O obrazovanju koje često nagrađuje točne odgovore, društvu koje se klanja titulama, stručnjacima s impresivnim životopisima i jednoj neugodnoj mogućnosti: možda smo naučili sve što se od nas tražilo, osim kako samostalno razmišljati.

Postoji jedna posebna vrsta ponosa u našem narodu.

Nije to ponos na vlastitu dobrotu, poštenje ili sposobnost snalaženja u životu.

To je ponos na diplomu.

Diploma se uokviri.

Objesi na zid.

Pokaže rodbini.

Spomene susjedima.

A ako je dovoljno velika, možda se jednog dana oko nje organizira i obiteljsko stablo.

„Naš je završio fakultet!”

I tu rasprava uglavnom završava.

Što je naučio?

Vidjet ćemo.

Zna li razmišljati?

Valjda zna.

Zna li primijeniti znanje?

Pa završio je fakultet!

Kao da je sama činjenica da smo uspješno prošli kroz obrazovni sustav automatski dokaz da smo razvili sve sposobnosti koje će nam u životu trebati.

A možda je upravo tu počeo naš problem.

Naučili smo dokazivati da smo obrazovani. Ali jesmo li naučili prepoznati što obrazovan čovjek zapravo jest?

Jer ako je obrazovanje samo sposobnost da zapamtimo informacije, ponovimo ih u odgovarajućem trenutku i dobijemo službenu potvrdu da smo to uspješno napravili, onda smo možda cijelu stvar malo pogrešno razumjeli.

Ne bih ja ništa rekla.

Ali možda je vrijeme da ipak nešto kažemo.

Prvo smo naučili sjediti mirno. Ostalo je došlo kasnije.

Sjetimo se vlastitog školovanja.

Zvono.

Klupa.

Bilježnica.

Udžbenik.

Učitelj.

Pitanje.

Odgovor.

Ocjena.

I tako godinama.

Učili smo kada smijemo govoriti.

Kada trebamo šutjeti.

Kada podignuti ruku.

Kada otvoriti knjigu.

Kada zatvoriti knjigu.

I kada je najbolje ne postavljati dodatna pitanja jer se sat ionako bliži kraju.

Naravno, red i struktura imaju svoju svrhu.

Bez njih je teško organizirati nastavu.

Ali postoji jedna zanimljiva granica između učenja odgovornosti i učenja poslušnosti.

A ponekad je toliko tanka da je gotovo ne primjećujemo.

Dijete koje mirno sjedi često ostavlja dojam dobrog učenika.

Dijete koje izvršava zadatke smatra se odgovornim.

Dijete koje daje očekivane odgovore dobiva dobre ocjene.

A dijete koje neprestano propituje, traži dodatna objašnjenja ili želi nešto napraviti drukčije?

Ovisi na kakvog učitelja naiđe.

Može biti prepoznato kao znatiželjno.

A može vrlo brzo postati „ono koje stalno nešto pita”.

I tu se možemo zapitati nešto ozbiljnije.

Koliko često obrazovanje nagrađuje sposobnost razmišljanja, a koliko sposobnost prilagođavanja očekivanjima?

Jer nije isto naučiti poštovati pravila i naučiti da se pravila nikada ne smiju preispitivati.

Nije isto razviti disciplinu i izgubiti inicijativu.

Nije isto slušati učitelja i prestati slušati vlastitu znatiželju.

A ipak, te se stvari ponekad vrlo lako pomiješaju.

„To nije za ispit.” Možda najiskrenija rečenica našeg obrazovanja.

Postoji jedna rečenica koju smo gotovo svi barem jednom čuli.

„To nije za ispit.”

I zanimljivo je koliko je ona zapravo moćna.

Jer u samo četiri riječi objašnjava jednu od najvećih slabosti obrazovanja.

Ako nešto nije za ispit, zašto bismo to učili?

Ako se nešto neće ocjenjivati, zašto bismo se time bavili?

Ako pitanje ne donosi bodove, čemu odgovor?

I tako obrazovanje, koje bi trebalo razvijati znatiželju, ponekad postane vrlo sofisticirana igra prikupljanja bodova.

Učimo ono što će se pitati.

Pamtimo ono što treba ponoviti.

Pišemo ono što se očekuje.

I nadamo se da ćemo dobiti dovoljno bodova za prolaz.

