Postoji jedna posebna vrsta ženske solidarnosti koju njegujemo na ovim prostorima. Mi ćemo te podržati. Naravno da ćemo te podržati. Žene trebaju podržavati žene. Samo nemoj pretjerati s uspjehom. Možeš ti biti uspješna, ali pristojno. Diskretno. Tako da nitko ne primijeti. Najbolje bi bilo da uspiješ u tišini, a kad te netko pita kako ti ide, kažeš: „Ma ništa posebno.“ Jer „ništa posebno“ je sigurno.
Problem počinje kad ti stvarno dobro ide. Dobila si bolji posao? „Ma sigurno je nekoga znala.“ Otvorila si svoj posao? „Vidjet ćemo koliko će to trajati.“ Kupila si dobar auto? „Ja ne bih nikad dala toliko za auto.“ Smršavjela si? „Meni je prije bila ljepša.“ Nisi smršavjela? „Mogla bi malo pripaziti.“ Završila si još jedan fakultet? „Dobro, ali kad ona uopće živi?“ Putuješ? „Lako je tako kad nemaš mojih obaveza.“ Imaš djecu? „Pa tko joj onda čuva djecu dok ona tako okolo?“ Nemaš djecu? E, onda je jasno zašto imaš vremena za sve. Istraga završena.
Kod nas uspjeh rijetko smije biti samo uspjeh. Mora postojati nešto iza njega. Veza. Muž. Roditelji. Sreća. Nasljedstvo. Poznanstvo. Bogati stric iz Njemačke. Bilo što, samo da slučajno ne dođemo do najopasnije mogućnosti: možda je žena jednostavno sposobna. Ne, ne. Nemojmo sad pretjerivati.
Posebno je zanimljivo što se sve odvija pod krinkom zabrinutosti. „Ja to govorim za njezino dobro.“ Naravno. Nema iskrenije brige od detaljne analize tuđeg života uz kavu i pitanje tko joj je platio kuhinju. Jer hrvatska žena ne trača. Ona raspolaže informacijama. „Ne znam ja ništa, ali čula sam…“ I onda zna kvadraturu stana, kreditnu sposobnost, približnu plaću, cijenu auta, tko joj čuva djecu, gdje joj muž radi, koliko je platila godišnji i da je 2018. rekla da nikad neće živjeti u novogradnji. Google nema takvu bazu podataka.
A najveći problem nastaje kada uspješna žena odbije odigrati ulogu koja joj je namijenjena. Jer postoji pravilan odgovor na kompliment. „Predivno izgledaš.“ – „Joj, daj, grozna sam.“ „Super ti ide posao.“ – „Ma kakvi, ubijam se.“ „Baš si puno postigla.“ – „Ma imala sam sreće.“ To je društveno prihvatljivo. Moraš odmah umanjiti samu sebe kako se netko drugi ne bi slučajno osjećao neugodno zbog činjenice da si zadovoljna vlastitim životom.
Ali probaj jednom reći: „Hvala. Da, stvarno sam ponosna na sebe.“ Tišina. Negdje u daljini prestane lajati pas. Jer samopouzdanje je kod žene vrlo osjetljiva kategorija. Dok ga nema, treba „više vjerovati u sebe“. Kad ga dobije, onda je puna sebe. Ako šuti o svojim uspjesima, skromna je. Ako ih spomene, hvali se. Ako lijepo izgleda, sigurno je površna. Ako je obrazovana, „misli da je najpametnija“. Ako dobro zarađuje, odmah nas zanima odakle. Ako sama nešto napravi, tražimo tko joj je pomogao. Ako kaže da joj je dobro, čekamo. Jer neće valjda dugo.
Posebna disciplina razvila se pojavom društvenih mreža. Nekad si za tuđi uspjeh morala čuti od susjede. Danas ti ga Instagram dostavi direktno u dnevni boravak. Otvoriš mobitel. Marina je dobila promaknuće. „Bravo Marina ❤️“ Staviš srce. Onda otvoriš njezin profil. Pogledaš gdje radi. Koliko dugo. Tko joj je direktor. LinkedIn. Aha. Zanimljivo. Vratiš se na Instagram. „Ma drago je meni zbog nje, samo kažem da danas svašta prolazi.“ Naravno da ti je drago. Srce si stavila. ❤️ Dokaz postoji.
Najzanimljivije je što muškarcu često dopuštamo da bude ambiciozan bez posebnog obrazloženja. On radi puno? Vrijedan. Ona radi puno? „Ne znam kako joj obitelj to trpi.“ On dobro zarađuje? Sposoban. Ona dobro zarađuje? „A što ona točno radi?“ On je direktan? Zna što želi. Ona je direktna? Teška. On ima samopouzdanja? Lider. Ona ima samopouzdanja? Ego. I nije problem samo u muškarcima, sustavu, tradiciji ili nekakvom apstraktnom „društvu“. Ponekad smo mi žene jedna drugoj sasvim dovoljne. Jer ništa ne secira ženu preciznije od druge žene koja počne rečenicu: „Nemam ja ništa protiv nje, ali…“ Tu više nema povratka. Možeš odmah natočiti kavu. Slijedi dokumentarac u tri nastavka.
I možda zato nije najveći problem što žena uspije. Problem je što se nakon uspjeha od nje očekuje da se ispriča. Da objasni. Da umanji. Da doda kako nije sve tako sjajno. Da kaže da je umorna. Da prizna da nešto ipak ne funkcionira. Samo da ponovno uspostavimo ravnotežu u svemiru. Jer možemo podnijeti da ti ide dobro. Ali bilo bi pristojno da ti barem nešto ne valja.
Zato, kad sljedeći put neka žena kaže da je ponosna na ono što je napravila, možda ne moramo odmah otvarati istragu. Možda joj nitko nije sredio posao. Možda se nije bogato udala. Možda joj roditelji nisu sve platili. Možda nije imala „sreće“. Možda je radila. Možda je riskirala. Možda je deset puta pogriješila dok nitko nije gledao, a jedanaesti put uspjela baš kad smo mi počeli gledati. A možda joj je, zamislite bezobrazluka, stvarno dobro. I ne, ne mora nam zbog toga biti žao.
Ne bih ja ništa rekla. Ali ako nakon tuđeg uspjeha prvo moraš pronaći razlog zašto se ne računa – možda problem ipak nije u njezinu uspjehu.
Komentiraj