Ne bih ja ništa rekla …

Nekad je za ulazak u kuću bio potreban ključ. Jedan. Metalni. Ako ga izgubiš, zoveš bravara. Danas, za ulazak u vlastiti život, trebaš korisničko ime, lozinku, sigurnosni kod, rezervnu e-mail adresu, broj telefona koji više nemaš i odgovor na sigurnosno pitanje koje si postavio 2011. godine dok još nisi znao da će te jednom pitati: „Kako se zvao vaš prvi kućni ljubimac?“ Ne znam. Imala sam život. Od tada se dogodilo dosta toga. Ali sustav ne zanima što si u međuvremenu završio fakultet, promijenio državu, posao, adresu i možda nekoliko životnih uvjerenja. Bez imena hrčka iz 2004. godine nema ulaska. I nemoj slučajno pomisliti da možeš napraviti jednostavnu lozinku. Ne može. Lozinka mora sadržavati najmanje osam znakova. Jedno veliko slovo. Jedno malo. Broj. Poseban znak. Ne smije sadržavati tvoje ime. Ne smije sadržavati prethodnu lozinku. Ne smije biti slična prethodnoj lozinci. Ne smije sadržavati tri uzastopna znaka. Ukratko, mora sadržavati hijeroglif, krvnu grupu, djevojačko prezime prabake i kratki osvrt na raspad Rimskog Carstva. I onda konačno smisliš: Kristina1978! „Vaša lozinka nije dovoljno sigurna.“ Naravno da nije. Ni ja više nisam. Nakon sedamnaest pokušaja napravim nešto što izgleda kao da sam pala licem na tipkovnicu: Kr!st1na#74Xq@. Sustav kaže: Strong password. Fantastično. Toliko je jaka da je se više nikada neću sjetiti. Tu počinje pravi odnos modernog čovjeka i tehnologije. Mi više ne pamtimo lozinke. Mi ih resetiramo. „Forgot password?“ više nije opcija. To je stil života. Kliknem. „Poslali smo vam poveznicu na vašu e-mail adresu.“ Odlično. Otvorim e-mail. Ne mogu ući. Zaboravila sam lozinku. Kliknem „Forgot password?“ i tamo. „Poslali smo sigurnosni kod na vaš broj telefona.“ Broj telefona iz 2017. Nemam ga. Ali negdje u svijetu postoji čovjek koji ga danas ima i vjerojatno se pita zašto mu već treći put stiže moj sigurnosni kod. Ako ovo čitaš, oprosti. Samo pokušavam platiti račun za struju. Najdraža mi je ipak dvostruka autentifikacija. Jer jedna provjera očito više nije dovoljna da sustav utvrdi jesam li ja ja. Upišem lozinku. „Potvrdite da ste vi.“ Jesam. „Poslali smo kod na vaš telefon.“ Telefon mi je u ruci. Upišem kod. „Jeste li vi upravo pokušali pristupiti svom računu?“ Jesam. „Potvrdite u aplikaciji.“ Uđem u aplikaciju. „Molimo prijavite se.“ I tako, u jednom trenutku više ne pokušavam otvoriti bankovni račun. Pokušavam dokazati vlastito postojanje. Još samo čekam da me računalo pita: „Navedite tri osobe koje mogu potvrditi da ste Kristina.“ A posebna kategorija ljudske patnje je – promjena lozinke. Sustav kaže: „Vrijeme je da promijenite lozinku.“ Zašto? Što joj fali? Tek sam je naučila. Nas dvije smo prošle puno toga zajedno. Već je znam bez gledanja. Prsti je sami pišu. Postala je dio mišićne memorije. Ali ne. „Vaša lozinka istječe za tri dana.“ Kao jogurt. Dobro. Promijenim je. Stavim novi broj na kraj. „Nova lozinka ne može biti slična staroj.“ Stavim uskličnik. Isto. Promijenim pola lozinke. „Nova lozinka mora sadržavati najmanje jedan poseban znak.“ Dodam poseban znak. „Lozinka ne smije sadržavati nedopušteni znak.