KRISTIAN JE DOŠAO PO POMOĆ, A IZ BOLNICE SE NIKADA NIJE VRATIO.

Postoje tragedije nakon kojih čovjek zaplače. Postoje one nakon kojih osjeti bijes. A postoje i one koje u njemu ostave nešto mnogo teže od suza i bijesa — tišinu u kojoj se počne pitati koliko zapravo vrijedi ljudski život, gdje prestaje profesionalna dužnost, a počinje osobna savjest, i kako je moguće da čovjek, okružen drugim ljudima, u posljednjim trenucima svojega života ostane toliko bespomoćan. Nakon što sam pogledala snimku posljednjih trenutaka života Kristiana Josipa Periša, shvatila sam da postoje prizori koje možemo prestati gledati, ali ih ne možemo jednostavno prestati nositi u sebi.

Gledala sam snimku.

I voljela bih da ono što sam vidjela nikada nije bilo stvarnost.

Ne zato što želim zatvoriti oči pred istinom, nego zato što sam oduvijek vjerovala da postoje mjesta na kojima čovjek, bez obzira na svoje stanje, mora biti siguran.

Bolnica bi trebala biti jedno od njih.

Mjesto na koje dolazimo kada više ne možemo sami. Kada nas boli. Kada se bojimo. Kada naše tijelo ili naš um više nemaju snage nositi se s onim što nam se događa.

Mjesto na kojem ne moramo dokazivati da zaslužujemo pomoć.

Jer pomoć nije nagrada za dobro ponašanje.

Nije privilegija zdravih, smirenih i poslušnih.

Pomoć je pravo čovjeka upravo onda kada je najranjiviji.

I zato me ono što se dogodilo Kristianu pogodilo toliko duboko.

Ne samo zbog prizora na snimci.

Nego zbog spoznaje da je jedan mladi čovjek otišao onamo gdje je trebao pronaći zaštitu, a odande se više nikada nije vratio.

Nije se vratio svojoj obitelji.

Svojim prijateljima.

Svojim planovima.

Životu koji je još trebao živjeti.

A meni se od tada neprestano vraća jedna rečenica.

„Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.”

Riječi koje je Isus izgovorio na križu.

Riječi koje su stoljećima bile simbol najdubljeg milosrđa, oprosta i ljubavi prema čovjeku.

Ali sada, nakon svega što sam vidjela, u meni se javlja pitanje koje ne mogu utišati.

Oprosti im, Bože… ali kako, ako su znali što rade?

Ne tvrdim da znam što se nalazilo u svijesti svakoga tko je bio prisutan. Ne znam što je tko razumio, što je mogao spriječiti ni kakvu će odgovornost utvrditi istraga.

Ali to pitanje ne postavljam samo zbog Kristiana.

Postavljam ga zbog svih trenutaka u kojima čovjek zna da nešto nije u redu, a ipak ne učini ono što je u njegovoj moći.

Zbog trenutaka u kojima je lakše gledati nego reagirati.

Lakše šutjeti nego progovoriti.

Lakše okrenuti pogled nego prihvatiti odgovornost.

Jer ponekad najveće tragedije ne otvaraju samo pitanje onoga što je netko učinio.

Otvaraju i pitanje što smo kao ljudi spremni dopustiti da se dogodi pred našim očima.

I koliko dugo možemo ostati ravnodušni prije nego što ta ravnodušnost postane dio problema.

Kristian je imao 32 godine.

Trideset dvije godine života koje nitko nema pravo svesti na posljednje minute njegove smrti.

Prije tih minuta postojalo je cijelo jedno djetinjstvo. Postojale su godine odrastanja, uspomena, prijateljstava, malih radosti, razočaranja, uspjeha i snova.

Postojala je osoba koju su drugi poznavali na način na koji je mi, koji danas gledamo njegovu fotografiju, nikada nećemo moći poznavati.

Za nekoga je Kristian bio dječak čiju je ruku držao dok je učio hodati.

