sklapanjem braka. On tu samo povremeno volontira. Ako opere kupaonicu, trebalo bi mu evidentirati sate društveno korisnog rada.

Ali moderna žena mora paziti da ne ode ni u drugu krajnost. Ne smije biti samo domaćica jer onda „nema ništa svoje“. Trebala bi raditi. Ali ne toliko da pati obitelj. Trebala bi zarađivati. Ali ne biti opsjednuta karijerom. Trebala bi biti ambiciozna. Ali obitelj mora biti na prvom mjestu. Trebala bi se brinuti o sebi. Ali ako tri puta tjedno ode u teretanu: „Pa kad je onda s djecom?“

Otac tri puta tjedno igra nogomet.

To je rekreacija.

Majka ode na pilates.

Djeca praktički odrastaju bez roditelja.

I izgled mora biti pogođen. Ne smije se zapustiti. To nikako. „Žena mora držati do sebe.“ Ali ako redovito ide frizeru, na nokte, kupuje odjeću i izgleda jako dobro, onda je pitanje: „Odakle joj toliko vremena za sebe?“ Dakle, treba izgledati njegovano, odmorno i vitko, ali bez vremena, novca i aktivnosti koje bi mogle dovesti do toga.

Po mogućnosti se probudi takva.

U šest.

Prije djece.

Hrvatska majka također treba biti stalno dostupna. Ako dijete dođe u školu bez bilježnice, nekako se rijetko pita: „Kako je otac to zaboravio?“ Ne. Mama je zaboravila. Mama mora znati kad je tjelesni, kad treba donijeti kolaž, kad je rođendan prijatelju iz razreda, gdje je zdravstvena, jesu li tenisice male, što nedostaje u hladnjaku i gdje je punjač koji nitko nije vidio tri dana. Ako ne zna gdje je punjač: „Pa ti uvijek znaš gdje je.“

Da. Jer sam žena. Rođenjem mi je instaliran Find My Family.

A ako žena odluči da neće sve to raditi sama, kaže se da ima „puno pomoći“. Muž vodi djecu u školu? Ima pomoć. Muž pere rublje? Ima pomoć. Muž kuha? Baš joj pomaže. Muž ode u trgovinu? Stvarno je sretnica.

Zanimljivo kako žena, kad radi iste stvari, nikome ne „pomaže“.

Ona samo živi svoj život.

Posebna kategorija je žena koja ode negdje sama. Vikend s prijateljicama. Poslovni put. Konferencija. Ne daj Bože četiri dana. „A djeca?“ Ostala su s ocem. „I njemu je to okej?“ Ne, zaključali smo ga u kuću i ostavili mu djecu kao društveni eksperiment.

Ako muškarac ode tri dana na put, pitamo ga kako je bilo.

Ako žena ode tri dana, prvo provjeravamo tko je bio s djecom.

Tek onda smijemo pitati je li vidjela more.

I zato je hrvatska žena danas potpuno emancipirana. Može biti direktorica, liječnica, profesorica, poduzetnica, znanstvenica, političarka, vozačica kamiona ili astronautkinja. Može letjeti u svemir ako želi.

Samo bi bilo dobro da prije polaska ostavi nešto skuhano.

I da napiše gdje su djeci pidžame.

I da nazove navečer.

I da ne ostane predugo.

I, ako nije problem, da prije lansiranja izvadi veš iz mašine jer će se usmrdjeti.

Ne bih ja ništa rekla. Hrvatska žena danas stvarno može sve. Samo se još uvijek nekako očekuje da sve i napravi. 😂