Postoje ljudi koji imaju potrebu reći što misle. A postoje i oni drugi, puno sofisticiraniji, koji godinama govore: „Ma neću ja ništa reći.“ Ja sam, naravno, pripadala ovoj drugoj skupini. Nisam ja osoba koja se miješa. Samo primijetim.

Primijetim kad netko kaže da ga uopće ne zanima što drugi misle, a onda četrdeset minuta analizira zašto mu Marijana nije lajkala sliku. Primijetim kad netko kaže: „Ja ti ne volim tračati“, a onda sljedećih 25 minuta dobiješ kompletnu biografiju osobe koju nikad nisi upoznao, uključujući bračno stanje njezine sestre, kredit njezina muža i vrlo ozbiljnu sumnju da joj ona kuhinja sigurno nije plaćena gotovinom. Ali to nije tračanje. To ti ona govori da znaš s kim imaš posla.

I ja ništa ne kažem. Samo slušam. Godinama. A to je, pokazalo se, bila strateška pogreška.

Jer čovjek može šutjeti neko vrijeme. Može klimati glavom. Može biti pristojan. Može čak razviti onu posebnu društvenu vještinu u kojoj lice govori: „Kako zanimljivo“, dok mozak govori: „Majko mila.“ Ali negdje se sve to mora skladištiti. A prostora ponestane.

Posebno kad dovoljno dugo promatraš ljude. Mi smo fascinantna vrsta. Kupimo sat koji nam govori da ustanemo jer smo sami zaboravili da imamo noge. Platimo aplikaciju da nas podsjeti da pijemo vodu. Kupimo bocu od 40 eura da bismo tu vodu pili motiviranije. Onda objavimo na Instagramu da pokušavamo živjeti jednostavnije.

Minimalizam.

Imamo samo šest dekorativnih košara u kojima držimo stvari koje smo kupili da bismo organizirali stvari koje nam zapravo ne trebaju.

Radimo osam sati dnevno da bismo si mogli priuštiti stvari kojima ćemo se nagraditi zato što smo radili osam sati dnevno. Kad smo pod stresom zbog novca, prakticiramo self-care tako da nešto kupimo. Po mogućnosti svijeću. Od 38 eura.

Miris: financijska neodgovornost s notama vanilije.

I nitko ne vidi ništa neobično. To je wellness.

Još su mi draži međuljudski odnosi. „Moramo se jednom naći na kavi!“ Moramo. Apsolutno. Ta kava već sedam godina postoji isključivo kao koncept. Nitko nema namjeru otići na nju, ali odnos se uredno održava.

„Čujemo se.“

Nećemo. Ali lijepo je što smo to rekli.

„Javi ako što treba.“

Nemoj. Molim te. To je samo izraz podrške. Nije poziv na konkretnu aktivnost.

I možda je upravo tu nastala ideja za ovaj blog. Jer svakodnevno živimo okruženi stvarima koje su potpuno normalne sve dok ih ne izgovoriš naglas. Onda odjednom više nisu toliko normalne.

Na primjer, razgovor za posao. Firma traži mladog kandidata s deset godina iskustva. Početna pozicija. Plaća konkurentna. Ne piše s čim se natječe. Radno okruženje dinamično. Što najčešće znači da nitko ne zna što radi, ali svi brzo hodaju hodnikom.

„Mi smo obitelj.“

To me već zabrinjava. Imam obitelj. Ne treba mi još jedna koja će me pitati mogu li ostati duže u petak.

A ako nakon svega dobiješ otkaz, nemoj slučajno napisati da si dobio otkaz. Na LinkedInu se to zove: „Nakon nevjerojatnog putovanja, došlo je vrijeme za moje sljedeće uzbudljivo poglavlje.“

Nije ti produžen ugovor, Ivane.

Ali sviđa mi se energija.

I zato sam zaključila da možda ipak imam nešto za reći. Ne velike životne mudrosti. Njih ionako danas imamo dovoljno. Internet je pun ljudi koji se bude u pet ujutro, piju vodu s limunom, meditiraju, trče deset kilometara, vode tri firme i do 7:15 već su postali najbolja verzija sebe.

Ja u 7:15 pokušavam pronaći naočale.

Dok ih nosim.

Tako da vam ovdje neću objašnjavati kako živjeti. Nemam pojma. Ali mogu primijetiti apsurd. Mogu se nasmijati nama, njima, sebi, Hrvatskoj, Irskoj, dijaspori, roditeljima, djeci, poslu, društvenim mrežama, modernom životu i onoj osobi koja napiše: „Ne zanima me“ ispod objave koju je upravo pročitala, komentirala i na koju će se vratiti još četiri puta da vidi je li joj netko odgovorio.

Bit će ovdje svega. Možda ćete se prepoznati. Možda ćete prepoznati susjedu, kolegicu, muža, ženu, mamu ili prijateljicu. Ako u baš svakoj kolumni prepoznate istu osobu, postoji i jedna neugodnija mogućnost.

Možda ste to vi.

Ali ne brinite.

Vjerojatno sam i ja.

Jer ovo nije blog o tome kako su svi drugi čudni, a ja sam jedina normalna. To bi već bila znanstvena fantastika. Ovo je blog o svima nama i svim onim malim apsurdima koje svakodnevno radimo, govorimo i prihvaćamo kao potpuno normalne.

A nisu.

Samo smo se navikli.

Ja sam dugo mislila da ih je pristojnije ne komentirati. I stvarno sam se trudila.

Ne bih ja ništa rekla.

Ali evo nas.