Za nekoga prijatelj s kojim je dijelio godine života.

Za nekoga glas koji je mogao prepoznati bez pogleda na telefon.

Za nekoga čovjek bez kojega budućnost više nikada neće izgledati isto.

A za javnost?

Za javnost je postao slučaj.

Vijest.

Snimka.

Predmet istrage.

Koliko je strašno kada nečiji cijeli život zasjeni način na koji je završio.

I upravo zato ne želim da Kristiana pamtimo samo po onome što mu se dogodilo.

Želim da se sjetimo i onoga što je on bio drugima.

Jer Kristian nije bio samo čovjek kojemu je trebala pomoć.

Bio je i čovjek koji je pomagao.

Kao kineziolog i trener radio je s osobama s invaliditetom, nastojeći im kroz sport pružiti mogućnosti, podršku i osjećaj pripadnosti.

Razumio je da svatko nema jednake mogućnosti.

Da ono što je jednoj osobi jednostavno, drugoj može predstavljati gotovo nepremostivu prepreku.

Da nečija ograničenja ne umanjuju njezinu vrijednost.

I da sposobnost nije razlog da se uzdignemo iznad drugoga, nego prilika da mu pomognemo.

Upravo je on izgovorio riječi koje danas, u svjetlu njegove smrti, dobivaju gotovo nepodnošljivo bolno značenje:

„Ako možeš, moraš za one koji ne mogu.”

Kakva jednostavna rečenica.

A koliko ljudskosti u njoj.

Koliko razumijevanja.

Koliko odgovornosti prema drugome.

I koliko strašne simbolike u činjenici da je čovjek koji je te riječi izgovorio na kraju svojega života sam postao onaj kojemu je bila potrebna zaštita drugih.

Kristian je razumio odgovornost snažnijega prema slabijemu. A onda je došao trenutak u kojem je i sam ovisio o toj istoj odgovornosti.

Ta me spoznaja boli možda i više od svega.

Jer nije li upravo to ono najvažnije što bismo kao ljudi trebali razumjeti?

Da nitko od nas nije uvijek snažan.

Da nitko nije zauvijek zdrav.

Da nitko nije toliko sposoban, obrazovan ili samostalan da jednoga dana neće trebati tuđu pomoć.

Danas smo možda mi oni koji pružaju ruku.

Sutra ćemo možda biti oni koji je očajnički trebaju.

I upravo zato način na koji postupamo prema bespomoćnima govori o nama mnogo više nego način na koji postupamo prema onima od kojih nešto očekujemo.

Po srednjoškolskoj struci medicinska sam sestra.

Moji su se profesionalni putevi kasnije razvijali u drugim smjerovima, ali ono što sam tijekom zdravstvenog obrazovanja naučila nikada nije prestalo biti dijelom mene.

Učili smo o ljudskom tijelu.

O disanju.

O radu srca.

O cirkulaciji.

O mozgu.

O tome kako prepoznati znakove životne ugroženosti i koliko je katkad malo potrebno da se stanje čovjeka nepovratno promijeni.

Ali iznad svih stručnih lekcija ostala je jedna koja se ne može izmjeriti ocjenom.

Čovjek koji nam je povjeren na skrb nije samo tijelo koje liječimo. On je život koji smo dužni poštovati.

Iza svake dijagnoze postoji ime.

Iza svakoga bolničkog kreveta postoji nečija priča.

Iza svakoga medicinskog kartona postoji čovjek kojega je netko volio mnogo prije nego što je postao naš pacijent.

Možda će nama njegov boravak u ustanovi biti samo jedna smjena.

Samo jedan radni dan.

Samo još jedan zahtjevan slučaj.

Ali njegovoj obitelji taj čovjek znači cijeli svijet.

I zato nikada ne smijemo zaboraviti da ono što je nama profesija, nekome drugome predstavlja život osobe koju najviše voli.

Često govorimo o Hipokratovoj zakletvi.

