Čudna je ta dijaspora.
Dok si u Hrvatskoj i kažeš da odlaziš u Irsku, pola ljudi te gleda kao da si upravo dobrovoljno pristala živjeti na plutajućoj santi leda.
„Kako ćeš tamo?“
„Kiša stalno pada.“
„Tuđina je to.“
„Nema tamo naših ljudi.“
Odeš. I otprilike šest mjeseci kasnije više te nitko ne žali.
Sad si, naravno, bogat.
Ne znam što se točno dogodi na letu Zagreb–Dublin, ali prema općem balkanskom ekonomskom modelu negdje iznad Francuske čovjeku očito počne rasti novac na drveću.
„Lako tebi, ti si u Irskoj.“
„Kod vas su velike plaće.“
„Što je tebi sto eura?“
„Vi tamo imate.“
Imamo.
Imamo i irske stanarine. Imamo irske cijene. Imamo poreze, kredite, osiguranja, račune i avionske karte nekoliko puta godišnje jer je „doma“ ipak malo predaleko za nedjeljni ručak.
Ali taj dio nekako nikada nije ušao u legendu o bogatoj dijaspori.
U toj legendi čovjek ode u Irsku, zaposli se u utorak, kupi kuću u četvrtak, a do subote već šalje novac rodbini i razmišlja koju će nekretninu uzeti na moru.
Ako nakon deset godina još uvijek imaš kredit, očito nešto nisi dobro organizirao.
A onda prođu godine.
U Irskoj radiš, plaćaš porez, odgojiš djecu, gradiš karijeru. Možda kupiš kuću. Naučiš njihov sustav, njihove običaje i njihov humor. Nakon dovoljno godina čak naučiš da se na irsko „We should definitely meet for coffee sometime!“ ne odgovara vađenjem kalendara.
To je velika prekretnica u integraciji.
Naučiš voziti lijevom stranom. Prestaneš se čuditi što u jednom danu možeš imati sunce, kišu, vjetar, tuču, ponovno sunce i onda još jednu kišu čisto da se ne opustiš.
Počneš govoriti „grand“ kad apsolutno ništa nije grand.
Netko te pita kako si.
„Grand.“
Auto ne pali. Grand. Kasni račun. Grand. Život se raspada po šavovima.
„Ah sure, grand.“
I jednog dana shvatiš da više nisi osoba koja „privremeno živi u Irskoj“.
Jer privremeno je bilo prve dvije godine. Onda još tri dok se stvari ne poslože. Onda dok djeca završe školu. Onda dok se otplati ovo. Onda dok se riješi ono.
I odjednom je prošlo petnaest godina.
Ovo više nije privremeno. Ovo je tvoj život.
I taman pomisliš: to je to, ovo je moj dom, kad te netko sasvim dobronamjerno pita:
„Where are you originally from?“
Originally.
Jedna mala riječ koja ti u tri sekunde objasni cijelu migraciju.
Jer postoji mjesto gdje živiš i mjesto odakle si.
I naravno da kažeš Croatia. Onda slijedi Dubrovnik. Game of Thrones. Beautiful country. Lovely people. Ponekad netko zna Split. Ako naletiš na ozbiljnog poznavatelja geografije, možda čak i Zadar.
Ti se nasmiješ. Navikneš.
A onda dođe ljeto, kupiš kartu i kažeš:
„Idemo doma.“
E, tu tek počinje najbolji dio.
Prvi dan u Hrvatskoj:
„Evo naših iz Irske!“
Treći dan:
„Vi iz dijaspore…“
Peti dan:
„Ma ti više ne znaš kako je ovdje.“
Sedmi dan napraviš kardinalnu pogrešku i kažeš da nešto u Irskoj možda funkcionira malo bolje.
Gotovo.
„Ako ti je tamo tako dobro, što si onda došla?“
Došla sam na godišnji.
Nisam pokrenula međunarodnu reviziju Republike Hrvatske.
Ali nema veze.
Ako kažeš da je nešto u Hrvatskoj skupo:
„Ajde, molim te, ti zarađuješ u Irskoj.“
Ako platiš ručak:
„Lako tebi.“
Ako ne platiš:
„A došla iz Irske.“
Ako kažeš da voliš život u Irskoj — zaboravila si odakle si.
Ako kažeš da ti nedostaje Hrvatska — pa vrati se.
Ako kažeš da obje zemlje imaju svojih prednosti i svojih problema…
E, nemoj sad filozofirati.
Dijaspora, naime, ima vrlo precizno propisanu ulogu. Treba doći ljeti, biti sretna što je došla, reći da je more najljepše na svijetu, potrošiti novac i ne unositi nepotrebne komparativne analize u razgovor.
