Postoje rečenice koje u hrvatskom jeziku imaju jedno gramatičko, a potpuno drugo stvarno značenje.
„Čujemo se.“
Nećemo.
„Moramo jednom na kavu.“
Možda 2029.
„Nemoj ništa donositi.“
Donesi nešto.
I onda postoji kraljica svih njih:
„Ma dođite kako jeste, neću ništa spremati.“
Naravno.
I Titanic je išao samo malo preko Atlantika.
Jer u Hrvatskoj ne postoji „samo ćete doći na kavu“. To je teorijski koncept. Nešto kao jednorog, jeftin apartman u kolovozu i majstor koji stvarno dođe između osam i devet.
Čim netko potvrdi da dolazi u 17 sati, domaćinstvo prelazi u izvanredno stanje.
Prvo se čisti.
Ne ono normalno čišćenje kojim održavaš prostor u kojem živiš. Ne. To više nije dovoljno.
Sada se čisti kao da gosti dolaze procijeniti nekretninu za Europsku komisiju.
Usisava se ispod kauča.
Zašto?
Ne znam.
Možda gostu padne naušnica pa odluči pomaknuti trosjed.
Možda nakon druge kave kaže:
„Baš me zanima kakva ti je situacija iza radijatora.“
Ne smijemo riskirati.
Kupaonica dobiva poseban tretman. Stavlja se najbolji ručnik. Onaj koji ukućani ne smiju koristiti jer je „za goste“.
Mi očito imamo tekstilnu hijerarhiju.
Postoje ručnici za nas.
I postoje ručnici za ljude koje viđamo četiri puta godišnje.
Oni zaslužuju bolje.
Onda kreće uklanjanje dokaza da u kući stvarno žive ljudi.
Jakna sa stolice – makni.
Punjač – makni.
Papiri – makni.
Sušilo za veš – Bože sačuvaj.
Sušilo se hitno premješta u spavaću sobu zajedno s tri vrećice, peglom, kutijom koju nitko nije otvorio od prošlog Božića i svime ostalim što bi moglo sugerirati da domaćinstvo nije trajno spremno za fotografiranje kataloga namještaja.
Spavaća soba tada prestaje biti prostorija.
Postaje skladište državnih tajni.
Vrata se zatvaraju.
Ako gost krene prema njima, domaćica se baca ispred:
„Tamo je nered.“
Naravno da je nered.
Tamo je cijeli stan.
A onda hrana.
Tu tek počinje ozbiljan dio.
Dogovor je bio kava.
KAVA.
Jedan napitak.
Voda, kava, možda keksi.
Ali hrvatski domaćin očito čuje:
„Dolazimo iscrpljeni nakon četrdeset dana prelaska Sahare i nismo jeli od Splita.“
Pa se za „kavu“ pripremi plata.
Sir.
Pršut.
Kulen.
Masline.
Kruh.
Namaz.
Nešto „na brzinu“ iz pećnice.
Dvije vrste kolača jer jedan izgleda nekako siromašno.
Orašasti plodovi.
Voće.
Sok.
Mineralna.
Obična voda.
Pivo.
Vino.
Rakija.
I kava.
Koja je, podsjećam, bila cijeli razlog dolaska.
Gost ulazi.
„Joj, pa rekla sam ti da ništa ne spremaš!“
Domaćica, koja od 11:30 marinira meso:
„Ma nisam ništa.“
To „ništa“ ima 4.700 kalorija po osobi.
Sjedne se za stol.
Počinje ritual hranjenja.
„Uzmi.“
„Ne mogu, stvarno.“
„Ma uzmi.“
„Jela sam.“
„Pa dobro, samo probaj.“
„Stvarno nisam gladna.“
„Jedan komad.“
Kod nas odbijanje hrane nije odgovor.
To je početak pregovora.
Prvo kažeš ne.
Domaćica ponudi opet.
Kažeš da si jela.
Ona objasni da ovo nije puno.
Kažeš da stvarno ne možeš.
Ona već stavlja na tanjur.
U jednom trenutku više ni ne sudjeluješ u procesu.
Hrana ti jednostavno dolazi.
„Evo, stavit ću ti samo malo.“
To „malo“ izgleda kao nedjeljni ručak za četvero.