Iako je riječ o liječničkoj tradiciji, njezina etička načela — djelovati u korist bolesnika, ne nanositi štetu i poštovati ljudsko dostojanstvo — bliska su i sestrinskoj profesiji, koja ima vlastiti etički kodeks.

Ali što je zakletva ako njezina vrijednost ostane samo u riječima?

Što vrijedi diploma ako nas ne podsjeća na odgovornost koju smo njome preuzeli?

Što vrijedi bijela uniforma ako zaboravimo da ona nije simbol moći nad pacijentom, nego obveze prema njemu?

I što vrijedi sve naše znanje o ljudskom tijelu ako u najvažnijem trenutku zaboravimo vidjeti čovjeka?

Nijedna stručna kvalifikacija ne može zamijeniti savjest.

Možemo naučiti postupke.

Možemo usvojiti protokole.

Možemo položiti ispite.

Možemo godinama stjecati iskustvo.

Ali nitko nam ne može dati ljudskost ako je sami nismo spremni živjeti.

I upravo se zato prava vrijednost zdravstvenog poziva ne pokazuje samo onda kada je pacijent miran, zahvalan i spreman surađivati.

Pokazuje se i onda kada je uplašen.

Kada je dezorijentiran.

Kada ne razumije.

Kada je uznemiren.

Kada zbog bolesti ne može kontrolirati svoje postupke ili jasno izraziti svoje potrebe.

Upravo tada čovjek ne smije izgubiti našu empatiju.

Jer bolest nije moralni neuspjeh.

Psihička kriza nije gubitak ljudske vrijednosti.

A nemoć nije dopuštenje drugome da zaboravi granice vlastite moći.

Znam da u psihijatrijskoj skrbi postoje iznimno složene i opasne situacije.

Znam da ponekad treba brzo reagirati i primijeniti mjere koje štite sigurnost pacijenta i okoline.

Ali takve mjere nikada ne smiju izgubiti svoju svrhu.

Nikada ne smiju postati kazna.

Nikada poniženje.

Nikada nasilje prikriveno jezikom stručnosti.

Jer pacijent koji se ne može obraniti nije čovjek s manje prava. On je čovjek kojemu je potrebna veća zaštita.

A onda se ponovno sjetim snimke.

I ne mogu prestati razmišljati o vremenu.

O tim minutama.

O tome koliko dugo može trajati jedna minuta kada je čovjek u strahu.

Koliko toga u jednoj minuti može proći kroz nečiju svijest.

Koliko se puta u jednoj minuti može promijeniti nečija sudbina.

I koliko toga ponekad ovisi o jednoj odluci.

O jednom upozorenju.

O jednom pozivu u pomoć.

O jednoj osobi koja je spremna reći da nešto nije u redu.

Ne znam jesu li svi prisutni mogli promijeniti ishod. To ne bi bilo pošteno tvrditi bez svih činjenica.

Ali vjerujem da moramo postaviti pitanje koje ide mnogo dublje od ovog slučaja.

Jesmo li spremni učiniti ono što je ispravno i kada nas je strah posljedica?

Jer lako je govoriti o hrabrosti kada nas ništa ne ugrožava.

Lako je osuđivati nepravdu kada se događa negdje daleko.

Lako je djecu učiti da ne smiju šutjeti pred nasiljem.

Ali što se događa kada odrasli čovjek mora odlučiti hoće li upozoriti kolegu?

Hoće li prijaviti nepravilnost?

Hoće li se suprotstaviti autoritetu?

Hoće li učiniti ono što smatra ispravnim, iako mu je lakše ostati po strani?

Tada ne polažemo stručni ispit.

Tada polažemo ispit savjesti.

I to je ispit čiji rezultati ponekad ne ostaju samo na nama.

Ponekad ih cijeloga života nose drugi ljudi.

Nečija obitelj.

Nečiji roditelji.

Nečija djeca.

Nečiji bližnji.

Zato me ova tragedija ne tjera samo da razmišljam o onima koji su bili u toj prostoriji.

Tjera me da razmišljam o svima nama.