A onda, nakon nekoliko godina, dobijemo diplomu.

Službenu potvrdu da smo uspješno završili igru.

Samo što život, nažalost, nema unaprijed objavljen popis ispitnih pitanja.

Ne postoji nastavnik koji će nam reći koja će se situacija dogoditi sljedeći tjedan.

Ne postoji zbirka rješenja za svaki problem.

I nema uvijek točnog odgovora na kraju udžbenika.

Ponekad moramo sami procijeniti informacije.

Prepoznati što je važno.

Donijeti odluku.

Preuzeti odgovornost.

I prihvatiti da možda nećemo odmah znati jesmo li bili u pravu.

A upravo se te sposobnosti ne razvijaju samo ponavljanjem gotovih odgovora.

Petica iz poslušnosti. Jedinica iz samostalnosti.

Zamislimo učenika koji tijekom cijelog školovanja ima izvrsne ocjene.

Uvijek je pripremljen.

Uvijek uredan.

Uvijek izvršava zadatke.

Nikada ne kasni.

Nikada ne proturječi.

Nikada ne dovodi u pitanje upute.

Sustav ga voli.

I sasvim razumljivo.

Takav učenik olakšava rad svima oko sebe.

Ali sada zamislimo da ga jednog dana stavimo pred problem za koji ne postoje gotove upute.

Nešto što nikada nije radio.

Nešto što zahtijeva samostalnu procjenu.

Nešto u čemu postoji više mogućih rješenja.

Hoće li znati što napraviti?

Možda hoće.

A možda će prvi put osjetiti ozbiljnu nesigurnost.

Jer godinama je uspješno radio ono što se od njega očekivalo.

Ali nitko ne može unaprijed očekivati sve što će mu se dogoditi u životu.

I zato bismo se možda trebali zapitati koliko obrazovanje razvija sposobnost samostalnog djelovanja.

Ne samo izvršavanja zadataka.

Nego prepoznavanja problema.

Postavljanja ciljeva.

Traženja rješenja.

I preuzimanja inicijative.

Jer postoji velika razlika između osobe koja zna izvršiti uputu i osobe koja zna procijeniti što treba napraviti kada upute nema.

A društvu trebaju obje sposobnosti.

Problem nastaje kada jednu razvijamo toliko intenzivno da drugu gotovo zaboravimo.

A što ako dijete nije dobro u onome što škola najviše mjeri?

Ovdje dolazimo do posebno zanimljivog pitanja.

Što zapravo smatramo inteligencijom?

Sposobnost brzog računanja?

Pamćenje informacija?

Razumijevanje pročitanog?

Logičko zaključivanje?

Kreativnost?

Prostornu orijentaciju?

Sposobnost razumijevanja drugih ljudi?

Praktično rješavanje problema?

Sve su to različite sposobnosti koje mogu biti važne u različitim životnim situacijama.

Ali školski sustav ne vrednuje ih uvijek jednako.

I to je donekle razumljivo.

Škole moraju poučavati određene sadržaje i procjenjivati napredak.

Ne možemo očekivati da svaka ocjena obuhvati sve aspekte ljudskih sposobnosti.

Ali možemo se zapitati što se događa kada rezultate tih procjena počnemo doživljavati kao potpunu sliku djeteta.

Dijete može imati teškoće u pisanom izražavanju, a izvrsno razumjeti složene praktične probleme.

Može se mučiti s matematikom, a pokazivati iznimnu kreativnost.

Može imati poteškoće s koncentracijom u određenim nastavnim uvjetima, a biti vrlo usredotočeno tijekom aktivnosti koje zahtijevaju drukčiji način rada.

Može biti vrlo uspješno u akademskim zadacima, a trebati dodatnu podršku u socijalnim ili svakodnevnim vještinama.

Ništa od toga samo po sebi ne određuje njegovu ukupnu inteligenciju ili budućnost.

Ali školski uspjeh često postane mnogo više od informacije o učenju.

Postane etiketa.

„On je pametan.”

„Ona je slaba.”

„On nije za školu.”

„Ona je odlična učenica.”

A sada zamislimo koliko takve rečenice mogu utjecati na način na koji dijete doživljava samo sebe.

Jer nije isto reći da dijete trenutačno ima teškoće s određenim gradivom i zaključiti da nije sposobno.

