O hrvatskim roditeljima koji su u Irskoj pronašli obrazovni raj, hrvatskim školama koje smo jedva preživjeli i jednoj nezgodnoj činjenici: dijete može voljeti školu, a da to još uvijek ne znači da ga škola dobro obrazuje.
Postoji jedna posebna vrsta prosvjetljenja koja se dogodi našim ljudima kada se presele u Irsku.
Ne dogodi se odmah.
Prvo morate preživjeti pronalazak smještaja, nekoliko računa za struju, irsku vremensku prognozu i spoznaju da sunce ovdje nije meteorološka pojava, nego povremeni gost koji se obično pojavi dok smo na poslu.
Zatim se naviknemo na vožnju lijevom stranom, na činjenicu da se za običan liječnički pregled ponekad treba naoružati strpljenjem i na cijene nekretnina zbog kojih počnemo razmišljati je li život u šatoru možda ipak podcijenjena alternativa.
A onda djeca krenu u školu.
I dogodi se čudo.
„Ovdje je sve drugačije!”
„Ovdje djeca nisu pod stresom!”
„Ovdje ih ne maltretiraju kao kod nas!”
„Ovdje se uči kroz igru!”
„Ovdje ih pripremaju za život!”
I odjednom smo pronašli obrazovni raj.
Djecu se razumije.
Učitelji su pristupačni.
Školska atmosfera djeluje opuštenije.
Nema toliko onog poznatog grča u želucu koji je mnogima od nas obilježio nedjeljne večeri.
I sve to zvuči izvrsno.
Zapravo, mnogo toga doista jest vrijedno pohvale.
Jer škola ne bi smjela biti mjesto straha, ponižavanja i neprestanog dokazivanja vlastite vrijednosti kroz ocjene.
Ali postoji jedna rečenica koja mi se stalno vraća.
„Ovdje ih pripremaju za život.”
I svaki put kada je čujem, u glavi mi se pojavi isto pitanje.
Za koji život?
Za onaj u kojem se sve rješava razgovorom?
Za onaj u kojem je dovoljno pokušati?
Za onaj u kojem nas nitko neće kritizirati jer smo se trudili?
Ili za onaj u kojem treba izračunati koliko novca imamo, razumjeti što čitamo, donijeti odluku, prihvatiti posljedice i riješiti problem bez odrasle osobe koja će odmah uskočiti?
Ne bih ja ništa rekla.
Ali možda bismo se svi zajedno trebali zapitati što zapravo podrazumijevamo pod pripremom za život.
Jer lijepo djetinjstvo i kvalitetno obrazovanje nisu suprotnosti.
Ali nisu ni sinonimi.
Hrvatska škola. Preživjeli smo je, pa smo je odlučili zaboraviti.
Postoji nešto gotovo nostalgično u našim pričama o hrvatskom školstvu.
Teške torbe.
Debeli udžbenici.
Kontrolni ispiti.
Usmena ispitivanja.
I ona legendarna rečenica:
„To ste učili prošle godine!”
Naravno da jesmo.
Samo je prošle godine, koliko se sjećamo, bilo još četrnaest predmeta, tri lektire i nekoliko testova zbog kojih smo ozbiljno razmišljali o odlasku u samostan.
Hrvatsko obrazovanje nije bilo savršeno.
Daleko od toga.
Previše se često učilo napamet.
Ponekad je ocjena bila važnija od razumijevanja.
Neki su učenici razvijali strah od pogreške umjesto želje za učenjem.
A individualne razlike među djecom nisu uvijek dobivale pažnju koju su zasluživale.
Ali postoji i druga strana priče.
Ona koju nekako rjeđe spominjemo.
Učili smo mnogo.
Od nas se očekivalo da razumijemo matematičke postupke, usvajamo prirodoslovne pojmove, čitamo književna djela, učimo povijest, zemljopis i strane jezike.
I možda nam se tada nije činilo da sve to ima smisla.
Možda smo se pitali zašto moramo znati razlomke, jednadžbe ili vrste zavisnosloženih rečenica.
Možda smo bili uvjereni da nam polovica gradiva nikada neće trebati.
Ali postoji jedna zanimljiva stvar.
To što danas ne koristimo svako znanje koje smo stekli ne znači da je njegovo učenje bilo beskorisno.
Matematika ne razvija samo sposobnost računanja.
