U Hrvatskoj čovjek formalno postaje punoljetan s osamnaest godina. Može glasati, voziti, raditi, vjenčati se, razvesti se, dignuti kredit koji će otplaćivati do mirovine i donositi vlastite životne odluke. Teoretski. U praksi, prije svake ozbiljnije odluke potrebno je konzultirati najviše tijelo Republike Hrvatske: ljude. Jer možeš ti raditi što hoćeš, ali što će ljudi reći?
Tko su ti ljudi, nikad nije do kraja utvrđeno. Nemaju adresu, predsjednika ni službene prostorije. Ne zna se gdje se sastaju ni kada im traje mandat. Ali rade 24 sata dnevno. Ljudi vide. Ljudi čuju. Ljudi pričaju. Ljudi su nešto primijetili. I nevjerojatno su zainteresirani za tvoj život iako se ti njihova imena uglavnom ne možeš sjetiti.
Sve počinje rano. Kao dijete ne smiješ napraviti scenu u trgovini jer „ljudi gledaju“. Već s četiri godine naučiš da negdje između police s jogurtima i blagajne postoji nevidljivi sud za maloljetnike. Kasnije dobiješ lošu ocjenu i nije najveći problem ocjena. Problem je što će učiteljica misliti. Što će rodbina reći. Što ako susjeda pita mamu kako ide škola? Jer hrvatsko dijete ne uči samo za sebe. Ono čuva ugled obitelji pred ženom iz trećeg ulaza.
Onda odrasteš i misliš da je gotovo. Nije. Tek tada ljudi prelaze na puno radno vrijeme. Imaš 25 i nemaš dečka? „Ima li što?“ Imaš dečka? „Je li ozbiljno?“ Veza je ozbiljna? „Kad ćete se vjenčati?“ Vjenčali ste se? „Kad će djeca?“ Dobijete jedno dijete? „Nećete valjda ostati na jednom?“ Dobijete troje? „Ja ne znam kako oni to financijski.“ Ljudi imaju razvojni plan za tvoj život. Ti si jedina koja ga nije dobila na email.
Posebno su aktivni oko tridesete. Ako se još nisi udala, počinje zabrinutost. Ne otvorena, naravno. Hrvatska zabrinutost dolazi zapakirana u vrlo nježnu rečenicu: „A jesi ti sretna ovako?“ Jesam. „Ma najvažnije je da si ti sretna.“ Hvala. „Samo znaš… godine idu.“ Aha. Znači ipak smo došli po maternicu. Dobro. Mogli smo odmah.
Ako se udaš, ni to nije kraj. Vjenčanje je javni natječaj za mišljenje. Haljina je ili prejednostavna ili se previše pokazuje. Sala je ili preskupa ili izgleda jeftino. Hrane je ili premalo ili „ne znam kome treba šest slijedova“. Bend je preglasan. Mlada je premršava. Mladoženja je nekako šutljiv. Njegova majka se nije dovoljno veselila. Njezina sestra je navodno cijelu večer nešto gledala. Nitko nije došao ogovarati, ali svi su, nažalost, morali nešto primijetiti.
Razvedeš se? E, tada ljudi dobivaju vlastitu sezonu Netflixa. „Znala sam ja.“ Nisi nikad ništa rekla. „Nisam htjela.“ Naravno. „Ali vidjelo se.“ Što se vidjelo? „Ne znam… nešto.“ Hrvatski CSI upravo je zatvorio slučaj na temelju činjenice da se muž na krštenju 2019. nije nasmijao na zajedničkoj fotografiji.
Odeš živjeti van? Opet ljudi. „Lako je njima u Irskoj.“ Naravno. Novac tamo raste uz cestu, a svaki Hrvat po slijetanju dobije stan, automobil i vreću eura na aerodromu. Ali ako se nakon deset godina vratiš u Hrvatsku, ljudi se lagano nagnu prema stolu: „Ahaaa… vratili su se?“ To „aha“ traje dvije sekunde, ali sadrži financijsku analizu, bračni status, mogući otkaz, stanje kredita i pretpostavku da ti je inozemna avantura propala.