Nije isto prepoznati područje u kojem mu treba podrška i svesti cijelu njegovu osobnost na jednu ocjenu.

Ocjena može opisati određeno postignuće. Ali ne bi smjela postati definicija čovjeka.

I onda odrastemo. A školski sustav samo promijeni naziv.

Zanimljivo je koliko se obrasci iz školovanja nastavljaju i u odrasloj dobi.

U školi smo skupljali ocjene.

Na fakultetu bodove.

Na poslu skupljamo potvrde.

Certifikate.

Kvalifikacije.

Stručna usavršavanja.

Profesionalna članstva.

I, naravno, titule.

Samo što sada više nemamo učiteljicu koja će nam zalijepiti peticu u bilježnicu.

Sada to radimo sami.

Na LinkedInu.

Uz fotografiju certifikata.

I rečenicu:

„Ponosna sam što mogu objaviti…”

Naravno da je lijepo biti ponosan na vlastiti trud.

Ali postoji nešto gotovo komično u našoj potrebi da svako novo obrazovno iskustvo pretvorimo u javnu potvrdu vlastite vrijednosti.

Završimo tečaj.

Objavimo.

Prisustvujemo konferenciji.

Objavimo.

Dobijemo potvrdu.

Objavimo.

Pročitamo stručnu knjigu.

Dobro, za to još ne dobivamo diplomu.

Ali tržište će se sigurno dosjetiti nečega.

I tako se polako počinje stvarati dojam da je profesionalni razvoj prije svega pitanje broja potvrda.

Što ih je više, to smo ozbiljniji.

Što su nazivi dulji, to smo stručniji.

Što je više logotipa, to smo uvjerljiviji.

A možda smo samo postali vrlo uspješni u prikupljanju dokaza da smo negdje bili.

Irski leveli. Kada znanje dobije broj, a broj postane identitet.

U Irskoj postoji Nacionalni okvir kvalifikacija, poznat kao NFQ.

Deset razina.

Različite vrste kvalifikacija.

Jasno definirani obrazovni standardi.

I mogućnosti napredovanja kroz različite obrazovne puteve.

To je korisno i potrebno.

Ali postoji jedna zanimljiva pojava.

Kada kvalifikacija dobije broj, ljudi ponekad počnu doživljavati taj broj kao mjeru osobne vrijednosti.

Level 5.

Level 6.

Level 7.

Level 8.

Level 9.

Level 10.

Kao da se ljudska sposobnost može uredno posložiti na deset polica.

I kao da osoba s višom kvalifikacijom automatski bolje razumije svaku životnu situaciju od osobe s nižom.

Naravno da nije tako.

NFQ razina opisuje složenost određenih obrazovnih ishoda.

Ne ukupnu inteligenciju.

Ne karakter.

Ne životnu mudrost.

I ne univerzalnu stručnost.

Osoba s doktoratom iz jednog područja može biti potpuno neupućena u drugo.

Vrhunski obrazovan akademik može imati vrlo skromne praktične vještine.

A izvrstan obrtnik može rješavati složene tehničke probleme koje osoba s visokom akademskom kvalifikacijom ne bi znala ni započeti.

To ne umanjuje vrijednost doktorata.

Niti vrijednost strukovne kvalifikacije.

Samo nas podsjeća da različite kvalifikacije potvrđuju različite vrste postignuća.

A sada se možemo zapitati:

Zašto toliko često pokušavamo uspoređivati ljude pomoću oznaka koje nisu ni zamišljene da mjere njihovu ukupnu vrijednost?

Certifikat je stigao. Znanje još provjeravamo.

Danas je obrazovanje postalo i ozbiljno tržište.

Postoje izvrsni akademski programi.

Kvalitetne strukovne edukacije.

Zahtjevna profesionalna usavršavanja.

I vrlo korisni kratki tečajevi.

Ali postoje i programi čija je marketinška privlačnost mnogo jasnija od njihove obrazovne vrijednosti.

„Postanite certificirani stručnjak!”

„Steknite međunarodno priznati certifikat!”

„Unaprijedite profesionalne kompetencije!”

„Otključajte svoj puni potencijal!”

Sve zvuči izvrsno.

Ali što zapravo dobivamo?

Znanje?