Ona razvija logičko zaključivanje.
Čitanje zahtjevnijih tekstova ne služi samo tome da prepričamo lektiru.
Ono razvija razumijevanje, koncentraciju i sposobnost povezivanja informacija.
Učenje povijesti nije samo pamćenje godina.
Ono može pomoći da razumijemo kako društva nastaju, mijenjaju se i ponavljaju vlastite pogreške.
Naravno, pod uvjetom da se sve to kvalitetno poučava.
I upravo je tu bio jedan od problema hrvatskog sustava.
Ponekad smo učili vrijedne stvari na način zbog kojega smo ih zamrzili.
Ali možda ne bismo trebali zamijeniti loše iskustvo učenja s beskorisnošću samog znanja.
Jer između te dvije stvari postoji velika razlika.
A onda smo došli u Irsku. I otkrili da škola može biti ugodna.
Irsko osnovno obrazovanje ima svoje prednosti.
U mnogim učionicama naglasak je na aktivnom sudjelovanju djece, istraživanju, razgovoru, praktičnim aktivnostima i razvijanju pozitivnog odnosa prema učenju.
Dijete se potiče da pita.
Da istražuje.
Da pokušava.
Da pogriješi.
Da sudjeluje.
I to je dobro.
Zapravo, iz razvojne perspektive, iznimno je važno.
Jer dijete koje se osjeća sigurno lakše se uključuje u aktivnosti i spremnije je istraživati.
Ali tu se pojavljuje jedno zanimljivo pitanje.
Kada smo počeli pretpostavljati da je ugodnije obrazovanje automatski i kvalitetnije obrazovanje?
Ako dijete nema mnogo domaće zadaće, znači li to da je bolje naučilo?
Ako je nastava zabavna, znači li to da je gradivo usvojeno?
Ako dijete rado odlazi u školu, znači li to da napreduje u svim važnim područjima?
Možda.
Ali ne nužno.
Jer postoji razlika između aktivnosti i učenja.
Između sudjelovanja i razumijevanja.
Između toga da nešto radimo i toga da znamo zašto to radimo.
Igra može biti iznimno kvalitetan način učenja.
Ali nije svaka igra automatski kvalitetno učenje.
Jednako kao što nije svako sjedenje za klupom automatski znak ozbiljnog obrazovanja.
Možemo se sat vremena igrati trgovine i pritom razvijati matematičke sposobnosti.
A možemo se sat vremena igrati trgovine i samo premještati plastične jabuke s jedne police na drugu.
Razlika nije u tome jesmo li se igrali.
Razlika je u tome što smo kroz tu aktivnost naučili.
Dvanaest godina. Kraj osnovne škole. A što zapravo znamo?
Ovdje dolazimo do jedne važne razlike između hrvatskog i irskog obrazovanja.
U Irskoj osnovna škola završava nakon Sixth Class, najčešće kada dijete ima oko dvanaest godina.
U Hrvatskoj osnovna škola traje osam razreda i završava uglavnom s četrnaest ili petnaest godina.
Dakle, nije smisleno uspoređivati završni razred irske osnovne škole s hrvatskim osmim razredom.
Treba uspoređivati djecu približno iste dobi.
A kada se prisjetimo hrvatskog petog i šestog razreda, mnogima od nas pred očima se odmah pojave razlomci, decimalni brojevi, geometrija, jednadžbe i sve one matematičke operacije koje smo pokušavali razumjeti prije nego što nas učitelj prozove pred ploču.
Sjećamo se i prirode, zemljopisa, povijesti, književnosti i stranih jezika.
Učili smo ozbiljne sadržaje.
Ponekad možda prerano.
Ponekad na neodgovarajući način.
Ali učili smo ih.
I sada se možemo zapitati nešto vrlo jednostavno.
Koliko se tih znanja danas očekuje od djece iste dobi?
Ne samo u Hrvatskoj.
Ne samo u Irskoj.
Nego općenito.
Što smatramo primjerenim znanjem dvanaestogodišnjaka?
Koliko samostalno treba znati čitati?
Koliko složen tekst treba razumjeti?
Kakve matematičke probleme treba moći riješiti?
Koliko treba razumjeti svijet oko sebe?
I koliko se od njega očekuje da razmišlja bez gotovih odgovora?
Jer možda se obrazovni sustavi razlikuju u metodama.
