Postoji jedna stvar koju današnji roditelji rade stvarno dobro.
Volimo svoju djecu.
Možda čak toliko dobro da smo im počeli uklanjati sve ono što bi ih moglo, ne daj Bože, malo iznervirati.
Ne želimo da im bude teško. Ne želimo da budu tužni. Ne želimo da izgube. Ne želimo da čekaju. Ne želimo da se razočaraju. Ne želimo da ih netko odbije. Ne želimo da nešto pokušavaju predugo.
Uglavnom, želimo ih pripremiti za život tako da im uklonimo gotovo sve što život inače sadrži.
Frustraciju, čekanje, pogreške, dosadu, razočaranje i činjenicu da ponekad jednostavno neće biti po njihovom.
I sve to radimo iz ljubavi.
Dijete pokušava otvoriti nešto.
„Daj, mama će.“
Muči se s patentnim zatvaračem.
„Dođi da ti pomognem.“
Sporo se oblači, a nama se žuri.
„Daj ovamo.“
Ne zna napraviti zadatak.
Već sjedimo kraj njega.
Zaboravilo je nešto za školu.
Mama pali auto.
Dosadno mu je.
Alarm.
Brzo pronađi aktivnost, igračku, ekran, nešto edukativno, kreativno, senzorno, Montessori, STEM, NASA-u ako treba.
Samo da dijete slučajno pet minuta ne sjedi i ne razmišlja što bi samo sa sobom.
Posvađalo se s prijateljem?
U roku od sedam minuta aktiviran je krizni stožer.
Roditelji se dopisuju.
Analizira se tko je što rekao.
Tko je prvi počeo.
Što je učiteljica napravila.
Što je trebala napraviti.
Treba li razgovarati s drugim roditeljima.
Treba li organizirati sastanak.
Djeca su se u međuvremenu već pomirila i igraju nogomet.
Roditelji još imaju predmet otvoren.
A tek društvene igre.
To je posebna kategorija.
Dijete gubi.
Vidimo da mu se lice mijenja.
Još dva poteza i bit će problema.
I onda se u odraslom čovjeku probudi nešto nevjerojatno.
Namjerno odigra loš potez.
Dijete pobijedi.
Sretno je.
Mi sretni.
Obiteljski mir spašen.
Divno.
Jedino što dijete nije naučilo izgubiti.
Ali nema veze.
Naučit će valjda kasnije.
Kad bude imalo 27.
Na razgovoru za posao.
Problem je što frustracija nije školski predmet koji možemo objasniti PowerPoint prezentacijom.
„Djeco, danas učimo kako podnijeti da nije sve po našem.“
Slajd 1: Duboko udahni.
Slajd 2: Prihvati osjećaje.
Slajd 3: Reguliraj se.
Odlično.
A sad ugasite prezentaciju i pustite ga da izgubi u Čovječe, ne ljuti se.
Tu počinje praktični dio nastave.
Frustracija se uči frustracijom.
U malim, sigurnim dozama.
Dijete mora ponekad pokušati i ne uspjeti. Mora čekati. Mora čuti „ne“. Mora nešto željeti i ne dobiti to istog trenutka. Mora izgubiti igru i otkriti da se Zemlja nastavila okretati.
Mora se malo posvađati s patentnim zatvaračem.
Patentni zatvarač je, usput, odličan životni trener.
Ne pregovara.
Ne validira osjećaje.
Ne zanima ga što ti se žuri.
Ako ga nisi dobro namjestio, neće gore.
Možeš se ljutiti koliko želiš.
I upravo tada dijete pokušava.
Ne ide.
Pokuša ponovno.
Opet ne ide.
„Ne mogu!“
E tu mi odrasli imamo problem.
Nama je teško gledati kako je njima teško.
Pa uskočimo.
I u tri sekunde riješimo ono s čim se dijete borilo tri minute.
Nama lakše.
Djetetu lakše.
Problem riješen.
I prilika također.
Jer baš je u toj četvrtoj minuti možda trebalo naučiti nešto što mu nijedan naš govor o upornosti ne može dati.
Da može biti teško, a da ne mora odustati.
To je velika razlika.
Ponekad mi se čini da smo toliko usmjereni na dječje samopouzdanje da smo počeli vjerovati da se ono gradi isključivo pohvalama.
„Bravo!“
„Ti to možeš!“
„Super si!“
„Odličan si!“
„Najbolji si!“
Lijepo je djetetu govoriti da vjerujemo u njega.