Pojedeš.
Pogreška.
Time si dokazao da možeš jesti.
„Hoćeš još?“
„Ne.“
„Ajde.“
„Ne mogu.“
„Pa samo malo.“
„Stvarno ne mogu.“
„Ništa nisi pojela.“
Gledam tanjur.
Na njemu su ostale dvije masline.
Očito sam razočarala obitelj.
A onda dolazi kolač.
„Ne mogu više.“
„Ma ovo je lagano.“
Volim taj naš nutricionistički sustav u kojem kolač prestaje imati kalorije ako ga opišemo kao laganog.
„Samo probaj.“
Probaš.
„Jel dobar?“
Ovo nije pitanje.
Postoji samo jedan točan odgovor.
„Odličan.“
„Ma nije mi baš ispao.“
E sad ulazimo u drugi ritual.
Domaćica mora umanjiti vlastiti kolač, a gost ga mora braniti.
„Ma daj, odličan je.“
„Ma nije, krema mi je nekako…“
„Ma savršen.“
„Ma drugi put mi je bio bolji.“
„Ne, ne, stvarno je odličan.“
Nitko više ne jede.
Sad branimo čast kolača.
Posebna priča je ono čuveno:
„Nemoj ništa donositi.“
Ja više ne znam zašto to govorimo.
Jer ako gost stvarno dođe praznih ruku, postoji realna mogućnost da će nakon odlaska uslijediti analiza.
„Nije trebala ništa, ali baš ništa?“
Naravno da nije trebala.
Rekli smo joj.
Ali trebala je znati da nismo mislili ozbiljno.
To je osnovno poznavanje hrvatskog jezika na razini C2.
„Nemoj ništa donositi“ znači vino, kava, čokolada, cvijeće ili nešto djeci.
Ali nemoj pretjerivati.
Ako doneseš previše:
„Joj, zašto si trošila?!“
Ako ne doneseš ništa:
„Mogla je bar čokoladu.“
Savršeno uravnotežen sustav u kojem je gost unaprijed kriv.
I onda, nakon tri sata, šest nuđenja hrane, dvije kave i rasprave treba li otvoriti još jednu bocu, gost konačno ustane.
„Mi ćemo polako.“
Još jedna rečenica koja ništa ne znači.
Jer nitko tada ne ode.
To je samo službena najava da odlazak počinje.
Sljedećih dvadeset minuta razgovara se stojeći kraj stola.
Onda deset minuta u hodniku.
Oblače se jakne.
Pokrene se potpuno nova tema.
Jakne se ponovno otkopčavaju.
Još petnaest minuta.
Dođe se do vrata.
„Ajde, moramo stvarno.“
„Ma da, da.“
Još jedna priča.
Na kraju svi izađu pred kuću.
Razgovor se nastavlja uz automobil.
Gost otključa auto.
To još uvijek ništa ne znači.
Stavi stvari unutra.
Ništa.
Sjedne.
Spusti prozor.
Još uvijek razgovaramo.
Motor radi.
Domaćica stoji kraj auta i završava priču o nečijoj kćeri koju gost nikad nije upoznao.
Tek kad automobil fizički počne napuštati ulicu, možemo sa sigurnošću zaključiti da je posjet završen.
Domaćica ulazi u kuću.
Pogleda stol koji izgleda kao da je kroz dnevni boravak prošla manja svadba.
I kaže:
„Baš je bilo lijepo. Drugi put stvarno neću ništa spremati.“
Naravno da nećeš.
Samo ćeš očistiti cijelu kuću, sakriti pola života u spavaću sobu, napraviti dvije plate, ispeći nešto „na brzinu“, iznijeti kolač i tri puta pitati ljude jesu li sigurni da neće još.
Jer hrvatsko „dođite kako jeste“ nikad se zapravo nije odnosilo na domaćina.
Odnosilo se na gosta.
Ti dođi kako jesi.
Mi ćemo se tri sata pretvarati da ovako živimo svaki dan.
Ne bih ja ništa rekla.
Ali ako dolazite samo na kavu, javite barem dan ranije.
Moram oprati ručnike za goste.
Komentiraj