Postoji u svakoj obitelji jedna osoba koja navodno ništa posebno ne radi, ali bez nje nitko ne zna gdje su tenisice, kad je roditeljski, je li plaćen izlet, gdje stoje baterije, što treba kupiti za večeru i zašto u četvrtak dijete mora u školu donijeti praznu kutiju od cipela.
Najčešće se zove mama.
Mama je nešto između Googlea, kalendara, logističkog centra, korisničke podrške i službe za izgubljene predmete. Samo što Google barem povremeno kaže: „Nema rezultata.“ Mama nema tu opciju.
„Mama, gdje mi je punjač?“ „Mama, gdje su škare?“ „Mama, gdje mi je trenirka?“ „Mama, imamo li selotejp?“ „Mama, kad mi je zubar?“ „Mama, gdje mi je putovnica?“ Mama sjedi u drugoj prostoriji i nije vidjela nijedan od navedenih predmeta posljednjih šest mjeseci, ali nekim nadnaravnim procesom zna: „Punjač ti je kraj kauča. Škare su u drugoj ladici. Trenirka je u sušilici. Selotejp je u ormariću iznad mikrovalne. Zubar ti je u utorak u 3:20. Putovnicu NE DIRAJ.“
Posebno je fascinantno kad netko nešto traži i kaže: „Nema.“ To nije informacija. To je poziv mami.
„Nema kečapa.“
Mama ustane. Otvori hladnjak. Pomakne mlijeko tri centimetra ulijevo.
Kečap.
Čovjek koji ga je tražio gleda kao da je upravo svjedočio ukazanju.
„Pa nisam ga vidio.“
Naravno da nisi. Kečap je očito bio kamufliran među ostalim predmetima koji se nalaze u hladnjaku.
Majčinstvo s vremenom razvije i posebnu sposobnost predviđanja budućnosti. „Ponesi jaknu.“ „Ne treba mi.“ „Ponesi.“ „Ali nije hladno.“ „Dobro.“ Tri sata kasnije stiže poruka: „Mama, hladno mi je.“
Šokantno.
Meteorološki zavod ponovno poražen od žene koja je samo pogledala kroz prozor.
Ali najbolja rečenica u obiteljskom životu ipak je: „Samo mi reci što treba napraviti i ja ću napraviti.“
Divno. Hvala.
Dakle, da bih dobila pomoć, prvo trebam primijetiti što treba napraviti, zapamtiti da treba napraviti, odlučiti kada treba napraviti, procijeniti tko to može napraviti, objasniti što treba napraviti, pokazati gdje se nalazi ono čime se to radi i kasnije provjeriti je li napravljeno.
Praktički sam dobila zaposlenika.
Bez managementa.
„Pa mogao si sam vidjeti da je koš pun.“
„Pa reci mi.“
Aha. Nisam znala da koš za smeće radi na verbalnu naredbu.
Sljedeći put ću poslati službenu obavijest.
Predmet: Smeće.
Poštovani, ovim putem Vas obavještavam da je vreća dosegla operativni kapacitet. Molim postupanje. Srdačan pozdrav, Uprava.
Mentalni teret posebno je zanimljiv jer se velik dio posla uopće ne vidi. Nitko ne vidi da si se sjetila kupiti poklon za rođendan koji je za dva tjedna. Samo se poklon nekako pojavi. Nitko ne vidi da znaš da je dijete preraslo tenisice dok tenisice još tehnički ulaze na nogu. Nitko ne zna da si prije spavanja pomislila kako treba naručiti zubara, kupiti deterdžent, odgovoriti na školski mail i provjeriti je li sljedeći ponedjeljak neradni dan.
To nisu poslovi. To su otvorene kartice u mozgu.
Dvadeset sedam kartica.
Jedna svira glazbu i ne možeš otkriti koja.
I onda te netko pita: „Zašto si umorna?“
Ne znam, Ivane. Vjerojatno od sjedenja.
Posebno kad sjedim i istovremeno razmišljam imamo li dovoljno kruha za sutra, gdje je obrazac koji treba potpisati, treba li kupiti novu školsku torbu, jesam li odgovorila na poruku, kada istječe osiguranje i zašto je kuća sumnjivo tiha.
Ali izvana stvarno samo sjedim.
Možda čak pijem kavu.
Luksuz.
A onda dođe ona moderna ideja da žene samo trebaju bolje delegirati.
Odlično.
Delegiram.
„Možeš kupiti nešto za večeru?“
„Može. Što?“
„Ne znam, smisli.“
„Što djeca žele?“
„Pitaj ih.“
„Što imamo doma?“
„Pogledaj.“
„Treba li još nešto iz trgovine?“
I tako je zadatak „kupi večeru“ nakon četiri pitanja ponovno vraćen originalnom vlasniku, samo sada u obliku konzultantskog projekta.
Na kraju napišeš popis.
Jer je jednostavnije.
Onda dobiješ fotografiju iz trgovine.
„Je li ovo taj jogurt?“
Nije.
Ali uzmi ga. Više nemam snage za due diligence mliječnih proizvoda.
Najbolje je što majka često ni sama ne primijeti koliko toga drži u glavi dok jednog dana ne odluči ništa ne podsjećati.
To je vrlo zanimljiv društveni eksperiment.
Ne kažeš da je trening u šest. Ne podsjetiš na obrazac. Ne pitaš je li torba spremljena. Ne kažeš da ponestaje mlijeka. Ne spomeneš rođendan.
Samo promatraš.
Priroda preuzima svoje.
„Pa zašto mi nisi rekla?!“
E.
Tu smo.
Jer očito nisam samo član obitelji. Ja sam push notification.
I ne smijem se ugasiti.
Najzanimljiviji trenutak nastupi kad mama ode negdje sama na dva dana. Prvih šest sati svi su vrlo samouvjereni.
„Ma snaći ćemo se.“
Naravno da hoćete.
Odrasli ste ljudi.
Drugi dan stiže poruka:
„Gdje su tablete za temperaturu?“
Odgovoriš.
Pet minuta kasnije:
„A gdje je rezervni ključ?“
Odgovoriš.
„Koji program ide za bijelo rublje?“
Odgovoriš.
„Znaš li možda kad je trening?“
Naravno da znam.
Nalazim se 200 kilometara dalje, ali i dalje sam informacijski centar objekta.
Čekaš još samo da te pitaju gdje je dijete.
I onda se vratimo na onu rečenicu koju majke često čuju:
„Pa samo si trebala reći da ti treba pomoć.“
Možda.
Ali možda je problem upravo u tome što osoba koja mora stalno govoriti što treba napraviti i dalje upravlja svime što treba napraviti.
Pomoć nije kad jedna osoba vodi cijelu firmu, a ostali čekaju radne naloge.
To se zove management.
I obično se plaća.
Ne bih ja ništa rekla.
Ali ako danas u kući ne možeš pronaći punjač, ključeve, škare, rodni list ili vlastite naočale…
prije nego što vikneš „MAMAAA!“ možda prvo probaj ono revolucionarno:
pogledati. 😂
Komentiraj