Ali postoji jedna puno moćnija verzija samopouzdanja.
Ona koju dijete ne dobije od nas.
Nego od sebe.
„Nisam mogao.“
„Pokušao sam.“
„Bilo mi je teško.“
„Htio sam odustati.“
„Pokušao sam opet.“
„Uspio sam.“
E to ostaje.
Jer jednog dana mama neće stajati pokraj svakog patentnog zatvarača.
I tu dolazimo do možda najčudnijeg dijela cijele priče.
Godinama djeci uklanjamo frustraciju, a onda se počnemo brinuti jer teško podnose frustraciju.
„Odmah odustane.“
„Nema strpljenja.“
„Sve mora biti odmah.“
„Ne zna čekati.“
„Jako teško prihvaća kad izgubi.“
„Čim mu nešto ne ide, naljuti se.“
Pa naravno.
Vježbali smo suprotno.
Ako svaki put kad se pojavi prepreka odrasla osoba potrči i ukloni je, dijete vrlo logično nauči da je prepreka znak da treba doći odrasla osoba.
To nije dječja manipulacija.
To je vrlo uspješno naučen sustav.
Pritisnem dovoljno dugo i tehnička podrška stiže.
Roditeljstvo je tu nezgodno jer podrška djetetu i spašavanje djeteta izvana ponekad izgledaju gotovo isto.
Naravno da dijete nećemo ostaviti samo s nečim što razvojno ne može napraviti. Nećemo sjediti tri metra dalje i promatrati dvogodišnjaka kako rješava poreznu prijavu jer „mora razvijati otpornost“.
Ali postoji ogromna razlika između:
„Tu sam. Probaj još jednom.“
i:
„Daj, ja ću.“
Prvo kaže: vjerujem da možeš pokušati.
Drugo, iako to uopće ne želimo reći, ponekad zvuči kao: brže je kad ja napravim.
A jest brže.
Naravno da jest.
Brže je obući dijete nego čekati da se samo obuče.
Brže je otvoriti kutiju.
Brže je riješiti svađu.
Brže je pronaći izgubljenu stvar.
Brže je odnijeti zaboravljenu bilježnicu.
Brže je dati odgovor.
Roditeljstvo bi bilo nevjerojatno učinkovito kad nam cilj ne bi bio odgojiti osobu koja će jednog dana funkcionirati bez nas.
Tu nam cijeli sustav malo padne u vodu.
Jer jednog dana prepreke više neće biti vezica, patentni zatvarač, izgubljena društvena igra ili pet minuta čekanja.
Bit će ispit koji nije položio.
Fakultet na koji nije primljen.
Osoba koja ga ne voli natrag.
Posao koji nije dobio.
Šef koji nije impresioniran činjenicom da je mama rekla da je poseban.
Prijateljstvo koje se raspalo.
Novac kojeg nema dovoljno.
Plan koji nije uspio.
Život koji se, bezobrazno, nije prilagodio njegovim željama.
A mi tada nećemo uvijek moći poslati poruku drugoj mami.
Nećemo moći nazvati profesora.
Nećemo moći objasniti poslodavcu da je naše dijete zapravo jako sposobno samo mu treba dati još jednu priliku.
I, što je najgore, nećemo moći namjerno izgubiti da bi ono pobijedilo.
Zato možda jedna od najvećih usluga koje možemo učiniti djetetu nije da mu osiguramo život bez frustracije.
Nego da mu omogućimo dovoljno malih frustracija dok su ulozi još mali.
Neka čeka dvije minute.
Neka pokuša.
Neka pogriješi.
Neka izgubi.
Neka mu bude dosadno.
Neka čuje „ne“.
Neka se malo naljuti na taj patentni zatvarač.
Mi možemo biti blizu.
Možemo pomoći kad pomoć stvarno treba.
Možemo pokazati prvi korak.
Možemo reći:
„Vidim da ti je teško.“
Ali ne moramo svaki put maknuti kamen.
Jer naš posao možda uopće nije očistiti cestu ispred djeteta tako da nikada ne zapne.
Naš posao je hodati dovoljno blizu da zna da smo tu, dok ono polako uči kako preko kamenja prijeći samo.
I onda, kad ponovno čujemo ono poznato:
„Ne mogu!“
možda ne trebamo odmah potrčati.
Možda samo trebamo dodati jednu malu riječ.
„Još.“
Ne bih ja ništa rekla.
Ali život baš i nema službu za korisnike kojoj mama može poslati prigovor.
Komentiraj