“ Pa koji onda želiš? Očito postoji vrlo tanka granica između posebnog i nedopuštenog, a ja sam je upravo prešla. Na kraju napravim potpuno novu lozinku. Zapišem je. Negdje. Na sigurno mjesto. Toliko sigurno da je ni ja više ne mogu pronaći. Postoje ljudi koji imaju aplikacije za upravljanje lozinkama. Password manager. Jedna glavna lozinka otključava sve ostale. Genijalno. Dakle, rješenje problema da ne mogu zapamtiti 47 lozinki jest da napravim jednu lozinku čiji bi gubitak uništio cijeli moj digitalni život. Odlično. Nimalo stresno. I naravno da nas stručnjaci upozoravaju: „Nemojte koristiti istu lozinku na više mjesta.“ Naravno. Za Facebook jedna. Za Instagram druga. Za banku treća. Za posao četvrta. Za fakultet peta. Za Revenue šesta. Za trgovinu u kojoj sam jednom 2019. kupila čarape – sedma. Za aplikaciju koja mi je trebala jedan dan u Portugalu – osma. Za web-stranicu na koju sam došla samo zato što sam htjela vidjeti cijenu stolice – deveta. Jer danas više ni cijenu stolice ne možeš vidjeti bez otvaranja korisničkog računa. Create an account to continue. Ne želim odnos. Ne želim zajedničku budućnost. Ne želim newsletter. Ne želim „exclusive offers“. Želim vidjeti koliko košta stolica. Ali ne. Ime. Prezime. E-mail. Datum rođenja. Lozinka. Potvrda lozinke. Prihvaćam uvjete korištenja. Prihvaćam politiku privatnosti. Želim primati promotivne ponude. Ne želim. „Are you sure?“ Jesam. Nikad u životu nisam bila sigurnija. A onda dobijem CAPTCHA test. Dokažite da niste robot. Odaberite sve slike na kojima se nalazi semafor. I sad sjedim kao odrasla, obrazovana osoba i zumiram fotografiju raskrižja negdje u Arizoni, pokušavajući odlučiti računa li se onih šest piksela u gornjem lijevom kutu kao dio semafora. Kliknem. „Pokušajte ponovno.“ Odaberite sve motocikle. Pogriješim. „Pokušajte ponovno.“ Odaberite autobuse. U jednom trenutku počinjem sumnjati. Možda jesam robot. Možda je sustav nešto primijetio prije mene. I nakon svega toga, napokon uđem na stranicu. Stolica košta 249 eura. Neću je kupiti. Zatvorim stranicu. Pet minuta kasnije stiže e-mail: „We miss you!“ Ne možete me već missati. Poznajemo se šest minuta. A sutra će stići: „You left something behind.“ Nisam. Namjerno sam otišla. Možda je najveća ironija cijele priče to što smo napravili tehnologiju da nam život bude jednostavniji. Više ne moramo stajati u redu. Ne moramo ići u banku. Ne moramo zvati. Ne moramo nositi dokumente. Sve možemo napraviti online. Pod uvjetom da se možemo prijaviti. A za to nam treba lozinka koju smo napravili prije tri mjeseca, promijenili prije dva, zaboravili prošli tjedan i resetirali jutros. Nekad sam se bojala da ću izgubiti ključ od kuće. Danas imam Face ID, Touch ID, PIN, passcode, verification code, security question, recovery e-mail i backup authentication. I sve to postoji da bi sustav bio potpuno siguran da sam ja — ja. Iskreno, nakon svega toga ni ja više nisam potpuno sigurna. Zato imam jedan prijedlog. Lozinka više ne treba sadržavati veliko slovo, malo slovo, broj i poseban znak. Neka sustav samo postavi jedno pitanje: „Koliko ste puta danas rekli: jebote, koja mi je bila lozinka?“ Ako je odgovor veći od tri — pusti čovjeka unutra. Očito je njegov račun. Ne bih ja ništa rekla. Ali znam da sam negdje zapisala lozinku.