Postoji jedna ozbiljna epidemija među današnjom djecom.
Ekrani.
Djeca su stalno na mobitelima. Ne razgovaraju. Ne gledaju oko sebe. Ne znaju se dosađivati. Ne znaju se igrati. Ne znaju sjediti za stolom bez ekrana. Ne mogu pet minuta bez interneta. To je strašno.
Barem tako zaključujemo dok sjedimo na kauču i skrolamo.
„Ovaj moj samo gleda u taj mobitel“, kaže majka prijateljici na WhatsAppu, nakon čega otvori Instagram jer joj prijateljica dvije minute ne odgovara. Stvarno zabrinjavajuće. Današnja djeca jednostavno nemaju kontrolu.
Mi odrasli, srećom, imamo. Mi ne visimo na mobitelu. Mi samo provjeravamo. To je potpuno druga stvar.
Provjerimo poruke. Mail. Vrijeme. Facebook. Instagram. WhatsApp grupu. Banku. Vijesti. Još jednom poruke jer možda se nešto dogodilo u posljednje četiri minute. Onda samo kratko pogledamo jedan video koji nam je netko poslao i četrdeset sedam minuta kasnije gledamo ženu iz Kanade kako organizira hladnjak po bojama.
Ali mi nismo ovisni. Nama treba mobitel. Dijete ga samo želi. 📱
Posebno volim obiteljske ručkove na kojima odrasli raspravljaju o tome kako su djeca danas antisocijalna. „Mi smo se prije družili.“ Naravno. Za stolom sjedi šest odraslih ljudi. Jedan čita vijesti. Drugi odgovara na poruku. Treći fotografira hranu. Četvrti pokazuje petom video koji je „presmiješan, moraš vidjeti“. Šesti gugla nešto jer je netko rekao da je glavni grad Australije Sydney pa sada moramo hitno riješiti geopolitičku krizu prije juhe.
Dijete uzme mobitel. „Ostavi taj mobitel dok jedemo!“ Red mora postojati.
Odrasli nastavljaju. Jer tata ne tipka bez veze. Tata nešto rješava. Mama ne skrola. Mama samo odgovara. Baka ne visi na Facebooku. Baka gleda što ima novo.
To su, očito, potpuno različite neurološke aktivnosti.
Još je bolja rečenica: „Mi kad smo bili djeca, bili smo cijeli dan vani.“ Jesmo. Imali smo loptu, bicikl, tri prijatelja i televizor na kojem su bila četiri programa, od kojih je jedan pola dana prikazivao nešto što nikoga mlađeg od 63 godine nije zanimalo. Naravno da smo bili vani. Što smo trebali raditi unutra? Gledati teletekst?
Danas dijete u džepu ima YouTube, TikTok, igrice, glazbu, filmove, prijatelje, kameru, milijun videa i pristup gotovo svemu što ga zanima. Ali mi smo uvjereni da bismo mi, da smo to imali 1994., pogledali mobitel, odložili ga i rekli: „Ne, hvala. Radije ću još četiri sata gađati kamen štapom.“
Sigurno. Mi smo bili drugačija generacija. Moralno superiorna. Od rođenja otporna na Wi-Fi.
Posebno je zanimljivo koliko smo zabrinuti za dječji screen time, a vlastiti mjerimo samo slučajno, kad nas mobitel jednom tjedno ponizi obavijesti: „Your screen time was up 18% last week.“
Molim? Nemoguće. To je zbog posla. Sve je zbog posla. Četiri sata Instagrama također su bila poslovna.
Istraživala sam tržište. 😂
Djetetu, međutim, postavimo limit. Sat vremena. Instaliramo parental controls, postavimo šifru, pregledamo aplikacije i provjerimo koliko je vremena provelo na YouTubeu. Onda sljedećih 45 minuta na vlastitom mobitelu analiziramo koliko je dijete bilo na mobitelu.
Roditeljstvo je postalo vrlo tehnološki napredno.
