Ne treba meni psiholog, imam prijateljicu
Postoji kod nas jedna vrlo razvijena grana mentalnog zdravlja koja još uvijek nije službeno priznata. Zove se kava s prijateljicom. Ne treba uputnica, ne treba termin, ne treba čekaonica, a diploma bi u cijeloj priči samo nepotrebno komplicirala stvari. Treba samo poslati: „Jesi za kavu?“ Ako iza toga stoji još i: „Moram ti nešto ispričati“, termin se automatski tretira kao hitan.
Ja sam kroz život, posao i rad s ljudima upoznala stvarno različite osobe. I što sam više učila o ljudskom razvoju, ponašanju, komunikaciji i svemu onome što čovjeka čini malo kompliciranijim od kućnog aparata, to sam postajala opreznija s velikim zaključcima. Ali zanimljivo, ljudi bez ikakvog obrazovanja iz tog područja često nemaju taj problem. Njima je dovoljno pet minuta.
„On ti je narcis.“
Dobro. Na temelju čega?
„Vidi se.“
Aha. Četiri godine studiranja upravo su izgubile bitku protiv jednog pogleda preko cappuccina.
Posebno me fascinira brzina dijagnostike. Ispričaš da ti muž zadnjih dana ide na živce — manipulativan. Kažeš da se mama naljutila — toksična. Kolegica ti nije odgovorila na poruku — pasivno-agresivna. Dijete je zalupilo vratima — trauma. Ti si umorna — burnout. Ne daj Bože da netko jednom stavi sebe na prvo mjesto — narcis.
Mislim da riječ „narcis“ danas koristimo češće nego riječ „budala“, samo zvuči obrazovanije. Nekad smo jednostavno rekli: „Ma pusti ga, kreten.“ Danas imamo terminologiju i odmah zvuči kao da je slučaj prošao multidisciplinarni tim.
Nije.
Prošao je dvije prijateljice, tri kave i Google.
I sama sam sjedila na takvim kavama. Naravno da jesam. Nisam odrasla u laboratoriju. Dođeš s problemom i u prvih deset minuta prijateljica napravi ono što prijateljice rade najbolje — stane na tvoju stranu. To je prekrasno. I potpuno beskorisno ako želiš objektivnu procjenu situacije.
„Možda sam i ja malo pretjerala.“
„Nisi.“
„Ali rekla sam mu da se gubi iz kuće.“
„I trebala si.“
„Bacila sam mu stvari pred vrata.“
„Postavila si granice.“
Ne.
Možda sam samo bacila čovjeku tenisice kroz prozor.
Ne mora svaki loš postupak postati „postavljanje granica“ samo zato što smo naučili novi izraz.
To mi je možda i najzanimljivije kod današnjeg jezika psihologije. Naučili smo puno korisnih riječi, a onda smo ih uzeli i počeli koristiti kao Vegetu. Stavljamo ih u sve. Granice, trauma, trigger, gaslighting, narcizam, toksičnost, attachment, validacija… Još malo pa će na kavi uz cjenik pisati i DSM.
Netko se ne slaže s tobom? Gaslighting. Netko ti kaže nešto što ne želiš čuti? Toksičan. Netko više ne želi razgovarati s tobom? Avoidant attachment.
A mogućnost da si možda jednostavno naporna taj dan?
Ta dijagnoza nekako nikad ne prođe konzilij.
I tu sam s godinama naučila nešto što mi je zapravo prilično korisno. Prijateljica i stručna osoba nemaju isti posao. Od prijateljice želim da me sasluša. Da mi kaže: „Dođi.“ Da natoči kavu, pusti me da se izjadam, nasmije me kad mi nije do smijeha i, što je možda najvažnije, povremeno mi kaže: „Kristina, sad stvarno pretjeruješ.“
Takve čuvam.
Jer prava prijateljica nije osoba koja svaku tvoju odluku proglasi hrabrom, svaku svađu postavljanjem granica i svaki tvoj ispad „biranje sebe“. Ponekad je prava prijateljica ona koja te pogleda preko stola, otpije gutljaj kave i kaže: „Ne. Ovaj put si ti zeznula.“
To je premium paket prijateljstva. Bez pretplate.
Ali prijateljica nije tu da mi postavlja dijagnozu. Niti meni, niti čovjeku kojeg nikad nije upoznala, a o kojem je upravo dobila dvadeset minuta informacija iz izvora koji je, sasvim slučajno, trenutno ljut na njega.
Jer budimo realni. Kad prijateljici prepričavamo svađu, nitko ne počinje riječima: „Prije nego krenem, željela bih naglasiti vlastite komunikacijske propuste i moguću pristranost ovog iskaza.“
Ne.
Počinjemo s:
„Čekaj da ti kažem što je ON napravio.“
I istraga je otvorena. Tužiteljstvo je prisutno, obrana nije pozvana, dokazi su selektivno priloženi, a presuda obično stigne prije druge kave.
I naravno da nam takvi razgovori trebaju. Ljudi su oduvijek razgovarali s prijateljima, obitelji i susjedima. Nekad se to jednostavno zvalo podrška. Danas ponekad kažemo: „Ona mi je kao terapeut.“
Nije.
Ona je Vesna.
I Vesna te voli. To je velika stvar. Ali nije ista stvar.
Jer dobar stručnjak ne postoji zato da automatski potvrdi da si ti u pravu, a svi oko tebe emocionalno nedostupni narcisi s nerazriješenim traumama. Ponekad je najkorisnije upravo ono što najmanje želiš čuti: da i ti sudjeluješ u vlastitim obrascima, da ne možeš kontrolirati druge ljude i da svaka neugodna emocija nije trauma koju treba eliminirati iz života.
A prijateljstvo ima drugu supermoć. Možeš nazvati osobu i reći: „Ne treba mi savjet. Samo me saslušaj.“
Ona kaže: „Dobro.“
Pet minuta kasnije:
„Ja ti neću ništa govoriti, ali znaš što bih ja na tvom mjestu…“
Naravno da znam.
Zato sam te i nazvala.
I zato ću prijateljicama uvijek ostaviti njihovu vrlo važnu funkciju: kavu, slušanje, smijeh, povremeno brutalno vraćanje u stvarnost i onu svetu rečenicu: „Ma dođi, skuhat ću kavu.“
Samo bih ukinula dijagnostiku.
Jer ako smo nakon dvije kave zaključile da su moj muž narcis, moja majka toksična, kolegica manipulativna, dijete traumatizirano, a ja visoko senzitivna osoba koja samo treba naučiti postavljati granice, možda nam ne treba treća kava.
Možda nam treba stručnjak.
Ne bih ja ništa rekla.
Ali Vesna je već postavila dijagnozu. 😂
Komentiraj