Možda se razlikuju u očekivanjima.
Ali dječji razvoj ne mijenja se automatski prelaskom državne granice.
Dvanaestogodišnjak u Hrvatskoj i dvanaestogodišnjak u Irskoj imaju različita iskustva, ali oboje zaslužuju priliku razvijati svoje sposobnosti.
A sposobnosti se ne razvijaju samo tako da djeci govorimo koliko su izvrsna.
Razvijaju se učenjem.
Vježbom.
Pokušajima.
Pogreškama.
I postupnim povećavanjem zahtjeva.
„Ovdje ih pripremaju za život.” Dobro. Dajte djetetu 20 eura pa da vidimo.
Zamislimo sasvim običnu situaciju.
Dvanaestogodišnjak dobije 20 eura džeparca.
Ode u trgovinu.
Želi kupiti nešto za 7,80 eura i nešto za 4,65 eura.
Uz to želi sačuvati pet eura za sljedeći tjedan.
Koliko mu novca ostaje?
Može li kupiti obje stvari?
Koliko još smije potrošiti?
Nema kalkulatora.
Nema mobitela.
Nema roditelja koji već nakon pet sekundi kaže: „Daj, ja ću ti.”
Samo dijete i jednostavan matematički problem.
Nije to nikakva viša matematika.
Nema integrala.
Nema diferencijalnih jednadžbi.
Nema čak ni onog nesretnog iksa kojeg smo godinama tražili po bilježnicama, a nikada nismo saznali tko ga je izgubio. 🙂
Samo zbrajanje, oduzimanje i malo planiranja.
Ali upravo je u tome stvar.
Možemo se zapitati koliko djece te dobi zna samostalno riješiti takav problem.
Ne na radnom listiću.
Ne kada iznad zadatka piše „Matematika”.
Nego u stvarnoj trgovini.
Jer jedno je znati da se decimalni brojevi uče u školi.
Drugo je znati njima računati.
A treće je prepoznati da ih upravo trebamo upotrijebiti.
Irska djeca u osnovnoj školi također uče računanje s novcem, decimalne brojeve, razlomke, postotke i algebarske odnose.
Dakle, nije pitanje postoji li takvo gradivo.
Pitanje je koliko ga djeca razumiju i koliko ga samostalno primjenjuju.
Isto pitanje možemo postaviti i hrvatskim učenicima.
Jer ni petica iz matematike ne jamči da će dijete znati raspolagati džeparcem.
Ali ako se već toliko ponosimo praktičnim obrazovanjem, onda je sasvim razumno zapitati se gdje se ta praktičnost vidi.
Na papiru?
U učionici?
Ili u životu?
Matematika koju smo mrzili možda nam je ipak trebala.
Sjećamo se onih zadataka.
„Ako tri radnika za četiri dana…”
Već na početku rečenice izgubili smo volju za životom.
Ili onih vlakova koji kreću iz dva različita grada, različitim brzinama, a iz nekog neobjašnjivog razloga uvijek se moraju negdje susresti.
Nitko nije znao zašto jednostavno ne nazovu jedan drugoga.
Ali matematika iza tih zadataka imala je smisla.
Učila nas je povezivati podatke.
Razmišljati o odnosima.
Prepoznati nepoznanicu.
Odabrati postupak.
I provjeriti rezultat.
U svakodnevnom životu takvo razmišljanje koristimo mnogo češće nego što primjećujemo.
Kada dijelimo račun u restoranu.
Kada računamo popust.
Kada planiramo putovanje.
Kada uspoređujemo cijene.
Kada procjenjujemo koliko nam novca treba do kraja tjedna.
Kada odlučujemo isplati li se kupiti veće pakiranje proizvoda.
A sada zamislimo da dijete u trgovini vidi majicu koja košta 24 eura i snižena je 25 posto.
Može li izračunati novu cijenu?
Može li razumjeti da je četvrtina od 24 jednaka šest?
Može li zaključiti da majica sada košta 18 eura?
Ili će jednostavno zaključiti da je na sniženju pa se sigurno isplati?
Jer to je već jedna vrlo važna životna lekcija.
Ne samo matematička.
Nego i potrošačka.
I upravo tu vidimo zašto temeljna znanja nisu beskorisna.
Ona su alat.
A alat koji ne znamo koristiti neće nam mnogo pomoći, bez obzira na to koliko lijepo izgleda u kutiji.