I, naravno, odgovoriti na najvažnije pitanje:
„A koliko se tamo sad zarađuje?“
Po mogućnosti bruto iznosom, jer bolje zvuči.
Troškove ne moramo spominjati. Kvare priču.
I tako nakon dovoljno godina dobiješ možda najčudniji status na svijetu.
U Irskoj si Hrvatica. U Hrvatskoj si „ona iz Irske“.
Tamo imaš naglasak. Ovdje ti kažu da više ne govoriš kao prije. Tamo objašnjavaš odakle si. Ovdje objašnjavaš zašto si otišla.
Tamo ti nedostaje Hrvatska.
Dođeš u Hrvatsku i nakon dva tjedna počne ti nedostajati vlastiti krevet u Irskoj, tvoja rutina, tvoja kava, tvoj supermarket i ona jedna blagajnica kojoj već deset godina ne znaš ime, ali ste dovoljno bliske da jedna drugoj kažete „How are ya?“ i obje znate da odgovor nikoga zapravo ne zanima.
I onda shvatiš da migracija nikada nije bila samo preseljenje iz države A u državu B.
Promijeni ti navike, kriterije, jezik, odnose, pogled na ljude i ono što smatraš normalnim. Promijeni čak i način na koji gledaš zemlju iz koje si otišao.
Jer Hrvatsku više ne gledaš samo očima osobe koja je tamo odrasla. Gledaš je i očima osobe koja je negdje drugdje vidjela da neke stvari mogu funkcionirati drugačije.
Ali ni Irsku više ne gledaš očima osobe koja je tek stigla s koferom i pokušava shvatiti zašto kuća ima tri prekidača za bojler.
Tamo su sada tvoji ljudi. Tvoje uspomene. Posao. Prijatelji. Djeca. Susjedi. Problemi. Rutine. Smijeh.
Život.
I negdje putem dogodi se nešto o čemu se puno manje govori od plaća, stanarina i cijena avionskih karata.
Identitet ti se ne podijeli. Proširi se.
Postaneš pomalo i jedno i drugo.
I upravo zato možeš imati dva doma, a ponekad osjećati da nisi potpuno doma ni u jednom.
Možeš beskrajno voljeti Hrvatsku, a znati da više ne bi znao živjeti tamo kao nekada. Možeš voljeti Irsku i biti zahvalan za život koji si tamo izgradio, a opet imati dio sebe koji nikada neće postati potpuno irski.
Možda je upravo to prava cijena dijaspore.
Ne plaćaš je eurima.
Plaćaš je pripadanjem.
Jer kad jednom odeš dovoljno daleko i ostaneš dovoljno dugo, prestaneš biti potpuno osoba koja je otišla.
Ali nikada potpuno ne postaneš ni osoba koja je tamo rođena.
Godinama se vraćaš „doma“, sve dok jednog dana ne shvatiš nešto pomalo neugodno.
Onaj dom kojem se vraćaš u glavi više zapravo ne postoji.
Ne zato što Hrvatske nema. Hrvatska je još tamo.
Samo su se promijenili ljudi. Promijenile su se ulice. Promijenili su se odnosi. Netko se odselio, netko oženio, netko umro, netko više ne dolazi na onu kavu na koju ste nekada išli bez dogovora.
Promijenio se život.
A najviše si se promijenio ti.
Odeš u tuđinu tražiti bolji život. Počneš od nule. Radiš. Boriš se. Gradiš.
I izgradiš ga.
A onda nakon svih tih godina shvatiš da si putem izgubio nešto za što nisi ni znao da se može izgubiti:
ono jedno mjesto na svijetu na koje si nekada mogao doći bez objašnjavanja tko si.
Jer u Irskoj te još ponekad pitaju:
„Where are you originally from?“
A kad dođeš u Hrvatsku:
„Kad se vraćaš u Irsku?“
I eto cijele sociologije dijaspore u dvije rečenice.
Tuđ si tamo jer nisi njihov.
A doma si pomalo tuđ jer više nisi isti.
Možda dijaspora zato na kraju nije život bez doma.
Možda je upravo suprotno.
Imaš dva doma.
Samo više nemaš ono jedno mjesto kojem pripadaš bez pitanja, bez objašnjenja i bez onog sitnog osjećaja da si ipak pomalo gost.
I tako cijeli život putuješ između Hrvatske i Irske, na aerodromu u oba smjera govoreći potpuno istu rečenicu:
„Idem doma.“
A samo ti znaš koliko je ta jednostavna rečenica s godinama postala komplicirana.
Ne bih ja ništa rekla.
Ali izgleda da čovjek ponekad mora otići jako daleko da bi shvatio koliko različitih mjesta može zvati domom.
Komentiraj