Formalnu kvalifikaciju?

Potvrdu o sudjelovanju?

Pravo na obavljanje određenog posla?

Ili lijep dokument koji možemo staviti iza imena?

Jer nije isto završiti cjelovitu kvalifikaciju i jedan modul.

Nije isto steći akademsku diplomu i potvrdu o pohađanju edukacije.

Nije isto imati profesionalno članstvo i pravo obavljati reguliranu profesiju.

A nije isto ni nešto naučiti i dokazati da to znamo primijeniti.

Sve te razlike imaju smisla.

Ali često nestanu čim se pojavi dobar marketing.

Posebno kada se koriste riječi poput advanced, professional, clinical, international i certified.

Jer engleski jezik ima jednu zanimljivu sposobnost.

I najobičniju radionicu može pretvoriti u nešto što zvuči kao da je upravo završena međunarodna znanstvena misija.

Naravno, naziv sam po sebi ne dokazuje da je edukacija loša.

Ali ne dokazuje ni da je dobra.

Zato možda nije najvažnije koliko impresivno certifikat zvuči.

Nego što stvarno potvrđuje.

A što ako smo cijelo vrijeme pogrešno razumjeli uspjeh?

Možda je najdublji problem u tome što smo uspjeh počeli poistovjećivati s vanjskim potvrdama.

Dobra ocjena.

Dobra škola.

Dobar fakultet.

Dobra diploma.

Dobar posao.

Dobra titula.

I onda, kada sve to postignemo, očekujemo da ćemo se osjećati uspješno.

Ali što ako se i dalje ne osjećamo kompetentno?

Što ako ne znamo donijeti odluku bez tuđeg odobrenja?

Što ako nas pogreška toliko plaši da radije ne pokušavamo ništa novo?

Što ako smo izvrsni u izvršavanju zadataka, ali ne znamo sami odrediti što nam je važno?

Što ako imamo impresivan životopis, a vrlo malo povjerenja u vlastitu sposobnost razmišljanja?

Tada možda problem nije u tome što nismo dovoljno učili.

Nego u tome što smo naučili mjeriti uspjeh prema kriterijima koje nismo sami preispitali.

A to je mnogo neugodnije pitanje od onoga koliko diploma imamo.

Jer diplomu možemo pokazati.

Titulu možemo napisati.

Certifikat možemo uokviriti.

Ali sposobnost samostalnog razmišljanja moramo pokazivati svaki put kada se suočimo s problemom.

I to bez jamstva da ćemo dobiti peticu.

Kritičko mišljenje. Svi ga žele, dok netko ne počne kritički misliti.

Postoji jedna zanimljiva proturječnost suvremenog društva.

Svi žele ljude koji kritički razmišljaju.

Škole.

Sveučilišta.

Poslodavci.

Institucije.

Svi govore o važnosti kreativnosti, inovacija i samostalnosti.

Ali kada netko zaista počne preispitivati ustaljene postupke, reakcije nisu uvijek jednako oduševljene.

„Zašto kompliciraš?”

„Tako se uvijek radilo.”

„Nije na tebi da odlučuješ.”

„Samo napravi kako je rečeno.”

I odjednom kritičko mišljenje više nije toliko poželjno.

Naravno, nije svako protivljenje znak inteligencije.

Nije svako preispitivanje opravdano.

A osoba koja se stalno protivi svemu nije automatski neovisni mislilac.

Ponekad je samo naporna.

Ali postoji velika razlika između argumentiranog preispitivanja i besmislenog protivljenja.

Kritičko mišljenje ne znači odbacivati sve što nam se kaže.

Znači razumjeti tvrdnju.

Procijeniti dokaze.

Razmotriti alternative.

Prepoznati vlastite pretpostavke.

I biti spreman promijeniti mišljenje kada za to postoje dobri razlozi.

A to je mnogo zahtjevnije od pukog ponavljanja naučenih informacija.

I mnogo zahtjevnije od automatskog protivljenja autoritetu.

Jer pravi cilj obrazovanja ne bi trebao biti proizvodnja ljudi koji uvijek slušaju.

Ali ni ljudi koji nikada ne slušaju.

Nego ljudi koji razumiju kada treba slušati, kada pitati i kada samostalno odlučiti.

A emocionalna inteligencija? Ona nekako uvijek ostane izvan glavnog ispita.