A što je s čitanjem? Ne onim kada izgovaramo riječi, nego kada razumijemo što piše.
Postoji još jedno područje koje zaslužuje jednaku pažnju.
Čitanje.
Ne samo sposobnost da dijete pročita tekst naglas.
Nego sposobnost da ga razumije.
Da prepozna glavnu ideju.
Da poveže informacije.
Da zaključi nešto što nije izravno napisano.
Da objasni vlastitim riječima što je pročitalo.
Zamislimo jednostavnu situaciju.
Dijete dobije upute za školsku aktivnost.
U njima piše što treba ponijeti, kada treba doći, koliko aktivnost traje i što treba napraviti prije dolaska.
Može li samostalno izdvojiti važne informacije?
Ili će upute pročitati, a zatim pitati odraslu osobu što treba napraviti?
Naravno, svako dijete ponekad treba pomoć.
Ali možemo se zapitati koliko postupno razvijamo samostalnost u razumijevanju pisanih informacija.
Jer čitanje nije samo školska vještina.
Ono je temelj snalaženja u svijetu.
Dijete koje ne razumije ono što čita imat će teškoće i s matematičkim zadatkom, čak i kada zna računati.
Imat će teškoće s uputama.
S informacijama.
S učenjem novih sadržaja.
A kasnije i s dokumentima, ugovorima i svim onim tekstovima koje odrasli ionako čitaju tek kada nešto pođe po zlu.
Zato možda nije najvažnije koliko je knjiga dijete pročitalo.
Nego što je iz njih razumjelo.
„Ali najvažnije je da su djeca sretna!”
Naravno da je važno.
Samo bih voljela da prestanemo govoriti kao da se sreća i znanje međusobno isključuju.
Kao da dijete mora birati između emocionalne dobrobiti i akademskog razvoja.
Kao da je zahtjevan zadatak automatski prijetnja njegovu samopouzdanju.
I kao da je svaki trenutak frustracije dokaz da obrazovni sustav radi nešto pogrešno.
Nije.
Dijete treba sigurnost.
Treba podršku.
Treba razumijevanje.
Ali treba i izazov.
Treba priliku da nešto ne zna.
Da pokuša.
Da pogriješi.
Da razmisli.
Da ponovno pokuša.
I da na kraju dođe do rješenja.
Jer samopouzdanje koje nastaje iz stvarnog osjećaja kompetencije mnogo je vrijednije od samopouzdanja koje se temelji isključivo na pohvalama.
Nije cilj da dijete nikada ne doživi neuspjeh.
Cilj je da nauči što učiniti kada nešto ne uspije.
Nije cilj da svaka aktivnost bude zabavna.
Cilj je da dijete razvije sposobnost učenja i onda kada nešto nije posebno zanimljivo.
A nije cilj ni da svako dijete postiže iste rezultate.
Cilj je da svako dijete dobije odgovarajuću podršku i priliku napredovati u skladu sa svojim mogućnostima.
To je osobito važno za djecu s razvojnim teškoćama i dodatnim obrazovnim potrebama.
Njima kvalitetno obrazovanje ne znači odustajanje od ciljeva.
Znači prilagodbu načina na koji se do tih ciljeva dolazi.
Podrška nije isto što i snižavanje očekivanja. A zahtjevnost nije isto što i okrutnost.
Možda bismo upravo tu razliku trebali češće spominjati.
Ali čekajte. Nije li Irska uspješna u obrazovanju?
Jest.
I bilo bi neozbiljno tvrditi drukčije.
Prema međunarodnom istraživanju PISA 2022., irski petnaestogodišnjaci ostvarili su rezultate iznad prosjeka OECD-a u matematici, čitanju i prirodoslovlju.
Hrvatski učenici bili su ispod prosjeka OECD-a u matematici, a približno prosjeku u čitanju i prirodoslovlju.
Dakle, nije riječ o tome da irski sustav nema kvalitetne rezultate.
Ima ih.
Posebno u čitalačkoj pismenosti.
Ali ovdje je važno razumjeti jednu stvar.
PISA ispituje petnaestogodišnjake.
Ne djecu koja upravo završavaju irsku osnovnu školu.
Ne hrvatske učenike petog ili šestog razreda.
I ne svaku praktičnu životnu vještinu koju bismo željeli da dijete razvije.