O društvu koje često čeka katastrofu da bi počelo govoriti o odgovornosti.

O institucijama čija se pravila moraju provoditi prije nego što se dogodi tragedija.

O sustavima u kojima ljudi moraju imati mogućnost prijaviti nepravilnosti bez straha.

I o našoj sklonosti da ljudsku patnju promatramo kao nešto udaljeno, sve dok ne dobije lice koje nas pogodi.

Jer Kristian nije prvi čovjek čija je ranjivost otvorila pitanja o odgovornosti drugih.

I zato se bojim samo jednoga.

Da će jednoga dana njegovo ime prestati biti vijest.

Da će se pojaviti neka nova tragedija.

Da ćemo ponovno nekoliko dana govoriti o humanosti, odgovornosti i pravdi.

A onda nastaviti dalje kao da ništa nismo naučili.

Najveća nepravda bila bi da nakon svega ostanu samo snimka, nekoliko naslova i jedna obitelj kojoj se život nikada neće vratiti na staro.

A ta obitelj…

O njima je gotovo nemoguće pisati bez osjećaja da su sve riječi nedovoljne.

Jer mi gledamo Kristianovu fotografiju i vidimo mladoga čovjeka koji se smiješi.

Njegovi najbliži na toj fotografiji vide mnogo više.

Vide godine koje su zajedno proživjeli.

Čuju glas koji mi ne poznajemo.

Pamte razgovore kojima nismo prisustvovali.

Znaju sitnice koje nikada neće biti zapisane ni u jednom novinskom članku.

Znaju kakav je bio kada je bio sretan.

Što ga je nasmijavalo.

Čemu se veselio.

Kako je izgledao njegov sasvim običan dan.

A upravo su obični dani ono za čime čovjek nakon gubitka najviše čezne.

Ne za velikim događajima.

Nego za još jednim razgovorom.

Još jednim pozivom.

Još jednim zajedničkim ručkom.

Još jednom prilikom da kaže: „Čuvaj se.”

I da dobije odgovor.

Možda se njegova obitelj danas najteže nosi upravo s nečim što mi ne možemo razumjeti.

S činjenicom da je postojalo posljednje jutro, a da nitko nije znao da je posljednje.

Posljednji razgovor.

Posljednji pogled.

Posljednja prilika za zagrljaj.

Jer kada nekoga izgubimo, ne boli nas samo to što je otišao. Boli nas i sve ono što s njim više nikada nećemo moći doživjeti.

Bole godine koje neće doći.

Rođendani koje neće slaviti.

Razgovori koje neće voditi.

Planovi koji se neće ostvariti.

I budućnost koja je iznenada postala uspomena.

A kada se tome pridruži pitanje je li smrt mogla biti spriječena, bol dobiva još jednu dimenziju.

Onu koja ne dopušta mir.

Jer kako prihvatiti gubitak dok ne znate sve okolnosti?

Kako prestati postavljati pitanja kada znate da odgovori možda postoje?

Kako pronaći spokoj dok se istina tek utvrđuje?

Zato Kristianova obitelj zaslužuje više od izraza sućuti.

Zaslužuje istinu.

Potpunu i nepristranu istragu.

Odgovornost ondje gdje se ona dokaže.

I sustav koji će, ako su postojali propusti, iz njih izvući stvarne posljedice.

Jer pravda ne može vratiti mrtve.

Ali njezin izostanak može dodatno raniti žive.

I zato sada ponovno razmišljam o oprostu.

O riječima koje su me pratile od prvog trenutka.

„Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.”

Vjerujem u vrijednost oprosta.

Vjerujem da čovjek ne smije dopustiti da mu mržnja postane jedini odgovor na nepravdu.

Ali isto tako vjerujem da oprost nikada ne smije biti zahtjev upućen onima koji pate.

Nitko nema pravo od Kristianove obitelji tražiti da oprosti.

Nitko nema pravo njihovu bol požurivati.

