Postoje kave koje se popiju. Postoje kave koje se dogovore. I postoji ona posebna balkanska kategorija kave koja nema nikakve veze s kavom, nego služi kao pristojan način da se dvoje ljudi rastane bez osjećaja da su upravo priznali kako se vjerojatno neće vidjeti sljedeće tri godine.
Sretneš nekoga u trgovini. Niste se vidjeli od 2021. Slijedi obavezno: „Jaooo, gdje si ti?!“ kao da je osoba upravo pronađena nakon međunarodne potrage, a ne živi četiri kilometra dalje i uredno objavljuje na Facebooku. „Sto godina se nismo vidjeli!“ „Baš sam neki dan mislila na tebe!“ Naravno. Facebook ti je pokazao njezin rođendan, ali nećemo sad cjepidlačiti.
Razgovarate sedam minuta između jogurta i deterdženta. U tih sedam minuta pokušavate sažeti tri godine života. „Kako djeca?“ „Veliki.“ „Posao?“ „Ma dobro.“ „Tvoji?“ „Dobro su.“ „Jesi još tamo?“ „Jesam.“ Odlično. Tri godine emocionalnog, obiteljskog i profesionalnog razvoja obrađene. Vrijeme je za završni protokol.
„Moramo se jednom naći na kavi.“
„Obavezno!“
I to je to. Društveni ugovor je potpisan. Nitko nije rekao kada. Nitko nije rekao gdje. Nitko nije izvadio kalendar. Upravo zato je savršen.
Jer „moramo na kavu“ nije plan. To je osjećaj.
Znači otprilike: drago mi je što sam te vidjela, nemam ništa protiv tebe i želim ostaviti dojam da bih te teoretski mogla ponovno vidjeti u budućnosti.
Koliko dalekoj budućnosti? To nije definirano.
Možda sljedeći mjesec. Možda 2029. Možda na sprovodu zajedničkog poznanika gdje ćemo ponovno reći: „Mi se stvarno MORAMO jednom naći.“
I opet se nećemo naći.
Posebno volim rečenicu: „Nikako da se dogovorimo.“ Nismo se pokušali dogovoriti, ali nikako da uspijemo. Kao da već osam mjeseci naši osobni asistenti uspoređuju kalendare, a NATO pokušava pronaći termin koji odgovara objema stranama.
Nismo poslale nijednu poruku.
Ali nikako da se dogovorimo.
Život.
Obaveze.
Ludnica.
A onda se dogodi najgora moguća stvar.
Jedna osoba shvati kavu ozbiljno.
Stigne poruka: „Hej, baš mi je bilo drago vidjeti te! Jesi slobodna u srijedu oko 17? ☕“
Molim?
Srijedu?
U 17?
Marina, smiri se.
Nisam znala da ćemo ovo stvarno realizirati.
Sad odjednom metaforička kava ima datum. Vrijeme. Lokaciju. Obavezu da operem kosu. Ovo je eskaliralo puno brže nego što sam očekivala.
I kreće pregovaranje. „Joj, srijeda mi je baš nezgodna.“ „Može četvrtak?“ „Četvrtkom imam nešto.“ Što imaš? Nije bitno. Imaš četvrtak. „Možda idući tjedan?“ „Može, javimo se.“
Evo ga.
„Javimo se.“
Kava je ponovno sigurna.
Vraćena je tamo gdje pripada – u teoriju.
Naš jezik zapravo ima cijeli paralelni sustav rečenica koje zvuče kao konkretni društveni planovi, a znače nešto sasvim drugo. „Čujemo se“ ne znači nužno da ćemo se čuti. „Vidimo se uskoro“ nema zakonski definirano trajanje tog „uskoro“. „Navrati jednom“ nikako ne znači da se u utorak u 19:15 pojaviš na vratima.
To posebno nemoj.
Jer „navrati jednom“ znači: bilo bi lijepo da se jednom unaprijed dogovorimo da ćeš navratiti.
Ako stvarno navratiš, domaćin će otvoriti vrata s izrazom lica osobe kojoj je upravo dostavljen sudski poziv.
„Jao! Ti!“
Da.
Ja.
Rekla si da navratim.
„Pa daaa… naravno… uđi.“
I dok ulaziš, iza nje se panično nogom guraju papuče pod kauč, s naslonjača nestaje rublje, a netko u kuhinji šapće: „TKO JE?“
Jer postoje pravila.
Nisu napisana, ali postoje.
Jednako je opasno i „Javi ako što treba.“ To je lijepa rečenica. Plemenita. Topla. Društveno prihvatljiva. I uglavnom potpuno sigurna jer druga osoba zna da ne smije stvarno javiti.
Zamisli da odgovori:
„Zapravo treba. Možeš li sutra u osam doći pomoći preseliti ormar?“
Aha.
Nisam mislila što god treba.
Mislila sam emocionalno.
Simbolično.
Ne ormar.
Isto vrijedi za „Moramo ovo ponoviti!“ koje izgovorimo nakon druženja. To ne znači da ćemo išta ponoviti. To znači da je druženje prošlo dovoljno dobro da ga možemo završiti bez službene evaluacije.
„Bilo je predivno! Moramo opet!“
„Obavezno!“
I svi odu kući sretni što je gotovo.
Možda smo jednostavno pristojni. Možda stvarno imamo previše obaveza. A možda odraslo prijateljstvo funkcionira tako da pola odnosa održavamo dobrim namjerama, srcima na Instagram Storyju i kavama koje postoje isključivo u budućem vremenu.
Jer svi imamo onu jednu osobu s kojom se „već sto godina moramo naći“.
I nije da je ne volimo.
Baš suprotno.
Lajkamo joj slike. Čestitamo rođendan. Znamo gdje je bila na godišnjem. Povremeno napišemo: „Ajme, moramo na kavu!“ Ona odgovori: „DAAA, obavezno! ❤️“
I odnos je ponovno produžen za šest mjeseci.
Bez fizičkog kontakta.
Vrlo ekonomično prijateljstvo.
Najljepše je kad se nakon nekoliko godina konačno stvarno nađete. Sjednete, naručite kavu i nakon deset minuta shvatite da je potpuno isto kao nekad. Pričate dva sata. Smijete se. Kažete kako je glupo što se češće ne viđate.
I prije odlaska jedna kaže:
„Sad stvarno nećemo opet čekati toliko dugo.“
„Nećemo!“
„Dogovorit ćemo se odmah.“
„Obavezno.“
Prođu dvije godine.
Sretneš je u trgovini.
„Jaooo, gdje si ti?!“
I tako krug života ide dalje. ☕😂
Ne bih ja ništa rekla. Ali ako mi kažeš „moramo na kavu“, ja ću pristojno reći „obavezno“. Samo nemoj odmah vaditi kalendar.
Komentiraj