„Danas je bio dva sata i sedamnaest minuta na ekranu!“ kažemo zgroženo nakon što smo vlastiti mobitel otključali 126 puta. Ali naše se ne računa. Mi imamo obaveze. Recimo, moramo vidjeti je li žena koju nismo vidjeli od srednje škole još uvijek na moru.
To ne može čekati.
A onda dolazi roditeljska klasika: „Dosadno mu je bez mobitela.“ Naravno da mu je dosadno. Oduzeli smo mu stvar dizajniranu da mu svake tri sekunde ponudi novu stimulaciju i očekujemo da nakon toga sjedne kraj prozora, pogleda oblak i kaže: „Kako fascinantno.“
Dosada je dobra za djecu, kažemo. I jest. Samo što smo mi odrasli toliko dobri u podnošenju dosade da vadimo mobitel dok čekamo da se mikrovalna ugasi. Još 38 sekundi? Nema šanse. Instagram. Čekamo red u trgovini? Mobitel. Netko ode na WC u restoranu? Mobitel. Reklame na televiziji? Mobitel. Crveno svjetlo? Nadam se ne, ali znamo svi da je i taj eksperiment već proveden.
Najbolje je kad djetetu kažemo: „Moraš naučiti biti prisutan.“ A onda ono napravi nešto slatko i prije nego što smo uopće bili prisutni, već vadimo mobitel. „Čekaj, ponovi!“ Dijete ponovi. „Još jednom, nisam snimila.“
I eto. Učili smo ga živjeti u trenutku tako da smo trenutak ponovili tri puta za Instagram.
Prvi koraci. Fotografija. Rođendan. Fotografija. Izlet. Fotografija. More. Fotografija. Kolač. Fotografija. Dijete jede kolač. „Čekaj, nemoj još!“ Jer torta prvo mora na internet. Ne može dijete samo imati rođendan. Javnost mora biti obaviještena. 🎂
A onda se čudimo što djeca žele snimati sve što rade. Od koga su to, zaboga, mogla vidjeti? Sigurno od TikToka. Od nas nisu. Mi samo dokumentiramo uspomene. Oni stvaraju sadržaj.
Opet potpuno druga stvar.
I ne daj Bože da dijete prekine odraslu osobu dok gleda u ekran. „Čekaj malo, vidiš da nešto radim.“ Ali kad dijete igra igricu: „Ostavi to odmah kad ti govorim.“ Od njega očekujemo da u jednoj sekundi prekine nešto što mu je zanimljivo jer smo mi odlučili razgovarati. Mi, s druge strane, trebamo samo završiti poruku. Pa odgovoriti na još jednu. Pa provjeriti nešto. Pa kad smo već tu…
Samo sekundu.
Ta „sekunda“ je inače osnovna vremenska jedinica roditeljstva. Traje između 30 sekundi i 14 minuta. Ovisi o brzini interneta.
Ne mislim da su mobiteli bezazleni niti da djeci treba dati ekran od jutra do mraka. Naravno da djeca trebaju granice, kretanje, igru, razgovor, dosadu, stvarne ljude i stvarni život. Samo postoji jedan neugodan detalj: djeca nas gledaju. I to puno više nego što nas slušaju.
Možemo održati TED Talk o štetnosti ekrana, postaviti Wi-Fi timer i napraviti tablicu dopuštenih minuta. Ali ako nas dijete deset puta dnevno vidi kako usred razgovora automatski posežemo za mobitelom čim zasvijetli ekran, dobilo je sasvim drugu lekciju.
Mobitel je važan. Notifikacija je hitna. Osoba koja nije u prostoriji ponekad ima prednost pred osobom koja sjedi preko puta nas.
To nismo rekli. Samo smo pokazali.
Možda zato prije nego što sljedeći put kažemo: „Ova današnja djeca samo bulje u ekrane“, vrijedi podići pogled. Čisto da provjerimo odakle su to naučila.
Ne bih ja ništa rekla.
Ali ako ovaj tekst čitaš na mobitelu dok djetetu govoriš da ostavi svoj… barem prvo završi tekst. 😂
Komentiraj