Ako pak ostaneš vani i kupiš kuću: „Lako je njima s njihovim plaćama.“ Ako ne kupiš kuću: „Pa što su onda radili sve te godine?“ Idealno bi bilo da odeš u inozemstvo, zaradiš puno novca, nikada ga ne pokažeš, kupiš nekretninu, ali ne preskupu, dolaziš u Hrvatsku redovito, ali ne glumiš stranca, i obavezno se jednog dana vratiš. Kada se vratiš, naravno, ljudi će pitati: „Pa što ste se vraćali?“
Ni izgled nije privatna stvar. Smršaviš: „Je li ona dobro?“ Udebljaš se: „Baš se popunila.“ Središ se: „Kamo će ona tako?“ Ne središ se: „Baš se zapustila.“ Napraviš nešto s licem: „Ja sam za prirodno.“ Ne napraviš ništa: „Mogla bi malo poraditi na sebi.“ Hrvatska žena mora izgledati prirodno, ali ne previše prirodno; sređeno, ali kao da se nije trudila; mladoliko, ali bez ikakvih intervencija; vitko, ali da jede; i, što je najvažnije, nikada ne smije izgledati kao da misli da dobro izgleda. To bi već bilo bezobrazno.
Kupiš novi auto? „Otkud joj?“ Voziš stari? „Mogla bi ga već promijeniti.“ Renoviraš kuću? „Ja ne bih toliko ulagala.“ Ne renoviraš? „Baš je ostalo staromodno.“ Objaviš slike s Maldiva? Hvališ se. Odeš u Crikvenicu? „Mogli su si ove godine nešto bolje priuštiti.“ Ne odeš nigdje? „Čudno. Inače uvijek negdje idu.“ Postoji li životna odluka koju možeš donijeti ispravno? Postoji. Ona koju ljudi ne znaju. Ali sretno s tim.
Najljepši dio cijele priče jest što svi tvrde da ih mišljenje ljudi uopće ne zanima. „Mene ti baš briga što tko misli.“ To se obično izgovara neposredno prije četrdesetominutnog razgovora o tome što je jedna žena rekla drugoj ženi o nečijoj kćeri. „Ne zanima mene, samo kažem.“ Naravno. Hrvatska tračerska tradicija opstala je stoljećima zahvaljujući ljudima koje apsolutno ništa ne zanima.
A postoje i profesionalci. Oni ne pitaju izravno. Oni prikupljaju podatke. „Je li još radi tamo?“ Ne znam. „Aha, mislila sam da znaš.“ Pauza. „A muž?“ Kakav muž? „Ma ništa, ništa.“ Ovo „ništa“ znači da osoba raspolaže informacijom koju će ti dati tek kad pokažeš dovoljan stupanj interesa. To nije razgovor. To je razmjena obavještajnih podataka.
Najveći hrvatski paradoks zato nije to što se bojimo što će ljudi reći. Najveći je što smo mi ti ljudi. Cijelo jutro se nerviramo jer će netko pričati o nama, a popodne uz kavu kažemo: „Jesi čula za Vesninu malu?“ I krug je zatvoren. Vesnina mala negdje upravo živi svoj život, potpuno nesvjesna da joj zasjeda vijeće građana.
Možda bi zato jednom trebalo napraviti eksperiment. Ošišati se kako želiš. Promijeniti posao. Otići. Vratiti se. Udati se. Ne udati se. Imati djecu. Nemati djecu. Kupiti auto koji ti se sviđa. Otići na godišnji koji si možeš priuštiti. I pustiti ljude da kažu što imaju.
Jer reći će svakako.
Plaćaš li ti račun za svoj život ili oni?
E, onda smo riješili nadležnost.
Ne bih ja ništa rekla. Ali pola života provedemo brinući što će ljudi reći, a drugu polovicu budemo upravo ti ljudi. 😂
Komentiraj