Možemo imati izvrsne akademske rezultate.

A ne znati podnijeti kritiku.

Možemo biti vrlo obrazovani.

A teško surađivati s drugima.

Možemo imati visoku stručnu kvalifikaciju.

A ne znati priznati pogrešku.

Možemo razumjeti složene teorije.

A ne razumjeti kako naše ponašanje utječe na ljude oko nas.

I sada se možemo zapitati koliko obrazovanje sustavno razvija takve sposobnosti.

Ne zato što su važnije od matematike, jezika ili znanosti.

Nego zato što su također važne.

Emocionalna regulacija.

Komunikacija.

Empatija.

Sposobnost rješavanja sukoba.

Samostalnost.

Ustrajnost.

Prepoznavanje vlastitih ograničenja.

Sve su to sposobnosti koje utječu na naš svakodnevni život.

Ali ih je teže vrednovati jednim ispitom.

Ne možemo jednostavno napisati:

„Empatija — 87 posto.”

„Samostalnost — vrlo dobar.”

„Sposobnost prihvaćanja kritike — nedovoljan, popravni u kolovozu.”

I možda je upravo zato obrazovni sustav ponekad skloniji vrednovati ono što je jednostavnije izmjeriti.

No ono što je jednostavnije izmjeriti nije nužno sve što je važno.

I to je razlika koju bismo trebali imati na umu.

Diploma nije dokaz da smo prestali učiti. Trebala bi biti dokaz da smo naučili kako nastaviti.

Postoji jedna rečenica koja bi možda trebala stajati na svakoj diplomi.

„Ovim dokumentom ne potvrđuje se da znate sve.”

Znam.

Nije posebno svečano.

Teško da bi lijepo izgledalo ispod sveučilišnog grba.

Ali bilo bi korisno.

Jer ozbiljno obrazovanje trebalo bi razviti i svijest o granicama vlastitog znanja.

Što više ulazimo u određeno područje, to bolje razumijemo njegovu složenost.

Počinjemo prepoznavati pitanja koja ranije nismo ni znali postaviti.

Razumijemo da postoje različiti pristupi.

Različiti dokazi.

Različita ograničenja.

I situacije u kojima nema jednostavnog odgovora.

Zato stručnost nije samo sposobnost da kažemo:

„Ja znam.”

Nego i sposobnost da kažemo:

„Ne znam dovoljno.”

„To nije moje područje.”

„Moram provjeriti.”

„Postoje i drukčija tumačenja.”

„Možda sam pogriješio.”

Zanimljivo je koliko takve rečenice mogu zvučati kao slabost.

Posebno u svijetu u kojem se od svakoga očekuje da ima mišljenje o svemu.

Ali upravo je sposobnost prepoznavanja vlastitih ograničenja važan dio odgovornog profesionalnog ponašanja.

Jer osoba koja ne zna gdje njezino znanje završava može biti mnogo opasnija od osobe koja otvoreno priznaje da nešto ne zna.

Možda nam ne treba manje obrazovanja. Možda nam treba više smisla u obrazovanju.

Bilo bi pogrešno zaključiti da su škole, fakulteti i diplome beskorisni.

Nisu.

Formalno obrazovanje omogućuje sustavno razvijanje znanja.

Postavlja standarde.

Pruža priliku za istraživanje.

Razvija specifične kompetencije.

I u mnogim profesijama predstavlja nužan temelj odgovornog rada.

Jednako tako, strukovno obrazovanje, praktična obuka i kvalitetno cjeloživotno učenje imaju iznimnu vrijednost.

Problem nije u tome što učimo.

Problem nastaje kada prestanemo propitivati svrhu onoga što učimo.

Kada se ocjena pretvori u cilj.

Kada diploma postane identitet.

Kada certifikat postane zamjena za kompetenciju.

I kada formalno postignuće počnemo doživljavati kao konačan dokaz čovjekove vrijednosti.

Možda bismo se trebali vratiti temeljnim pitanjima.

Što želimo da obrazovana osoba zna?

Što želimo da razumije?

Kako želimo da razmišlja?

Kako želimo da donosi odluke?

Kako želimo da se odnosi prema drugima?

I što bi trebala napraviti kada se suoči s problemom za koji nikada nije učila gotov odgovor?