Zato se na temelju tih rezultata ne može jednostavno zaključiti što prosječan dvanaestogodišnjak zna napraviti u svakodnevnoj situaciji.
Niti se može tvrditi da je jedan obrazovni sustav u svemu bolji od drugoga.
Ali možda je upravo to najzanimljiviji dio.
Jer ozbiljna usporedba obrazovanja ne bi trebala počinjati nacionalnim ponosom.
Nego pitanjima.
Što djeca uče?
Kako uče?
Koliko razumiju?
Što mogu primijeniti?
I kakve sposobnosti razvijaju tijekom školovanja?
A tek onda možemo razgovarati o tome koliko je određeni pristup uspješan.
Naši ljudi u inozemstvu. Sve je bolje, samo nemojmo previše analizirati.
Postoji nešto sasvim ljudsko u potrebi da vjerujemo kako smo donijeli dobru životnu odluku.
Kada se preselimo u drugu državu, ostavimo mnogo toga iza sebe.
Obitelj.
Prijatelje.
Poznate ulice.
Jezik.
Navike.
Dio vlastitog identiteta.
I sasvim je prirodno da želimo vjerovati kako smo pronašli bolje mogućnosti.
Posebno za djecu.
Ali možda se ponekad dogodi da u toj želji počnemo idealizirati novu sredinu.
Ako su plaće bolje, onda je valjda i obrazovanje bolje.
Ako su učitelji pristupačniji, onda je valjda i znanje kvalitetnije.
Ako djeca imaju manje zadaće, onda je valjda i učenje učinkovitije.
A ako je dijete sretno, onda je valjda sve riješeno.
I tako, gotovo neprimjetno, vlastito iskustvo pretvorimo u opće pravilo.
Ne zato što želimo nekoga zavaravati.
Nego zato što je ljudski tražiti potvrdu da smo dobro odlučili.
Ali možemo voljeti Irsku i istodobno prepoznati njezine nedostatke.
Možemo kritizirati Hrvatsku i istodobno priznati vrijednost obrazovanja koje smo ondje stekli.
Možemo biti zahvalni na novim mogućnostima bez potrebe da sve što smo ostavili iza sebe proglasimo lošim.
Jer, na kraju krajeva, preseljenje nije znanstveno istraživanje.
A zemljopis nije pedagoška metoda.
A onda dođu instrukcije. I obrazovni raj dobije malu nadogradnju.
Postoji jedna zanimljiva pojava.
Godinama slušamo kako je obrazovanje opuštenije, praktičnije i prilagođenije djeci.
A onda dođe trenutak kada dijete treba dodatnu pomoć.
Matematika.
Čitanje.
Pisanje.
Pripreme za ispite.
I odjednom kreće potraga za instrukcijama.
Naravno, u tome nema ništa loše.
Dodatna podrška može biti iznimno korisna.
Djeca imaju različite potrebe, interese i sposobnosti.
A instrukcije nisu automatski dokaz da je škola zakazala.
Ali postoji određena ironija u tome da sustav ponekad proglašavamo gotovo savršenim, a zatim tražimo dodatnu pomoć upravo u područjima koja bi trebala predstavljati temelj obrazovanja.
Možda dijete treba više vremena.
Možda mu određeni način poučavanja ne odgovara.
Možda roditelji imaju drukčija očekivanja.
Možda je potrebna samo dodatna vježba.
Sve su to moguća objašnjenja.
Ali možda bismo trebali prestati govoriti o obrazovnim sustavima kao da su gotovi proizvodi koji dolaze s jamstvom.
Jer dijete nije uređaj koji po završetku osnovne škole treba samo uključiti i provjeriti radi li.
Obrazovanje je proces.
A kvalitetan proces zahtijeva stalno praćenje, prilagodbu i preispitivanje.
Možda problem nije u djeci. Možda smo mi počeli previše vjerovati dojmu.
U cijeloj ovoj raspravi postoji jedna stvar koju ne bismo smjeli zaboraviti.
Djeca nisu odgovorna za obrazovne sustave u kojima odrastaju.
Nisu odgovorna za nastavne programe.
Nisu odgovorna za način poučavanja.
Nisu odgovorna za to koliko im odrasli pomažu ili koliko od njih očekuju.
I zato pitanje koliko dijete zna nikada ne bi smjelo biti način da ga ponizimo.