Nitko nema pravo govoriti koliko dugo smiju tugovati, koliko smiju biti ljutiti ni kada bi trebali pronaći mir.

Jer oprost, ako ikada dođe, pripada onome tko je povrijeđen.

Ne onome tko ga promatra.

A vjerovati u oprost ne znači odustati od istine.

Milost nije isto što i nekažnjivost. Suosjećanje nije isto što i šutnja. A oprost nikada ne bi smio biti zamjena za odgovornost.

Možda je upravo zato ovo pitanje toliko teško.

Oprosti im, Bože…

Ali prije toga neka istina bude izgovorena.

Neka se utvrdi tko je što učinio.

Neka se utvrdi što se moglo i moralo učiniti.

Neka odgovaraju oni za koje se dokaže da su odgovorni.

I neka se nikada ne dogodi da nečija smrt postane samo još jedan predmet koji će vrijeme prekriti zaboravom.

Jer Kristian je zaslužio mnogo više od toga.

Zaslužio je živjeti.

Zaslužio je da njegova ranjivost bude shvaćena ozbiljno.

Zaslužio je dostojanstvo koje ne ovisi o dijagnozi, zdravstvenom stanju ni ponašanju.

Zaslužio je da ga se promatra kao čovjeka, a ne kao problem.

I zaslužio je ono najosnovnije što bismo svi trebali imati kada potražimo medicinsku pomoć.

Priliku da se vratimo kući.

Kristiane…

Ne poznajem te osobno.

Ali nakon što sam vidjela snimku, a zatim čula tvoje riječi i saznala više o onome što si radio za druge, osjetila sam tugu koju je teško pretočiti u rečenice.

Ne želim govoriti u tvoje ime.

Ne mogu znati što si mislio ni osjećao u posljednjim trenucima.

Ne mogu znati ni koliko je straha, boli ili zbunjenosti bilo u tim trenucima.

I možda je upravo to ono što najviše boli.

Što nikada nećemo moći čuti tvoju stranu te priče.

Što nećeš moći sjesti pred nas i ispričati nam što se dogodilo.

Što nećeš moći odgovoriti na pitanja koja danas postavljamo.

Zato je odgovornost svih koji mogu govoriti još veća.

Ali ne želim da posljednje što napišem o tebi bude povezano sa smrću.

Želim se vratiti životu.

Onome što si vjerovao.

Onome što si radio.

Onome što si ostavio ljudima kojima si pomagao.

Jer postoji nešto duboko ljudsko u činjenici da si razumio koliko je važna podrška onima kojima je potrebna.

Nisi govorio da trebamo pomoći samo onima koji su nam bliski.

Nisi rekao da trebamo pomoći samo onima koji će nam moći uzvratiti.

Govorio si o odgovornosti koju imamo zato što možemo.

I koliko god ta rečenica danas boljela, ona je možda najvrjednije što možemo ponijeti iz tvojega života.

„Ako možeš, moraš za one koji ne mogu.”

Sada te riječi više ne čujem samo kao poruku o radu s osobama s invaliditetom.

Čujem ih kao pitanje upućeno svakome tko u svojim rukama ima nečiju sigurnost.

Svakom liječniku.

Svakoj medicinskoj sestri.

Svakom terapeutu.

Svakom odgojitelju.

Svakom učitelju.

Svakom roditelju.

Svakom čovjeku.

Jer svi ćemo se mi, prije ili kasnije, naći s jedne ili druge strane te rečenice.

Ponekad ćemo moći.

Ponekad nećemo.

Ponekad ćemo biti dovoljno snažni da nekoga zaštitimo.

A ponekad ćemo ovisiti o tome hoće li netko drugi prepoznati našu bespomoćnost.

Zato je ono što danas činimo za druge ujedno i odgovor na pitanje kakav svijet želimo za sebe i za one koje volimo.

Svijet u kojem je ranjivost poziv na zaštitu.

A ne prilika za iskorištavanje moći.

Svijet u kojem čovjek ne mora zaslužiti dostojanstvo.