Jer možda se kvaliteta obrazovanja ne vidi samo u onome što znamo ponoviti.

Nego i u onome što smo sposobni samostalno razumjeti.

A sada jedno neugodno pitanje za sve nas.

Zamislimo da nam sutra netko oduzme sve diplome.

Ne stvarno.

Bez panike.

Nećemo nikome skidati okvire sa zida. 🙂

Samo zamislimo.

Nema titula.

Nema certifikata.

Nema razina.

Nema profesionalnih kratica.

Nema popisa edukacija.

Ostaje samo ono što znamo.

Ono što razumijemo.

Ono što možemo napraviti.

Način na koji razmišljamo.

Način na koji rješavamo probleme.

Način na koji se odnosimo prema drugima.

I sposobnost da nastavimo učiti.

Koliko bi se naša slika o vlastitoj stručnosti promijenila?

Koliko bi se promijenila slika koju drugi imaju o nama?

A koliko bi ljudi, možda prvi put, dobilo priliku pokazati sposobnosti koje se ne vide iz njihova životopisa?

Jer nisu svi ljudi s impresivnim diplomama izvrsni stručnjaci.

Nisu svi ljudi bez akademskih titula neobrazovani.

Nisu svi izvrsni učenici samostalni mislioci.

Niti su svi učenici s lošijim ocjenama manje sposobni.

Stvarnost je mnogo složenija od toga.

A možda je upravo sposobnost razumijevanja te složenosti jedan od znakova kvalitetnog obrazovanja.

I na kraju, što nam zapravo ostaje?

Možemo završiti deset škola.

Možemo imati pet diploma.

Možemo prikupiti trideset certifikata.

Možemo imati najljepši profesionalni životopis u cijelom gradu.

Ali ako nikada nismo naučili preispitati informaciju, razlikovati dokaz od mišljenja, priznati pogrešku i samostalno donijeti odluku, onda možda naše obrazovanje još uvijek nije dovršilo svoj najvažniji posao.

Ne zato što nam nedostaje još jedan certifikat.

Nego zato što nam nedostaje nešto što se ne može jednostavno kupiti.

Razumijevanje.

Rasuđivanje.

Intelektualna samostalnost.

A možda i malo hrabrosti da kažemo kako se ne slažemo.

Ne zato da bismo bili drukčiji.

Nego zato što imamo razlog.

Jer obrazovanje ne bi trebalo proizvoditi ljude koji samo znaju što se od njih očekuje.

Trebalo bi razvijati ljude koji razumiju zašto se nešto očekuje, kada to ima smisla i kada postoje dobri razlozi za drukčiji pristup.

Ljude koji znaju surađivati, ali ne odustaju od vlastitog mišljenja.

Koji poštuju znanje, ali ne obožavaju titule.

Koji razumiju vrijednost diplome, ali ne misle da je diploma zamjena za karakter, kompetenciju ili odgovornost.

I koji znaju da obrazovanje ne završava posljednjim ispitom.

Ne bih ja ništa rekla.

Ali možda smo toliko vremena proveli učeći kako dobiti točan odgovor da smo zaboravili naučiti postavljati prava pitanja.

Možda smo toliko slavili diplome da smo prestali provjeravati što one doista potvrđuju.

Možda smo toliko navikli vrednovati ljude prema formalnim postignućima da smo počeli zanemarivati sposobnosti koje se ne mogu uredno napisati iza imena.

I možda je najveća ironija upravo u tome što smo izgradili sustave koji nas trebaju naučiti razmišljati, a onda smo ponekad više nagrađivali one koji su najbolje naučili što treba ponoviti.

Zato sljedeći put kada netko ponosno kaže:

„Ja imam diplomu!”

Možemo mu iskreno čestitati.

Jer obrazovanje zaslužuje poštovanje.

Ali možda bismo se svi zajedno trebali zapitati nešto važnije.

Je li diploma završetak našeg razmišljanja ili tek dokaz da smo stekli temelje za njegov početak?

Jer ako smo završili školu, a nikada nismo naučili samostalno misliti, možda nismo završili obrazovanje.

Možda smo samo uspješno završili školovanje.

A razlika između te dvije stvari mogla bi biti mnogo veća nego što smo spremni priznati.

— Ne bih ja ništa rekla