Nego prilika da razumijemo što mu još treba.
Ako dijete ne zna izračunati ostatak novca, možemo ga naučiti.
Ako teško razumije tekst, možemo mu pomoći razvijati čitalačke strategije.
Ako ne zna planirati vrijeme, možemo ga postupno učiti.
Ako ne zna riješiti problem, možemo mu pokazati kako razmišljati.
Ali prvo moramo primijetiti da postoji nešto što još nije usvojilo.
A to nećemo uvijek saznati iz rečenice:
„U školi mu je super.”
Jer može mu biti super.
I može mu trebati dodatna podrška.
Može voljeti učitelja.
I može imati praznine u znanju.
Može biti sretno.
I može se mučiti s matematikom.
Sve te stvari mogu biti istinite istodobno.
I zato možda najveća pogreška nije u tome što djeca nešto ne znaju.
Nego u tome što odrasli ponekad pretpostavljaju da je sve u redu dok god je školsko iskustvo pozitivno.
I zato se vraćamo onih 20 eura.
Možda nam za početak ne treba još jedna velika rasprava o tome je li bolja hrvatska ili irska škola.
Možda nam ne treba ni usporedba broja domaćih zadaća.
Ni natjecanje u tome tko je imao strože učitelje.
Ni nostalgija za vremenima kada smo učili toliko da nam je i školska torba trebala vlastitu zdravstvenu iskaznicu.
Možda bismo jednostavno trebali postavljati bolja pitanja.
Može li dijete razumjeti ono što čita?
Može li objasniti kako je došlo do odgovora?
Može li primijeniti matematičko znanje u svakodnevnom životu?
Može li samostalno riješiti problem primjeren svojoj dobi?
Može li prepoznati kada nešto ne zna?
Može li pokušati ponovno?
Zna li postavljati pitanja?
Zna li razmišljati?
I osjeća li se pritom dovoljno sigurno da uči bez straha?
Jer kvalitetno obrazovanje ne bi trebalo birati između znanja i sreće.
Između akademskih temelja i praktičnih vještina.
Između discipline i kreativnosti.
Između individualizacije i očekivanja.
Djeca zaslužuju sve to.
I zato, kada ponovno čujemo onu poznatu rečenicu:
„Ovdje ih pripremaju za život!”
Možemo se nasmiješiti.
Možemo se složiti da postoje mnoge vrijedne stvari.
Ali možda se možemo i zapitati:
Što zapravo znači biti spreman za život?
Je li dovoljno znati surađivati?
Je li dovoljno biti samopouzdan?
Je li dovoljno voljeti školu?
Ili je potrebno imati i znanje koje nam omogućuje da razumijemo svijet, donosimo odluke i samostalno rješavamo probleme?
Jer život nije uvijek organiziran kao školska aktivnost.
Nema uvijek gotovih uputa.
Nema uvijek nekoga tko će objasniti što treba napraviti.
Nema uvijek dodatnog vremena.
A ponekad nema ni kalkulatora.
Ponekad jednostavno imamo dvadeset eura.
Nekoliko stvari koje želimo kupiti.
I odluku koju moramo donijeti.
I možda je upravo u toj sasvim običnoj situaciji skriveno mnogo više o kvaliteti obrazovanja nego što bismo očekivali.
Ne zato što je računanje ostatka novca jedino mjerilo znanja.
Nego zato što nas podsjeća na nešto važno.
Znanje koje ne znamo upotrijebiti ostaje samo informacija.
A obrazovanje bi trebalo biti mnogo više od prikupljanja informacija.
Zato ne trebamo školu koja će djecu lomiti pod teretom očekivanja.
Ali ne trebamo ni školu koja će ih podcjenjivati pod izgovorom da ih štiti.
Trebamo školu koja će ih naučiti misliti.
Razumjeti.
Pokušavati.
Pogriješiti.
I naučeno primijeniti.
Bez obzira na to nalazi li se u Hrvatskoj ili Irskoj.
Ne bih ja ništa rekla.
Ali ako već tvrdimo da ih pripremamo za život, možda bi bilo dobro da ih pritom ne zaboravimo i obrazovati.
Jer život, nažalost, ne dijeli petice za dojam.
A ni blagajnica ne vraća ostatak prema tome koliko smo se trudili.
— Ne bih ja ništa rekla