Svijet u kojem profesionalna odgovornost ne završava pravilnikom, nego počinje ljudskošću.

Svijet u kojem će netko imati hrabrosti progovoriti kada je to potrebno.

I u kojem ljudski život neće biti manje vrijedan samo zato što se njegov vlasnik ne može sam obraniti.

Kristiane, možda je najtužnije od svega to što si nas svojim riječima podsjetio na nešto što smo već trebali znati.

Da snaga ne postoji samo radi nas samih.

Da znanje nije dano samo radi osobnog uspjeha.

Da mogućnost da pomognemo nosi odgovornost.

Da se ljudskost ne mjeri onime što govorimo o sebi, nego onime što činimo kada je netko drugi nemoćan.

I da je ponekad najvažnije pitanje koje si možemo postaviti vrlo jednostavno: ako sam mogao pomoći, jesam li učinio ono što sam mogao?

Ne možemo vratiti Kristiana.

Ne možemo promijeniti ono što se dogodilo.

Ne možemo njegovoj obitelji vratiti budućnost koju je s njim trebala dijeliti.

Ali možemo odbiti da njegova smrt bude zaboravljena bez odgovora.

Možemo zahtijevati istinu.

Možemo zahtijevati odgovornost.

Možemo se zalagati za zaštitu ranjivih.

I možemo sačuvati ono što nam je Kristian svojim životom i riječima ostavio.

A meni, nakon svega što sam gledala, ostaje još jedna misao.

Najveća tragedija nije samo u tome što je jedan čovjek izgubio život. Tragedija je i u tome što njegova smrt pred sve nas postavlja pitanje jesmo li dovoljno ljudi onda kada je to najpotrebnije.

Kristiane…

Tvoje riječi danas čitamo uz tvoju fotografiju.

Uz svijeću.

Uz suze.

Uz izraze sućuti.

Ali one nisu bile napisane za osmrtnicu.

Bile su izgovorene za život.

Za ljude.

Za one kojima je potrebna pomoć.

I zato ne želim da ostanu samo lijep citat koji ćemo danas podijeliti, a sutra zaboraviti.

Želim da nas prate onda kada bude teško učiniti ispravnu stvar.

Kada bude lakše okrenuti glavu.

Kada bude lakše šutjeti.

Kada pred nama bude netko tko se ne može sam zauzeti za sebe.

Jer tek tada ćemo pokazati jesmo li razumjeli ono što si nam rekao.

I na kraju, koliko god pokušavala pronaći riječi kojima bih završila ovu kolumnu, shvaćam da ne postoje moje riječi koje bi bile snažnije od tvojih.

Zato ću završiti onime što si ti rekao.

Riječima koje si nam ostavio dok si bio živ.

Riječima koje danas bole jer si i sam, u posljednjim trenucima, trebao da netko bude uz tebe.

„AKO MOŽEŠ, MORAŠ ZA ONE KOJI NE MOGU.”

— Kristian Josip Periš

I možda je upravo u tome najteža istina ove tragedije.

Čovjek koji je znao koliko je važno pomoći onima koji ne mogu, otišao je s ovoga svijeta u trenutku kada je njemu samome bila potrebna pomoć drugih.

Neka tvoje riječi ne budu samo uspomena.

Neka postanu naša savjest.

Neka nas podsjećaju da tuđi život nikada nije nešto što smijemo uzeti zdravo za gotovo.

I neka nas opominju da je najvažnije ostati čovjek upravo onda kada je drugi čovjek potpuno bespomoćan.

Počivaj u miru, Kristiane Josipe Perišu.

Tvojoj obitelji želim snagu koju je teško pronaći, istinu koju zaslužuje i pravdu koja, premda te ne može vratiti, ne smije izostati ondje gdje se utvrdi odgovornost.

A nama svima ostaje pitanje na koje ćemo morati odgovarati vlastitim postupcima:

KADA NETKO NE BUDE MOGAO, HOĆEMO LI MI BITI ONI KOJI MOGU?